Autor: admin

Koliko puta se zapitamo Bože zašto sve ovo dozvoljavaš, odakle ovolika patnja, bol, bespotće, muka u ovome svijetu.

Poznato djelo Fridricha Niša koja se zove “Tako je govorio Zaratustra” govori o tome kako je lik u ovom knjizi “Zaratustra” otišao da traži Boga … Prvo što se pitala gdje tražiti Bog je bila crkva, došao je u crkvu i poslušao Euharistiju, vidio sam da nije mjesto gdje Bog živi … Zašto …. Vidio je guba, vidio je laži, vidio je bogoslužje … i rekao ovdje Bog nema!

Gdje da idem da tražim Boga?

Onda je otišao dalje tražiti Bogu, drugo mjesto na kojem je tražio Bog obrazovna institucija, i kada je došao i poslušao učenjake, profesore itd. Vidio sam svatko ima svoja nagađanja, mnogo nagađanja, mnogo pretpostavki. Išao dalje tražiti Boga jer nije na ovim mjestima pronašao Bog, a onda je otišao u Vladu, jer tamo sjede ljudi koji odlučuju o državi, donose odluke koje vodi državu, ali kad je čuo toliko licemjerstvo, vidio da ih Bog stalno interesira,

Onda je otišao na još jedan mjesto da traži Boga, kaže idem na obično mjesto gdje ljudi dolaze, kao pijaca, i kad je došao i vidio kako prodavači mjere voca, svi imaju lažne mjerenja, lazu, varaju ljude.

– Da li postoji istina, što je istina, kako se mogu naći? Postoji pluralitet istine … istina nije jedna, već više njih … Ovo potiče nišu da razmišlja o tome … kako znamo što znamo? Koji su korijeni znanja? Najvažanije pitanje za ljude je li li istina … da je pitanje svih pitanja?

Epistemilogija je nauka o tome kako znamo što znamo … na kaže na temelju filologije ..

“Ne postoji jedan istina postoje razne interpretacije”

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //:

Ima li Boga? Po Ničeu ga nema!

U teška socijalna vremena kada se ne možemo priuštiti normalnom životu svoje obitelji normalno postojanje, moramo da štedimo, moramo se snalaziti kako znamo i umiemo, ali to nije škrtost, to je nagon za preživljavanje.

Ono o čemu ću pisati u ovom članku je riječ o “škrtosti” na bolestan, po mome razmišljanju, načinu. Nedavno sam imao priliku gledati u dokumentarni emisiji “škrti ljudi”, i gledajući tu emisiju kako bi pravazilazi granice normalnosti.

Škrtost nije velikodušnost, odvajate od sebe sve što biste mogli dobiti, ali sebi ili bilo koji drugi oblik davanja.

Postoji škrtost iz straha, ona stvara da bude drugačije, govorim o osudivanju vlastitog stanja.

Podsvjesni vas strah veže da škrtost racionalno spoznavanje gdje da dajete, gdje se otvoriti.

Ima škrtosti iz straha, ne govorim o novcu, već io drugim oblicima.

Kako prevazići doslovno “nesvjesno” koji vlada s nama, ali dati dio novca, dati dio sebe, itd. “Jače je od nas” jer je to “Davanje”, ali ako ne prepoznajete svoj škrtost negdje se blokiraju.

Govoreći o škrtosti stvaramo dojam da pričamo o materijalnoj škrtom, ali ovdje se radi o svim oblicima. Stvaranje onih škrtosti koje svakodnevno živimo stvara u nama “Grč”, onda idemo sve dublje i dublje, toliko da taj oblik poprima i fatalne završetke, kao što je bol itd.

Svi su ljudi na neki način škrti, neki će ljudi reći da imaju “Zmiju u džepu”, a to je strah.

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //:

Škrtost kao strah ili nesvjesno – možda oboje

Za djecu treba roditelji trebali predstavljati ” Bogolika Stvorenja”, ali je li tako ???

Da li je tako u našem životu?

Promatraju roditelje mi gledamo, učimo i prihvaćamo, primjenjujemo sve što rade, jer ne možemo drugačije. Kako se živjeti odrastati, koračati u životu onih djece koji potječu iz kaotičnih obitelji, neurednih domova, gdje je samo ponekad prisutna ljubav!

To što sam navela “neuredan kaotičan način života”, da ne mora značiti da je roditelj lopov, kriminalac ili slično. Isto tako mogu biti roditelji koji se bave nekim od profesije medicine, prava, i nama čini se da imaju uredan život, a zapravo na lišen “ljubavi”.

Rodtitelji koji odgajaju svoje djece na način da nemaju vremena za njih, nemaju paznje, nemaju snage, itd., Oni će poduzeti mjere usred njihove nestašluke, bezazlene igre, itd …

Na način koji je brutalno bijesan, bez promišljene namjere, i neanalizirajući problem, o tome koji je konkretan. Oblik reakcije bio potreban. S druge strane, oni roditelji koji posvećuju svojim djeci pažnju, ljubav, vrijeme, itd., Oni će ih primijetiti na suptilni način, promatrati najmanje detalje kako jedu, kako izgovaraju bezazlene laži, kako se smiju, itd. Ova djeca će se izrasti u jedan samosvjesnu vrijednog čovjeka što je bitno bitno za mentalno zdravlje, a predstavlja samodiscipline pukotine.

