Logika zdravog razuma nalaže da volimo da budemo u blizini dragih osoba, da se klonimo osobe koje su po nama loše. Međutim, u praksi je to često drugačije.
Gomila primjera svjedoči o tome da nekad neprimjereno dugo ostajemo u odnosima s ljudima koji su nas posebno loši. Takvi su slučajevi u kojima djeca koja odrastaju pored vrlo loše, kontrollišuće, čak i agresivne majke, kada odrastu ne mogu da se oslobode, osamostale se i nastavljaju svoj put odrastanja, iako je vrijeme za to odavno došlo. Zatim slučajevi gdje u porodicama vlada fizičko, seksualno ili psihološko nasilje nad djecom, koje uostalom ostaje uz roditelje da ih čuva u starosti, jer bi u suprotnom osjetilo jako pogrešno što ih stare i nemoćne napušta. Takođe, slučajevi gdje se žrtve kontinuiranog silovanja “biraju” da ostanu uz svoga agresora čak i kad imaju prilike za bijeg, a kada kasnije čuju da je zlostavljaču nešto loše desilo ili da je nakon više godina preminuo, osjećaju istinski žal i gubitak. Da ne spominjemo partnerske odnose u kojima neki očito trpi nekoga krajnje nepravilnog ponašanja. Sve ovo čini nelogičnim, nerazumnim i paradoksalnim, pa ipak – dešava se …
Mnoge psihološke teorije ponudile su svoje odgovore na ono što je u korenu ovog problema i pokušali objasniti zašto pojedinci prolongirani ostaju u tako neprijateljskom simbiozi …….
Jedna od razvojnih teorija, teorija afektivnog vezivanja , najdetaljnije se bavi temelje ljudske veze za druge osobe, u prvom redu za majku, i stvaranje prvih osjećaja bliskosti. Čuveni psiholog Harlou , predstavnik ove struje, svojim eksperimentom s rezusom majmunima pokazao je kako je osnova ovakvog povezivanja nježnosti i topline majke, a ne njezine sposobnosti da podmiri djetetove fiziloške potrebe. U njegovom eksperimentu s umjetnim majkama jasno je dokazano da će avatari prije nego što ode u toplom, plišanom modelu mame koja nema da im ponudi hranu, nego kod žičanog, hladnog modela majke kod koga je flašica sa mlijekom. Harlou je ovim eksperimentom potkrijepio tezu da se ljubav ne naslanja na funkciju hranjenja, i da nije sekundarni motiv.
Pa ipak, kako ovo da objasni sve navedene primjere?
Teorije objektnih odnosa, takođe su zadužene za objašnjenje ranog emocionalnog razvoja. Smatraju da je za ovaj razvoj ključan kvalitet i karakteristike dijadnog odnosa majka-djete. Ovaj odnos predstavlja razvojni događaj u kome djete izgrađuje svijest o svjetu oko sebe i istovremeno svjest o sebi kao nezavisnom biću. Razvoj djeteta ovdje se razmatra kroz prirodno pomeranje od nediferenciranog (simbiotskog stanja u kome je djete „stopljeno“ s majkom) do stanja diferenciranog postojanja kada se djete putem separacije formira u zasebno biće. Navodi se da će ovaj most biti uspešno pređen ako je prisutna „dovoljno dobra majka“, a to je ona koja će u jednom trenutku omogućiti i podržati djete u procesu odvajanja. Grubo rečeno, u zdravom odnosu majka-djete, kao bazi za zdrav psihološki razvoj djeteta, dobra mama će težiti da djetetu što bezbolnije obezbjedi proces odvajanja i osamostaljenja. Sa druge strane, loša mama će, ako je hladna i emocionalno distancirana uvesti djete u autističnu psihozu (ovo je jedan od načina za tumačenje razvoja autizma kod djece), ili ako je suviše kontrolišuća, držaće dijete u simbiotskom odnosu po svaku cjenu, čime će onemogućiti njegovu diferencijaciju i kasniju separaciju….
Ovo se čini kao ozbiljan pokušaj objašnjenja toga zašto neke osobe nisu u stanju da napuste osobu koja im zagorčava život. Pa opet, ovakvim tumačenjima kompletna odgovornost za ostanak u lošem odnosu svaljuje se na „lošu“ osobu, u ovom slučaju majku, a minimizira se učešće same osobe koja ostaje. Da li treba da se pomirimo sa ovakvim objašnjenjem? Ok, imao/la sam lošu mamu koja mi ne dozvoljava da je ostavim i ja tu ništa ne mogu da uradim po tom pitanju!
Da li su ljudi baš toliko bespomoćni? Gdje je tu agensnost, sloboda izbora, lična odgovornost???
U klasičnoj psihoanalizi, donekle se čini da je izbjegnut ovaj problem. Frojd (fantastični Frojd)uvodi pojam primarne identifikacije, kojim nastoji da objasni najraniji i najvažniji vid emocionalnog vezivanja za roditeljske uzore. Po njemu, ovo je psihički proces kojim se osoba empatički povezuje sa osobama kojima se divi, odnosno sa roditeljima kao prvim predstavnicima njegovog svijeta. Kasnije, to je osnovni uvjet za sveukupnu uspješnu socijalizaciju djeteta. Međutim, u određenim slučajevima, kada uzori sa kojima djete treba da se identifikuje nisu poželjni, javlja se identifikacija sa agresorom – mehanizam odbrane koji označava poistovećivanje subjekta sa ugrožavajućom osobom, sa ciljem da se strah od njega ukloni ili makar ublaži. Identifikacija sa agresorom posebno je karakteristična za djecu koja se osjećaju ugroženom i bespomoćnom. U slučaju poistovećivanja sa neprijateljskom osobom, dijete, kao bespomoćna osoba, nastoji da pobijedi svoj strah tako što će „unošenjem” osobina „agresora” izmjeniti sebe i postati mu sličan. Time, nesvjesno, nastoji izbjeći strah od osobe od koje prijeti opasnost.
Vidimo da je ovde odgovornost za ostajanje uz lošu osobu situirana u “žrtvi”, te ova teorija može biti objašnjenje mehanizma ostajanja u neizdrživim okolnostima, ali ona svojim pesimizmom ne nudi ideju šta osoba može da uradi po tom pitanju. Dakle, ona je tu, zaglavljena, trpi, razlozi zbog kojih to radi su jasni, ali ima li svjetla na kraju tunela? Može li se izbeći ova zamka, kako pobjeći? I, šta je sa svim onim osobama koje su žrtve nekog neprijateljskog odnosa, a zbog toga nisu postale nalik agresoru? Šta je sa svim tim dobrim, osećajnim osobama koje i dalje trpe i nemaju snage da ostave svog progonitelja? Čini se da nije dovoljno dati razlog zašto neko nešto radi, već je nužno odgovoriti i na pitanje zašto neko nešto ne radi, u ovom slučaju, zašto ne napušta sumanute okolnosti.
Napisala: Žana Alpeza
Objavljeno na web portalu Mreža Mira //
Što je neko gori prema meni, teže ga ostavljam! Paradoks Ostavljanja
