Autor: admin

(Depresija, PTSP,anksioznost, psihoze,shizofrenija,neuroze, socijalne fobije itd..)

Stav prema duševno psihološkoj osobi koja ima problem (ja to zovem često poteškoćama) prema članovima njegove obitelji, prema kolegama sa radnog mjesta ili možemo reći i čitave populacije u kojoj živi, osoba sa psihološkim poteškoćama od izuzetnog je značaja za „njegovu/nu sudbinu“…

Kada gledamo sa aspekta stava prema osobi sa psihičkim poteškoćama, često je determinirajući faktor/ključ na mnogim ključnim točkama proces identifikacije pojedinca kao „duševno poremećenog čovjeka“ odnosno mogu reći procesa preuzimanja socijalne uloge, njegovog upućivanja liječniku, podvrgavanju terapiji,… onda kakav je „naš“ stav populacije prema osobi sa ovom poteškoćom često ovisi o tome da li će ovakve osobe/a, biti hospitalizirane koliko dugo,kakav je napredak liječenja, da li će nastati recidiv, resocijalizacija i puno drugoga…

Puno toga će ovisiti o daljnjem oporavku osobe/a, o našem „stavu“ to jest ponašanju prema njemu ,jer će se osjetiti ili hladnoća, strah, predrasuda, odbojnost, itd., ili u suprotnom od navedenoga briga, ljubav, pažnja, pristup, način izgovaranja riječi, pogled, dodir, i puno puno drugoga.

Kao predsjednica Udruge u svojim projektima imamo i socijalno-humanitarno djelovanje Udruge, te tako da u godini dana dva-tri puta posjetimo Kliniku za Psihijatriju u Mostaru, gdje im uručimo darove. Gledajući i promatrajući ih recimo u radno-rehabilitacijskim sobama, vidim da svako od njih ima taj “spušteni pogled”, a znate što je to, “stigmatizacija” stide se, srame se kako, zašto, su oni baš dospijeli tu… I mnogo, mnogo je vjerovatno drugih stavki je u pitanju, no me]utim nikada za nekoga tko ima psihičku poteškoću ne bih mogla reći “lud je- luda je”, kako olako to stavljamo u usta i izgovaramo… Jesmo li se zapitali da nas sutra možda čeka isto… možda našu djecu, susjeda, rođaka, prijatelja… Što mislite da čujete da šapuću iza Vas “Lud je”, bolje da ste opalili pljusku u lice…

Ne smijemo tako postupati, te osobe su naišle u svome životu na malu lavinu, na kamen koji se srušio pored puta gdje su nailazili, to nevrijeme će trajati neko vrijeme, poslije oluje dolazi “sunce”….

Razmišljam često, ovaj prokleti rat koji nije nikome ništa dobro donio, stoljećima će se osjećati posljedice na psihičko zdravlje, obitelji koji nose rane, ljudi koji boluju od PTPS-a kojima je dan i nekako za izdržati, a kada mrak do]e ili zima za njih je najteže… Što je sa onima koji imaju depresivne epizode, koji nemaju volje, snage ni ustati se ujutro, a kamoli nešto raditi… Što je sa onima koji vremena i vremena nisu izišli iz svojih stanova kuća jer imaju agrofobije, socijalne fobije… Što je sa onima koji imaju kroz razne dijagnoze od psihoza, neuroza itd.

Svi oni i mi možemo puno uraditi s našim stavom sa našim pristupom za oporavak. Svi barem znamo nekoga tko ima sličnih ili istih poteškoća, jesmo se ikada upitali kako ona/on živi, bi li joj bilo drago da stanem porazgovaramo, bolje se upoznam, popijemo kavu, drugi put donesem čokoladu, itd. Stanimo na tren, upoznajmo se, osjećati ćemo se bolje, i mi a za njih sam sigurna da sto posto hoće…

Često se spominje kako godišnje treba otići posjetiti barem četiri mjesta da vidimo koliko smo sretni ako nismo mi ili naša obitelj na tim mjestima, a to su (groblje, zatvor, psihijatrija, bolnica…). Ali otiđimo, podarimo svoje kratko vrijeme, toplinu, šaku smjeha, ljubavi, pažnje,,,,..