Ali znamo da se ovo ovakvo uvjerenje mora steći u ranom djetinjstvu, u mračnim godinama je to teže nadoknaditi s tim da se treba reći da ova djeca, tj. Poslije odrasle osobe, koje nisu imale oslonac potpore roditelja, uglavnom ne svi, imaju “ugrađeni kompas” koji im pruža i pokazuje i unutarnje osjećaje sigurnosti i vrijednosti.

Ali što je onom djecom koje su napuštene, da li zbog smrti, zanemarivanja ili zbog nedostatka ljubavi. Ta djeca koji su psihički ili stvarno napušteni sazrijevaju bez osjećaja da je svijet sigurno mjesto. Zbog tog osjećaja oni ga smatraju strašnim, zbunjujućim, zastrašujućim, a nisu spriječeni da se u sadašnjem trenutku odreknu trenutnou stanju u ime veće zadovoljstva, ljubavi, sigurnosti za budućnost.

Zato ih zovemo ” Grijesi otaca ili Grijesi roditelja “, upravo iz opravdanog razloga, a to je da im nisu pružili osnovni bazu, stup, au nekom će se slučaju trajno, ali mukotrpno uspinjati, a to uspinjanje nažalost nerijetko završi “Neuspjehom” ,

Slušajući i proučavajući dr. Profesora akademike Vladetu Jerotića na njegovim predavanjima, na kaže da te osobe koje su u nekom smislu bile ljepe ljubavi, pažnje, oslonca, potpore u mladim danima za životnu pripremu budućeg života, desi nešto što na kaže “Božje milosrđe” Kažemo za osobu koja je ostala bez roditelja, prolazila težak život, izrasla u jednu dobru, stabilnu zrelu osobu ….

Ali nažalost rijetki su.

Napisala: Žana Alpeza

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira //:

Grijesi otaca

Napisala: Žana Alpeza

Svi smo okusili  “Bol” …  Dali da se opiramo boli ili da joj dopustimo da bude ” Tu “.

Predati ćemo se žaljenjem, očajem, strahotom, žalosti, usamljenosti, ili bilo kojom drugom formom koju “patnja” poprima.

Hoćemo li je prigrliti?

Možda … ali ćemo tada uuvidjeti neko ćudo predavanja da “duboko patnju” preobražava u našu unutrašnjost, u naš mir i spokoj.

Kad je naša bol duboka, vjerojatno ćemo se podsjetiti na ogroman poticaj da pobjegnemo od nje, ili da nas preostaje predaju. Ali hoćemo li se osuditi sa pseudoizlazima kao što su posao, alkohol, droga, bijes, ljutnja, agresija, itd, ali nam se na čaš čini da nas oslobodili od patnji … O kako je taj osjećaj dobar … nema više Patnje , Muke …

Jesmo li izišli kao pobjednici … Neeeee … Iistina je da nam je intezitet smanjuje vrijeme što je na čas prigrlimo.

Nemojte se okretati glavu od “boli i patnje” … Suoči se s njom.

Bol je “ljuštura” koja slama razara, ali je prihvatiti patnju je najgori izgovor. Nastavite se boriti s njom, osjećajte tugu, žalostite se, osjećajte prestravljenost, što god da je blizu i prisutno.

Suočite se sa boli, sa patnjom … usmjeravajte je na stanje svijesti i otpora.

Ako ne postoji “izlaz” još uvijek postoji “prolaz”

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira //

Predati se patnji

Svaki čovjek ima neke ožiljke koje nosi u životu. Mnogi će reći da ožiljci
sputavaju, stvaraju probleme, ne mogu koračati dalje u svojim planovima, ciljevima,
snovima. Drugi će reći da su ožiljci ocvrsnuli.
Kada bi se na trenutak vratili u jednom primjeru odrasle osobe koji su bili
zlostavljani, zanemareni, bez ruke sigurnosti, bez ljubavi, bez
pažnje, odrastajući od dana u dan posve izgubljen ne znajući što je život?
Kako koračati kroz njega, što je odrastanje, što je potpora, moćna ruka koja daje hrabrosti
, snagu da hrabro kroz život, tko bi trebao pružiti roditelj,
udomitelji, koji bi dali osnovni bazu mapu-smjernica kako u životu kročiti. Kako se
nositi s prvim ljubavima, razočarenjima, novim prijateljima, okolinom, društvom?
Nema mapu smjernica GDJE, KADA, KAKO, zašto, kome, čemu .kada treba otići, Kada treba
ostati, Kada treba vikati, PLAKATI, tugovati, izboriti se, svađati se, voljeti
..osvrnuvši se natrag vidi da Mora svakim danom sama učiti , Pratiti, gledati, …
ostali su ožiljci svakim narednim danaom i svaki prošlim.
Hoću li ove ožiljke pretvoriti u rane koje ne znam da će se ozdraviti, da će se
izliječiti, ali idem sa svim svojim bićem, sa svojim duhom dalje-koračam na vrhu, što me
čeka ne razmišam, ne smijem se okretati.
Neću dozvoliti da mi ožiljci unište život, ne krivim roditelje, ne krivim sudbinu, ne
krivim zlo kob, ne krivim nikoga što nemam mapu-smjernica za život, ne smijem
dozvoliti da me pretvora u gnjev,

Nastavljam, dalje idem prema vrhu, želim iskusiti kako bude potpuna, želim
pretvoriti svoje žarulje u zvijezde. Zvijezde koje će se sjati nad mnom!

