Autor: admin

U teška socijalna vremena kada se ne možemo priuštiti normalnom životu svoje obitelji normalno postojanje, moramo da štedimo, moramo se snalaziti kako znamo i umiemo, ali to nije škrtost, to je nagon za preživljavanje.

Ono o čemu ću pisati u ovom članku je riječ o “škrtosti” na bolestan, po mome razmišljanju, načinu. Nedavno sam imao priliku gledati u dokumentarni emisiji “škrti ljudi”, i gledajući tu emisiju kako bi pravazilazi granice normalnosti.

Škrtost nije velikodušnost, odvajate od sebe sve što biste mogli dobiti, ali sebi ili bilo koji drugi oblik davanja.

Postoji škrtost iz straha, ona stvara da bude drugačije, govorim o osudivanju vlastitog stanja.

Podsvjesni vas strah veže da škrtost racionalno spoznavanje gdje da dajete, gdje se otvoriti.

Ima škrtosti iz straha, ne govorim o novcu, već io drugim oblicima.

Kako prevazići doslovno “nesvjesno” koji vlada s nama, ali dati dio novca, dati dio sebe, itd. “Jače je od nas” jer je to “Davanje”, ali ako ne prepoznajete svoj škrtost negdje se blokiraju.

Govoreći o škrtosti stvaramo dojam da pričamo o materijalnoj škrtom, ali ovdje se radi o svim oblicima. Stvaranje onih škrtosti koje svakodnevno živimo stvara u nama “Grč”, onda idemo sve dublje i dublje, toliko da taj oblik poprima i fatalne završetke, kao što je bol itd.

Svi su ljudi na neki način škrti, neki će ljudi reći da imaju “Zmiju u džepu”, a to je strah.

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //:

Škrtost kao strah ili nesvjesno – možda oboje

Za djecu treba roditelji trebali predstavljati ” Bogolika Stvorenja”, ali je li tako ???

Da li je tako u našem životu?

Promatraju roditelje mi gledamo, učimo i prihvaćamo, primjenjujemo sve što rade, jer ne možemo drugačije. Kako se živjeti odrastati, koračati u životu onih djece koji potječu iz kaotičnih obitelji, neurednih domova, gdje je samo ponekad prisutna ljubav!

To što sam navela “neuredan kaotičan način života”, da ne mora značiti da je roditelj lopov, kriminalac ili slično. Isto tako mogu biti roditelji koji se bave nekim od profesije medicine, prava, i nama čini se da imaju uredan život, a zapravo na lišen “ljubavi”.

Rodtitelji koji odgajaju svoje djece na način da nemaju vremena za njih, nemaju paznje, nemaju snage, itd., Oni će poduzeti mjere usred njihove nestašluke, bezazlene igre, itd …

Na način koji je brutalno bijesan, bez promišljene namjere, i neanalizirajući problem, o tome koji je konkretan. Oblik reakcije bio potreban. S druge strane, oni roditelji koji posvećuju svojim djeci pažnju, ljubav, vrijeme, itd., Oni će ih primijetiti na suptilni način, promatrati najmanje detalje kako jedu, kako izgovaraju bezazlene laži, kako se smiju, itd. Ova djeca će se izrasti u jedan samosvjesnu vrijednog čovjeka što je bitno bitno za mentalno zdravlje, a predstavlja samodiscipline pukotine.

Ali znamo da se ovo ovakvo uvjerenje mora steći u ranom djetinjstvu, u mračnim godinama je to teže nadoknaditi s tim da se treba reći da ova djeca, tj. Poslije odrasle osobe, koje nisu imale oslonac potpore roditelja, uglavnom ne svi, imaju “ugrađeni kompas” koji im pruža i pokazuje i unutarnje osjećaje sigurnosti i vrijednosti.

Ali što je onom djecom koje su napuštene, da li zbog smrti, zanemarivanja ili zbog nedostatka ljubavi. Ta djeca koji su psihički ili stvarno napušteni sazrijevaju bez osjećaja da je svijet sigurno mjesto. Zbog tog osjećaja oni ga smatraju strašnim, zbunjujućim, zastrašujućim, a nisu spriječeni da se u sadašnjem trenutku odreknu trenutnou stanju u ime veće zadovoljstva, ljubavi, sigurnosti za budućnost.