Ova slika dolje je upravo to… odem koliko mogu da ih posjetim na odjelu, ali znam da su mi često u mislima

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira//

„Naš stav prema osobi sa psihološkim tegobama“? I dio

Žana Alpeza

Kolumna objavljena na Web Info Platformi Hocu.ba//:

https://www.hocu.ba/index.php/hocu.prostor/proslost-sto-vise-kopamo-bit-ce-rupa-bez-dna/

Upravo kako sam naslov ovog članka govori … tko je to izmisliti “posebne potrebe” da treba nekim ljudima od djece, mladih itd. Pa svi mi mogu smilovati reći egoistične potrebe s kojima drugi bolesni, mučimo, ispoljavamo svoja nezadovoljstva, Olupine Na dnu mora itd., Nisu potrebni ….

Prije par godina sam u sklopu jednog Edukacijskog programa u socijalnom segmentu za nekoliko mjeseci u Mostaru na praktični i teoretski dio predavanja za “asistenta za osobe intelektalnim poteškoćama”.

Naravno kao iu svim školama, edukaciji itd … naučimo najviše što je u praksi tako i ovdje, ali boraveći svakodnevno od 6-7 sati dnevno u Centru “Los Rosales” sam učio kako djeca, mladi imaju pozitivniji, ljepši, oprezirniji, Ljudski , Svestraniji pogled na život od nas “zdravih” … Uvijek se vraćam koliko i kada mogu u tom centru za djecu, ostao sam u kontaktu s nekolicinom, ali znate što je bitno toliko radovanja, toliko ljubavi, iskrenih riječi, bez nadutosti ega , Pohlepe, nekakvih materijalnih koristi, … pričamo o svemu tko je drag, simpatičan, što rade, pomažu li kad dođu kući, raduju se izletima, putovanjima itd.

Puno sam toga naučila u ovim par mjeseci boraveći dolje, razmišljam u budućnosti ću provesti neko razdoblje druženje s njima … Najdraže mi je kad me zovu drugačije “Žana” izgovaraju,

A to je kreativnost, da je nešto fascinantno, ova slika je nešto što sam učila od tih djevojaka i mladića, da, da … toliko mašte u stvaranju crteža, oblikovanja, … prva moja slika tehnika sa sjemenkama sam učila za cijelu Život od ovih kreativnih Mladića i djevojaka …

Kako vam se čini?

Ne znam zašto su posebne potrebe da volite jednu boju čarapa, što znate tko je loš čovjek pa im kaže u njihovim očima, što ne vole ponekad kišu, vole igranje, lakiranje noktiju da im boja što ostanu duže, što će nositi jedan ruksak za godine Budući da je drago da netko drag, netko koga se rado sjećaju, i tako ga zaštititički čuvaju, vole crtić satima i gledati onoga leptira što ga slikaju i ponoviti bezbroj puta u istom bojicu jer je tako ispravno,

Idemo se staviti u naše potrebe, kakve su naše posebne potrebe … netko nosi ruksak za jedan dan i više, mnoge djevojke ne mogu bez desetine torba, kakve su sve današnje potrebe za noktima, šminkom, frizurom, umecima, razno-raznim, Kakve su ovo potrebe, ili ne možemo reći da ovo spada u naš paket da izgledamo ljepše, itd., Nije to ti paket … Možemo navesti primjere i primjere …

Ne negiramo činjenicu da dijagnosticiramo u medicinskom kontekstu osoba koje imaju intelektualne poteškoće (nekada se zvalo mentalna retardacija) sa stupnjevima, ali bez obzira na sve one osobe od kojih se puno može naučiti, izgraditi zajedništvo, a po mom vidu vidi moj novi HOBI. ..

Tko zna dali bi bih bih ikada naučila da nisam upoznala … ..hvala vam od srca ….

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

„Osobe sa POSEBNIM POTREBAMA” – Svi ih mi imamo!!!!!