Objavljeno na portalu RS //

http://www.portalomanija.com/pretvoriti-svoje-oziljke-u-zvijezde/

Autor:  Zana Alpeza 

Sve ću vas reči Bogu, je rečenica koju je zadnji put izrekao u životu umirući
Sirijski dječak, koji je ranjen te za njega nije bilo spasa ,ali tu rečenicu koliko
sam puta je ponovila, toliko dubokoo značenje ove rečenice.
Taj dječak je za mene poseban ,imam sliku u glavi kako izgovara ovu zadnju
posljednju rečenicu u svome kratkom životu. Tek počeo živjeti, željan života,
uzdaha, igranja, odrastanja, sanjajući kako će sa prijateljima jednoga dana kada rat
završi, ovaj svakodnevni ljudski užas, igari sa prijateljima nogomet.
Toliko je toga pred njim ,toliko toga je pred djecom koja prolaze svu patnju ljudske
slabosti, pohlepe,moći, slave. Bože, zar ne vidiš šta se dešava, zar on mora kada
dođe na nebo ti reči koje zlo vlada, kako ljudi pate, kroz koju patnju, agoniju
prolaze…. zašto ti on to mora reći?
Sve ću Vas reći Bogu, koja dubina značenja, čovjek kada počne razmišljati o njoj
prestraši ga, izaziva u nama nešto ..što je to nešto? Koliko ljudi svaki dan umire
od rata, koliko ih umire od gladi,od siromaštva zbog toga što nisu imali zdravstveno
osiguranje, od hladnoće,…zašto?
Tog dječaka nikada više sa nama, ta djeca nikada više neće sanjati navečer kako će
im sutra biti novi dan bolji, ljepši, radosniji,koliko snova se ugasilo, koliko
nadanja,osmjeha na licima djece.
Razmišljajući o ovoj izgovorenoj rečenici pitam se koliko je intelektualaca,
političara, znanstvenika, književnika, filozofa, psihologa koji su ostavili trag o
povijesti čovječanstva kroz svoje knjige, priručnike, mudrosti, savjete, zapisali
kako se može mirno živjeti, kako je čovjek taj od kojega je sve počelo, rat,
tuga,uništenja, razaranja,osvajanja,…

ali i dalje je čovjek koji jedini nanosi ZLO!

Objavljena kolumna u RS na portalu //

http://www.portalomanija.com/sve-cu-vas-reci-bogu/

Autor:  Zana Alpeza

Napisala: Žana Alpeza

Što sve naše „oči“ vide u jednoj sekundi, minuti, satu, u jednome danu, jednoj godini, a kamoli u životu.

Pogledajmo strah,pogledajmo očaj, pogledajmo pohlepu, okrutnost, patnju tolikih neizrecivih nevjerovatnih razmjera koja mi kao „napredna bića“ tzv. ljudska nanosimo jedni drugima, ali ne ostajemo na tome, nanosimo okrutnost tamnu stranu „uma“ i drugim oblicima života na planeti.

Nećemo osuđivati… Samo ćemo posmatrati

Je li grijeh? Je li ludilo? Dali je to ono naše „nesvjesno“ kada naše oči promatraju svu patnju, nemojmo zaboraviti posmatrati „vlastiti um“.

„Um“ upija svu našu svjesnost, pretvara je u mentalni sadržaja, iza toga sadržaja ovisi o nama kako ćemo ga posložiti u našim posamtranjima.

Posmatrajmo uokolo, samo posmatrajte naučite se da ništa ne tumačite, ne razmišljate, ne analizirate.

Gledajte lijepe strane oblika,boje, teksture, budite svjesni tog trenutka posmatranja.

Posmatrajte „tišinu“ osluškujte njene „zvukove“… Kako li to naučiti… Posmatrajte svoje disanje, osjetite kako zraka ulazi i kako izlazi,osjetite vanjsku ernergiju života, osjetite energiju Vašeg tijela.

Dozvolite i omogućite sebi da se spustite u sadašnji trenutak,i iz njega posmatrate jer je on tu i on je „sada“

Ostavite iza sebe umirući svijet mentalnih apstrakcija ovog vremena. Izidjite iz kuta promatranja ludog „uma“, koji isisavaju vašu životnu energiju.

Posmatrajte iz sna vremena ovog trenutka i uđite u trenutak uloge „posmatrača mislioca“.

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira//:

Samo posmatrajmo