Zato ih zovemo ” Grijesi otaca ili Grijesi roditelja “, upravo iz opravdanog razloga, a to je da im nisu pružili osnovni bazu, stup, au nekom će se slučaju trajno, ali mukotrpno uspinjati, a to uspinjanje nažalost nerijetko završi “Neuspjehom” ,

Slušajući i proučavajući dr. Profesora akademike Vladetu Jerotića na njegovim predavanjima, na kaže da te osobe koje su u nekom smislu bile ljepe ljubavi, pažnje, oslonca, potpore u mladim danima za životnu pripremu budućeg života, desi nešto što na kaže “Božje milosrđe” Kažemo za osobu koja je ostala bez roditelja, prolazila težak život, izrasla u jednu dobru, stabilnu zrelu osobu ….

Ali nažalost rijetki su.

Napisala: Žana Alpeza

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira //:

Grijesi otaca

Napisala: Žana Alpeza

Svi smo okusili  “Bol” …  Dali da se opiramo boli ili da joj dopustimo da bude ” Tu “.

Predati ćemo se žaljenjem, očajem, strahotom, žalosti, usamljenosti, ili bilo kojom drugom formom koju “patnja” poprima.

Hoćemo li je prigrliti?

Možda … ali ćemo tada uuvidjeti neko ćudo predavanja da “duboko patnju” preobražava u našu unutrašnjost, u naš mir i spokoj.

Kad je naša bol duboka, vjerojatno ćemo se podsjetiti na ogroman poticaj da pobjegnemo od nje, ili da nas preostaje predaju. Ali hoćemo li se osuditi sa pseudoizlazima kao što su posao, alkohol, droga, bijes, ljutnja, agresija, itd, ali nam se na čaš čini da nas oslobodili od patnji … O kako je taj osjećaj dobar … nema više Patnje , Muke …

Jesmo li izišli kao pobjednici … Neeeee … Iistina je da nam je intezitet smanjuje vrijeme što je na čas prigrlimo.

Nemojte se okretati glavu od “boli i patnje” … Suoči se s njom.

Bol je “ljuštura” koja slama razara, ali je prihvatiti patnju je najgori izgovor. Nastavite se boriti s njom, osjećajte tugu, žalostite se, osjećajte prestravljenost, što god da je blizu i prisutno.

Suočite se sa boli, sa patnjom … usmjeravajte je na stanje svijesti i otpora.

Ako ne postoji “izlaz” još uvijek postoji “prolaz”

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira //

Predati se patnji

Svaki čovjek ima neke ožiljke koje nosi u životu. Mnogi će reći da ožiljci
sputavaju, stvaraju probleme, ne mogu koračati dalje u svojim planovima, ciljevima,
snovima. Drugi će reći da su ožiljci ocvrsnuli.
Kada bi se na trenutak vratili u jednom primjeru odrasle osobe koji su bili
zlostavljani, zanemareni, bez ruke sigurnosti, bez ljubavi, bez
pažnje, odrastajući od dana u dan posve izgubljen ne znajući što je život?
Kako koračati kroz njega, što je odrastanje, što je potpora, moćna ruka koja daje hrabrosti
, snagu da hrabro kroz život, tko bi trebao pružiti roditelj,
udomitelji, koji bi dali osnovni bazu mapu-smjernica kako u životu kročiti. Kako se
nositi s prvim ljubavima, razočarenjima, novim prijateljima, okolinom, društvom?
Nema mapu smjernica GDJE, KADA, KAKO, zašto, kome, čemu .kada treba otići, Kada treba
ostati, Kada treba vikati, PLAKATI, tugovati, izboriti se, svađati se, voljeti
..osvrnuvši se natrag vidi da Mora svakim danom sama učiti , Pratiti, gledati, …
ostali su ožiljci svakim narednim danaom i svaki prošlim.
Hoću li ove ožiljke pretvoriti u rane koje ne znam da će se ozdraviti, da će se
izliječiti, ali idem sa svim svojim bićem, sa svojim duhom dalje-koračam na vrhu, što me
čeka ne razmišam, ne smijem se okretati.
Neću dozvoliti da mi ožiljci unište život, ne krivim roditelje, ne krivim sudbinu, ne
krivim zlo kob, ne krivim nikoga što nemam mapu-smjernica za život, ne smijem
dozvoliti da me pretvora u gnjev,

Nastavljam, dalje idem prema vrhu, želim iskusiti kako bude potpuna, želim
pretvoriti svoje žarulje u zvijezde. Zvijezde koje će se sjati nad mnom!