Kada ljudi zamišljaju život ženki, najčešće misle da se njihovi životi svode na to da ljudi budu na nas, a mi bježimo od njih i zatrpavamo i liječimo našu tugu i sram hranom …. Naravno, u taj miks upadaju nezaobilazno vezanje serija iz dana U dan i neprestano ležanje prekinuto samo za odlazak u WC ili frizidera.

Ali, Njihova stvarnost je najčešće drugačija. Njihovi životi su zapravo jako slični vašima, a ponekad su čak i privilegovane.

Da, da, privilegirane !!!!!

Da ne bude zabune, ove privilegije ne uživaju samo debele žene. Njih uživaju i, na primjer, neugodne žene koje nisu zgodne ili zavodljive. Sllično, često i butch žene koje nisu “dovoljno” ženstvene.

Ovo su neke od tih privilegija koje bi trebale da se debele žene spoznaju ….
– Mogu da gledam sa kolegom / prijateljem nasamo bez da se situacija seksualizuje od društva, rodbine, itd.
– Ja zauzimam prostor i zato što mi debeli ljudi omogućuju. Vrijeme što sam debela ljudi neviđeno su oprezni oko toga da mi ne bude neprijatno dok na primjer negdje sjedim.
– Nitko nikada nije insinuirao da sam dobila neki posao ili da dobro zaradim jer sam spavao s nekim.
– Kad smo kod toga, nikako nikad nisam nazvao “kurvom”. Ne postoji konsenzus oko toga što to znači biti kurva, svakako ono što je značilo, taj pojam podrazjumeva određene razine agresije i mizogenije koje nikako nije ugodno zadobila.
– Dosta ljudi misle da sam pametna, iako im objektivno nikada nisam dala povod za to, Ali slabi ženama u naše društvo upisuje u najmanju ruku emotivnu inteligenciju i dobrotu.
– Znam da se rijetko kome dopadam, samim tim ni ne osjećam presiju da se sviđaju
– Mogu imati intelektualnu konverzaciju s muškarcem bez da se ona bespotrebno seksualizuje.
– Gro žena me ne vidi kao prijetnju i mogu bez tenzije da blejim sa svojim partnerima.
– S obzirom na to da mi rijetko ko ” muva” , ne osjećam se kao hodajuće meso za mušku konzumaciju i objekt kao i mnogi kolege.
– S tim u skladu, kroz svoje debelost sam sami oduzela sposobnost seksualizacije mojih tijela gledatelja.
– Drugim riječima, moj salo i meso, i tako dalje, sakriva najčešće seksualizovane dijelove tijela kao što su “linija”, struk, jasno izražene grudi, Linije vilice, ITD.
– Neke žene godinama rade na da se izmući svoje tijelo, da njihovo tijelo bude primjećeno, a njihovo se uvijek nameće i bez napora sa moje strane. Moje tijelo je prosto nezaboravno.

Paradoksalno, iako je moj debelo tijelo hiper vidljivo, nameće se, zauzima prostor i odskače, istovremeno sam kao debela žena u ovom društvu nevidljiva, jer ne ispunjavam svoje odgovornosti privlačnosti prećutnog društvenog ugovora.

Dakle, nisam Žena. Jako sam dugo sam patila i borila se protiv toga, ali sam tada shvatila blago slobode koje mi nevidljivost omogućava.

Biti Žena u ovom patrijarhalnom društvu može biti samo krajnje pogubno, tako da se vremenom sve više zahvaljuje za slobodu kretanja koje mi moje tijelo omogućava.

Napisala: Žana Alpeza

Kolumna Objavljena na web portalu Mreža Mira //:

Privilegije debelih žena

Logika zdravog razuma nalaže da volimo da budemo u blizini dragih osoba, da se klonimo osobe koje su po nama loše. Međutim, u praksi je to često drugačije.

