Autor: admin

 

Toliko ljudi u našim životima, a osjećamo se usamljeno, pitamo se kako je to moguće?

Tako je dubok, tako tećak osjećaj „usamljenosti“,koliko je samo ljudi prošli i
prolazi kroz naše živote,svaki dan pijemo kave, rzgovaramo o različitim
temama,smijemo se, istražujemo, radujemo,no nekada uz svu tu gomilu poznanstava
ljudi koji prolaze kroz naše živote ,neki na nas ostave trag pa ih pamtimo po nečemu
što nam stvara ugodu, komfor, lakoću življenja. Drugih se i ne sjećamo jer se nismo
našli na istom polju djelovanja, zamišljanja, amfiniteta,prazni su ,ne ispunjavaju
nas.
I onda sve to prođe i ostajemo sami sa sobom u tišini naših misli, dolazi ka nama
taj osjećaj „usamljenosti“ kako ćemo ga popuniti plakanjem,hobijem, razmišljanjem o
tome kako smo se dobro osjećali kako su nas znale male ludosti ispunjavati, sitnice
uljepšavati,.Kako vratiti vedre misli kada nas je osjećaj „usamljenosti“
preduhitrio, sjedimo u kutku sobe i razmišljamo, sutra je novi dan biti će bolje,
stisni zube i proći će taj trenutak ,sutra ćemo se vratiti u ono naše staro stanje,
opet ćemo raditi,veseliti se, pokriti ćemo šminkom podočnjake, iza maske se ništa ne
vidi,..
Kako djeluje sve besmisleno kada je čovjek usamljen, uspjeh,prijatelji, obitelj
djeca sve to prolazi mimo nas,i ne možemo da zadovoljimo prazninu,koja vapi iz
dubine i uvijek traži nešto drugo!
Kada se život doživi kao nepresušna radoznalost, oko nas postaje sve bolje, ima
smisao, ima nadu, vjeru, ljubav, postaje igra beskonačnog međusobnog upoznavanja
sebe, gdje za usamljenost nema mjesta!

Objavljeno na portalu u RS //

http://www.portalomanija.com/samoca-u-gomili-ljudi/

Autor:  Zana Alpeza

Napisala: Žana Alpeza

Prije par dana se vraćam poslovno iz Sarajeva i navratim u jedan prodajni centar van grada na putu prema Hercegovini. Ulazeći na ulazu na podu sjedi mlada žena, negdje oko 35 do 40 godina. Prvo što mi je duboko ostalo u pamćenju su oči, ništa drugo, a ne vide se jer su promrzle, crvene, krhke ruke… crvene od hladnoće, vani je jako hladno, gleda u pod, i ispružila ruke da joj netko nešto da.

Prvo što sam pomislila i uradila je da sam iz torbe izvadila rukavice i dala joj… (te joj dala nešto novca). Ulazeći u centar kroz glavu me misao ne prestaje pratiti, treba se voziti još dva i pol sata do kuće, a ova slika mi u glavi. Znam da svaki dan viđamo ljude koji prose, pogotovo Romi, ali ova žena mi je ostala sjećanju… Gledam joj jaknu, dugi teksas, sjedi na papiru, kosa joj dugo neoprana… Pitam je kako može biti tu uz ovakvu hladnoću. Kaže nema gdje, da ljudi nešto daju, nema posla, ima bolest u kući… tuga…

Uđem i razmišljam što ću… ne mogu mirne savjesti biti, i uzmem u centru hrane, kruha, salame, pašteta, slatkiša, sok, itd… I razmišljam, može se par dana hraniti da ne bude na ovoj hladnoći.

Ostavim joj tu hranu, ona mi se do neba zahvaljuje.

Tamna strana naše svakodnevice… zašto moraju ljudi biti gladni, a mi bacamo hranu… zašto kupujemo odjeću i obuću, a nemamo više mjesta u ormaru… koliko se dotjerujemo, šminkamo, friziramo…itd… Ova žena ne može da obezbjedi osnovnu hranu za preživljavanje..

Nekome je tamna, nekome nije…

 

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira//

 

Tamna strana svakodnevnice

 

Što danas sve Čovječanstvo i sam čovjek ne poduzima da postane velik… Jeli nam to
potrebno. Osvrnemo li se kroz povijest krenimo u Egipat i stare civilizacije,što je
bila ljudska potreba za tim“ Velikim“ da sve ne učini.. Kolike godine rada, muke su
gradili piramide, .Kolike potoke krvi su ljudi prolili u bitkama u kojima je
Aleksandar Veliki želio ostaviti trag svoje veličine….idu do tolikih razmjera da
se „otmu“ zaboravu….
Ali sve sa jednim ciljem da bi njegovo „ime“ nadživjelo njegov zemaljski život!!!
Mislimo li da smo u pravu da onaj tko najbrže trči pravi velike korake..Biti velik
se postaje i uči svakim danom našega života, hodajući kroz razne puteve ovog dana
svakom svojim lijepom riječju, lijepim darom, sa riječju zahvalnosti, sa djelom da
pomognemo drugome, da uradimo nešto dobro plemenito se postaje velik.
Znate kako to najbolje mozemo osjetiti, kada smo uradili nekome nešto bez ikakvog
dara natrag primanja, interesa, čisto davanje.

Mozemo graditi piramide, zgrade, satelite, svemirske rakete bez obzira koliko išli
naprijed u tehnologiji ,globalizaciji, moramo biti u jedno sigurni i svjesni da smo
mi „gosti“ na ovoj planeti, a kada dodješ u goste učili su nas da se ponašamo
ljubazno, lijepo, zahvalno,plemenito ,jer će doći vrijeme kada se moramo ustati i
otići..

u tehnologiji ,globalizaciji, moramo biti u jedno sigurni i svjesni da smo mi
„gosti“ na ovoj planeti, a kada dodješ u goste učili su nas da se ponašamo ljubazno,
lijepo, zahvalno,plemenito ,jer će doći vrijeme kada se moramo ustati i otići..

 

 

Kolumna objavljena RS na http://www.portalomanija.com/nadzivjeti-zemaljski-zivot/

Autor:  Zana Alpeza