Objavljeno na portalu RS //

http://www.portalomanija.com/pretvoriti-svoje-oziljke-u-zvijezde/

Autor:  Zana Alpeza 

Sve ću vas reči Bogu, je rečenica koju je zadnji put izrekao u životu umirući
Sirijski dječak, koji je ranjen te za njega nije bilo spasa ,ali tu rečenicu koliko
sam puta je ponovila, toliko dubokoo značenje ove rečenice.
Taj dječak je za mene poseban ,imam sliku u glavi kako izgovara ovu zadnju
posljednju rečenicu u svome kratkom životu. Tek počeo živjeti, željan života,
uzdaha, igranja, odrastanja, sanjajući kako će sa prijateljima jednoga dana kada rat
završi, ovaj svakodnevni ljudski užas, igari sa prijateljima nogomet.
Toliko je toga pred njim ,toliko toga je pred djecom koja prolaze svu patnju ljudske
slabosti, pohlepe,moći, slave. Bože, zar ne vidiš šta se dešava, zar on mora kada
dođe na nebo ti reči koje zlo vlada, kako ljudi pate, kroz koju patnju, agoniju
prolaze…. zašto ti on to mora reći?
Sve ću Vas reći Bogu, koja dubina značenja, čovjek kada počne razmišljati o njoj
prestraši ga, izaziva u nama nešto ..što je to nešto? Koliko ljudi svaki dan umire
od rata, koliko ih umire od gladi,od siromaštva zbog toga što nisu imali zdravstveno
osiguranje, od hladnoće,…zašto?
Tog dječaka nikada više sa nama, ta djeca nikada više neće sanjati navečer kako će
im sutra biti novi dan bolji, ljepši, radosniji,koliko snova se ugasilo, koliko
nadanja,osmjeha na licima djece.
Razmišljajući o ovoj izgovorenoj rečenici pitam se koliko je intelektualaca,
političara, znanstvenika, književnika, filozofa, psihologa koji su ostavili trag o
povijesti čovječanstva kroz svoje knjige, priručnike, mudrosti, savjete, zapisali
kako se može mirno živjeti, kako je čovjek taj od kojega je sve počelo, rat,
tuga,uništenja, razaranja,osvajanja,…

ali i dalje je čovjek koji jedini nanosi ZLO!

Objavljena kolumna u RS na portalu //

http://www.portalomanija.com/sve-cu-vas-reci-bogu/

Autor:  Zana Alpeza

Napisala: Žana Alpeza

Što sve naše „oči“ vide u jednoj sekundi, minuti, satu, u jednome danu, jednoj godini, a kamoli u životu.

Pogledajmo strah,pogledajmo očaj, pogledajmo pohlepu, okrutnost, patnju tolikih neizrecivih nevjerovatnih razmjera koja mi kao „napredna bića“ tzv. ljudska nanosimo jedni drugima, ali ne ostajemo na tome, nanosimo okrutnost tamnu stranu „uma“ i drugim oblicima života na planeti.

Nećemo osuđivati… Samo ćemo posmatrati

Je li grijeh? Je li ludilo? Dali je to ono naše „nesvjesno“ kada naše oči promatraju svu patnju, nemojmo zaboraviti posmatrati „vlastiti um“.

„Um“ upija svu našu svjesnost, pretvara je u mentalni sadržaja, iza toga sadržaja ovisi o nama kako ćemo ga posložiti u našim posamtranjima.

Posmatrajmo uokolo, samo posmatrajte naučite se da ništa ne tumačite, ne razmišljate, ne analizirate.

Gledajte lijepe strane oblika,boje, teksture, budite svjesni tog trenutka posmatranja.

Posmatrajte „tišinu“ osluškujte njene „zvukove“… Kako li to naučiti… Posmatrajte svoje disanje, osjetite kako zraka ulazi i kako izlazi,osjetite vanjsku ernergiju života, osjetite energiju Vašeg tijela.

Dozvolite i omogućite sebi da se spustite u sadašnji trenutak,i iz njega posmatrate jer je on tu i on je „sada“

Ostavite iza sebe umirući svijet mentalnih apstrakcija ovog vremena. Izidjite iz kuta promatranja ludog „uma“, koji isisavaju vašu životnu energiju.