Gomila primjera svjedoči o tome da nekad neprimjereno dugo ostajemo u odnosima s ljudima koji su nas posebno loši. Takvi su slučajevi u kojima djeca koja odrastaju pored vrlo loše, kontrollišuće, čak i agresivne majke, kada odrastu ne mogu da se oslobode, osamostale se i nastavljaju svoj put odrastanja, iako je vrijeme za to odavno došlo. Zatim slučajevi gdje u porodicama vlada fizičko, seksualno ili psihološko nasilje nad djecom, koje uostalom ostaje uz roditelje da ih čuva u starosti, jer bi u suprotnom osjetilo jako pogrešno što ih stare i nemoćne napušta. Takođe, slučajevi gdje se žrtve kontinuiranog silovanja “biraju” da ostanu uz svoga agresora čak i kad imaju prilike za bijeg, a kada kasnije čuju da je zlostavljaču nešto loše desilo ili da je nakon više godina preminuo, osjećaju istinski žal i gubitak. Da ne spominjemo partnerske odnose u kojima neki očito trpi nekoga krajnje nepravilnog ponašanja. Sve ovo čini nelogičnim, nerazumnim i paradoksalnim, pa ipak – dešava se …

Mnoge psihološke teorije ponudile su svoje odgovore na ono što je u korenu ovog problema i pokušali objasniti zašto pojedinci prolongirani ostaju u tako neprijateljskom simbiozi …….

Jedna od razvojnih teorija,  teorija afektivnog vezivanja , najdetaljnije se bavi temelje ljudske veze za druge osobe, u prvom redu za majku, i stvaranje prvih osjećaja bliskosti. Čuveni  psiholog Harlou , predstavnik ove struje, svojim eksperimentom s rezusom majmunima pokazao je kako je osnova ovakvog povezivanja nježnosti i topline majke, a ne njezine sposobnosti da podmiri djetetove fiziloške potrebe. U njegovom eksperimentu s umjetnim majkama jasno je dokazano da će avatari prije nego što ode u toplom, plišanom modelu mame koja nema da im ponudi hranu, nego kod žičanog, hladnog modela majke kod koga je flašica sa mlijekom. Harlou je ovim eksperimentom potkrijepio tezu da se ljubav ne naslanja na funkciju hranjenja, i da nije sekundarni motiv.

Pa ipak, kako ovo da objasni sve navedene primjere?

Teorije objektnih odnosa, takođe su zadužene za objašnjenje ranog emocionalnog razvoja. Smatraju da je za ovaj razvoj ključan kvalitet i karakteristike dijadnog odnosa majka-djete. Ovaj odnos predstavlja razvojni događaj u kome djete izgrađuje svijest o svjetu oko sebe i istovremeno svjest o sebi kao nezavisnom biću. Razvoj djeteta ovdje se razmatra kroz prirodno pomeranje od nediferenciranog (simbiotskog stanja u kome je djete „stopljeno“ s majkom) do stanja diferenciranog postojanja kada se djete putem separacije formira u zasebno biće. Navodi se da će ovaj most biti uspešno pređen ako je prisutna „dovoljno dobra majka“, a to je ona koja će u jednom trenutku omogućiti i podržati djete u procesu odvajanja. Grubo rečeno, u zdravom odnosu majka-djete, kao bazi za zdrav psihološki razvoj djeteta, dobra mama će težiti da djetetu što bezbolnije obezbjedi proces odvajanja i osamostaljenja. Sa druge strane, loša mama će, ako je hladna i emocionalno distancirana uvesti djete u autističnu psihozu (ovo je jedan od načina za tumačenje razvoja autizma kod djece), ili ako je suviše kontrolišuća, držaće dijete u simbiotskom odnosu po svaku cjenu, čime će onemogućiti njegovu diferencijaciju i kasniju separaciju….

Ovo se čini kao ozbiljan pokušaj objašnjenja toga zašto neke osobe nisu u stanju da napuste osobu koja im zagorčava život. Pa opet, ovakvim tumačenjima kompletna odgovornost za ostanak u lošem odnosu svaljuje se na „lošu“ osobu, u ovom slučaju majku, a minimizira se učešće same osobe koja ostaje. Da li treba da se pomirimo sa ovakvim objašnjenjem? Ok, imao/la sam lošu mamu koja mi ne dozvoljava da je ostavim i ja tu ništa ne mogu da uradim po tom pitanju!

Da li su ljudi baš toliko bespomoćni? Gdje je tu agensnost, sloboda izbora, lična odgovornost???

U klasičnoj psihoanalizi, donekle se čini da je izbjegnut ovaj problem. Frojd (fantastični Frojd)uvodi pojam primarne identifikacije, kojim nastoji da objasni najraniji i najvažniji vid emocionalnog vezivanja za roditeljske uzore. Po njemu, ovo je psihički proces kojim se osoba empatički povezuje sa osobama kojima se divi, odnosno sa roditeljima kao prvim predstavnicima njegovog svijeta. Kasnije, to je osnovni uvjet za sveukupnu uspješnu socijalizaciju djeteta. Međutim, u određenim slučajevima, kada uzori sa kojima djete treba da se identifikuje nisu poželjni, javlja se identifikacija sa agresorom – mehanizam odbrane koji označava poistovećivanje subjekta sa ugrožavajućom osobom, sa ciljem da se strah od njega ukloni ili makar ublaži. Identifikacija sa agresorom posebno je karakteristična za djecu koja se osjećaju ugroženom i bespomoćnom. U slučaju poistovećivanja sa neprijateljskom osobom, dijete, kao bespomoćna osoba, nastoji da pobijedi svoj strah tako što će „unošenjem” osobina „agresora” izmjeniti sebe i postati mu sličan. Time, nesvjesno, nastoji izbjeći strah od osobe od koje prijeti opasnost.

Vidimo da je ovde odgovornost za ostajanje uz lošu osobu situirana u “žrtvi”, te ova teorija može biti objašnjenje mehanizma ostajanja u neizdrživim okolnostima, ali ona svojim pesimizmom ne nudi ideju šta osoba može da uradi po tom pitanju. Dakle, ona je tu, zaglavljena, trpi, razlozi zbog kojih to radi su jasni, ali ima li svjetla na kraju tunela? Može li se izbeći ova zamka, kako pobjeći? I, šta je sa svim onim osobama koje su žrtve nekog neprijateljskog odnosa, a zbog toga nisu postale nalik agresoru? Šta je sa svim tim dobrim, osećajnim osobama koje i dalje trpe i nemaju snage da ostave svog progonitelja? Čini se da nije dovoljno dati razlog zašto neko nešto radi, već je nužno odgovoriti i na pitanje zašto neko nešto ne radi, u ovom slučaju, zašto ne napušta sumanute okolnosti.

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

Što je neko gori prema meni, teže ga ostavljam! Paradoks Ostavljanja

Ljudi su od početka čovječanstva krotili razne zvijera … Oštar jezik je jedini alat koji svojim češćim korištenjem sve češce

Ali koliko god ljudi pokušavali kroz stoljeća, tisućljeće, itd. Krotiti imaju nešto što danas ne uspijevaju tvrditi, a to je “stvorenje”, a stvorenje čuva se iza dvokrilnih crvenih vrata u dvorani od više od dvadesetak bijelih stubova … ime ove okrutne zvijeri je ” JEZIK”

Jezik je nemirno zlo puno ujeda smrtonosnih, ali jezik postaje preokupiran potocima ljubavi …

Svaka riječ koju izgovorimo kada govorimo otkrivamo svoj karakter.

Moramo se sjetiti često da je jezik smješten na klizavom terenu i da se možemo okliznuti ako ne budemo oprezni …

Koliko god jezik bio zlo ili neukroćen, ako je u nama postoji ljubav, pružanje šanse drugome / ima, pripaziti na tren da bi naš život mogao uništiti ili uništiti ako budemo pazljivi s njom … Puno ljudi se okliznu kroz život na ovom slikovitom terenu Koji nas Brzina i često prevari pa nam poslije bude žao …

“Naravno, u svakom čovjeku se krije zvijer, zvijer gnjeva, zvijer strasne raspaljenosti od vriske mučene žrtve, neobuzdana zvijer puštena s lanaca, zvijer bolesti stečenih u razvrstavanju, .”

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

Okrutna zvijer zvana – jezik

“Nemojte ostarjeti, koliko god živjeli. Uvijek se ponašajte kao znatiželjna dijete pred velikim misterijem zvanim životom.”