Posmatrajte iz sna vremena ovog trenutka i uđite u trenutak uloge „posmatrača mislioca“.

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira//:

Samo posmatrajmo

Čini se da svaki čovjek, bar na svjesnom nivou, zna što je najbolji za njega?
Međutim, unutarnje sile su toliko jake da u borbi sa svojim unutarnjim bićem
ima male šanse. U ranoj mladosti nije tako, još uvijek može odložiti, da se
oslanja na druge, da izbjegne one koje ijedi izbjeći, još uvijek se čini da mogu
izvaditi i provoditi, ali kako godina prolazi da postaje sve teže.,
Suočavanje s Obavezama, biološkim satom , Drugi ljudi, sobom – kao da se sužava
krug, a sve je manje vremena za Bijeg
Otuda tolika i silno razočaranje – ne zato što ljudi ne znaju što će sa sobom, nego
zato što dobro znaju što i kako ali to Ne mogu ostvariti , Budi u njima stid,
šteta spušta pogled na ljude, rađa nemoć.
Što se više fantazira u mladosti, podmukli zabole udarci poslije, kada se zanima konačnost stvarnosti u najosjetljivijim mjestima
.
Otuda jad u čovjeku, zavist, mržnja, ljubomora – baš zato što nije prošao ono što je
očekivalo da prođe, a onda se vlastita nezadovoljstvo pročije na sve drugo. Čovjek
sam mora da podnese svoje nesreće. Drugi će reći – “uz tebe smo”, “razumijemo te”
ali da je sve tako daleko od unutarnje praznine koju nosi u sebi.
Nereijetko mi prolaze glavom ljudskih destinacija koje okružuju. Svako vuče za sobom,
i sa sobom svoje tragediju. Čak i oni koji nisu bili doživjeli, u smislu nekog velikog
gubitka, nos u sebi povredu koja malo može ispuniti.
Nekad mi se čini da je sve MASKA!
Kada ti neko pri upoznavanje kaže da je doktor znanosti, da vozi ferrari, da je duboko religiozan, da je najbolji u ne znam čemu. Kao
da su sve do MASKE od nečega što se skriva.
Civilizacija je maskirala čovjeka, uskladila nagone, prigušila instinkte,
prevaspitala ga, ali nešto, ono neobjašnjivo, i dalje izlazi iz čovjeka. Čovjek
je nezadovoljno biće, to je možda najbolja definicija. Ne ni biće rada, ne ni biće
igre, ne ni biće politike, nego baš to – nezadovoljno neurotično biće koje vječito
krpi pukotine koje osjećate.
Kako doći do ključa vlastite patnje?
Koliko čovjek treba da se spušta u sebe, i razriješi, oslobađa potisnuto impuls da
bi razriješio nesreće koje ga stalno progoni. NE PUNO!
U početku mjenja frizura,
Partnere, radna mjesta, obrazuje se, radi na svom tijelu, ali zna da je njegov problem mnogo dublje, a ne samo u vanjskim stvarima. Onda se
preispituje, istražuje, traga za odgovorima, pronalazi ih, ali malo što oslobađa
onaj suštinski dubinski bol koji se nosi u sebi.
Da li se mora prihvatiti, da ide kroz život s njim, kao nešto neizbježno, ili da i
dalje istražuje, da se spušta u sebe, nastojeći da ga riješi …
Sve ovisi o nama!
Idemo li u životu sa maskama / ili Otkrivena lica! Ali malo šta razrješava onaj suštinski dubinski bol koji nosi u sebi. Da li se mora prihvatiti, da ide kroz život s njim, kao nešto neizbježno, ili da i dalje istražuje, da se spušta u sebe, nastojeći da ga riješi … Sve ovisi o nama! Idemo li u životu sa maskama / ili Otkrivena lica! Ali malo šta razrješava onaj suštinski dubinski bol koji nosi u sebi. Da li se mora prihvatiti, da ide kroz život s njim, kao nešto neizbježno, ili da i dalje istražuje, da se spušta u sebe, nastojeći da ga riješi …

Sve ovisi o nama! Idemo li u životu sa maskama / ili Otkrivena lica!

Objavljena Kolumna u RS na portalu //

http://www.portalomanija.com/vlastiti-bijeg-iza-maske/

Autor:  Zana Alpeza