Starenje počinje od početka čovjeka života, ali ne od trenutka kada je rođen, već od trenutka kada je počinjen … Nemoguće je odrediti kada prestaje razdoblje razvoja – evolucije, a kada u životu započinje organizacija uključivanja. Kod nekih se osoba znaci starenja javljaju vrlo rano, kod drugih kasnije, a treći pak vrlo kasno, onda često govorimo o “mladim starcima”, a to su ljudi koji u 80-im godinama rade, stvaraju, pišu i bave se sportom , Velike su individualne razlike, što znači da je svaki čovjek za sebe i ima svoj vlastiti biološki sat. Ne postoji sukladnost između biološke i kronološke-kalendarske starosti.

Kad spomenemo riječ starost, gotovo je uobičajeno da mislimo na starog, onemoćalog i bespomoćnog čovjeka, no nije uvijek tako. Organizam starije dobi ima brojne specifičnosti, koje se često razlikuju od srednjeg životnog vijeka organizma. Moramo razlikovati specifičnosti (psihofizičke) starije osobe od bolesti starijih ljudi.

Isto tako smatram da okolina, porodica, načini života imaju jako velik utjecaj da li će osoba koja u trećem životnom vijeku živi “mladim duhom” ili se predati u jamu zaborava.

Nema sumnje da je starenje procesa bez povratka, godine idu i ne možemo započeti naš životni sat ili pomicati unatrag. Daunloudovanje razmišljaju i starenje i starost SU neizbježne pojave – biološki process, Ali promjene koje se događaju u našem tijelu NE znače bol, vektorski Su Prirodni Znakovi starenja, iako nisu ugodni – usporeni SMO, imamo Rane, kosa Je sijeda, žuta nas kosti, tromi NE NE Vidimo i čujemo, gubimo stvari, zaboravljamo, NE sjećamo se ŠTO Je cijepljena danas, Ali pamtimo divne događaje Iz daleke prošlosti, NE volimo se gledati u Ogledalo, Ali ŠTO Je tu, u “zlatnoj” SMO životnoj Dobi,

Treba se prilagoditi i prihvatiti sebe kakav jesi, to je jako važno da bismo se dobro osjećali u starijoj dobi. Treba primijeniti ONU poznatu izreku “dodati Život u godinama” … Svako životno doba IMA svoje čari, Samo trebate potruditi pronaći IH!

Upoznala sam puno starijih ljudi s vedrim pozitivnim psihičkim stanjem duha, puna energije, želja da i dalje postignu od nekih njegovih utvrđenih ciljeva, hobije i slično … također znamo i mnogo starijih ljudi koji u međuvremenu nisu promijenili, ostali su tromi, pessimistični, bez “elane “… ali da im je sama činjenica da je starost to uradila nije točna … oni su takvi rođenjem, načinom na koji su živjeli, itd. Pogledajte ovu sliku: što vam se prvo pada na um?

Prije par dana ulazim u jedan trgovački centar, i vidim četiri „bake“ kako pričaju, kako se smiju, priđem im i zamolim da se pridružim na par minuta. Svakako njima je drago sto sam im prišla i to rekla, kažu okupimo se, sjedimo, pričamo, komentiramo, smijemo se… Istina, ove žene/bake žive u urbanoj sredini, imaju i više vremena za razgovore i susrete, i pričamo o par tema tih nekoliko minuta, i ja kažem uslikati ćemo se… Jaoj, drago njima, brže popravljaju kosu, sklanjaju štapove, ali vidite ovu prvu što se skriva od pogleda (nije zato što se srami ili neće)….Već kaže nemam uređenu frizuru… Ajme, kako je to meni zvučalo simpatično, ja sam se smijala,… neće „baka“ da izgleda loše na fotki bez uređene frizure.

Zasto sve ovo kažem, koliko su “psihički” ili mi kažemo “očuvane”, ali zamislimo na trenutak kakav je težak život bio u njihovim mladim danima, ali je ostao bez obzira na sve optimizam, sreću, radost, iskra u “očima”

Svako životno doba ima svoje čari, samo trebate potruditi pronaći ih!

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

Nemojte ostarjeti – koliko god da živjeli