Autor: admin

Tko je Carl Gustav Jung?

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung smatra se utemeljiteljem analitičke psihologije čiji se interes nije zaustavljao na teoretskoj psihologiji i kliničkoj praksi, nego se protezao do alkemije, mistike, istočne i zapadne filozofije, astrologije i mnogih drugih područja koja su mogla dati odgovore na pitanja o smislu ljudskog postojanja.

Zbog toga je život ovog originalnog i vrlo utjecajnog mislioca XX. stoljeća bio izrazito dinamičan i neuhvatljiv strogo definiranim znanstvenim okvirima.U svojoj autobiografiji Sjećanja, snovi, razmišljanja zapisao je: Život mi je uvijek nalikovao biljci što raste iz gomolja. Njen istinski život je nevidljiv, skriven u gomolju. Dio koji se pojavi iznad zemlje, traje samo jedno ljeto. Potom nestane – samo kao kratkotrajna utvara. No ja nikad nisam izgubio osjećaj da nešto živi i traje ispod vječnog toka. Ono što vidimo je cvijet, koji je prolazan. Gomolj je onaj koji ostaje.

Carl Gustav Jung umro je 1961. godine u 86. godini života.Najvažnija djela iz njegova iznimno opsežnog opusa su: Preobrazbe i simboli libida, Psihološki tipovi, Odnos između ja i podsvijesti, Psihologija i religija, Psihologija i alkemija, Mysterium coniunctionis, Čovjek i njegovi simboli, Sjećanja, snovi, razmišljanja, itd.

Kako se odgaja ličnost?

“Odgajanje ličnosti” danas je postalo odgojni ideal nasuprot standardiziranom kolektivnom ili normalnom čovjeku, forsiranom od strane opće masovnosti, u ispravnoj spoznaji povijesne činjenice da su velika, oslobađajuća djela svjetske povijesti proizašla od vodećih ličnosti, a nikada od uvijek sekundarne, trome mase, kojoj je čak i za najmanji pokret uvijek potreban demagog.

…Naše se doba ushićeno slavi kao “era djece”. Ovo neizmjerno proširenje dječjeg vrtića istovremeno ide ruku pod ruku s potpunim previđanjem odgojne proble­matike koju je genijalno naslutio Schiller. Nitko ne ospo­rava važnost djetinjstva niti ga podcjenjuje, odviše su jasna teška, često trajna oštećenja nastala zbog glupavog odgoja u kući a kasnije školi i odviše je neodbaciva neophodnost razumnih pedagoških metoda. Međutim, ako čovjek želi ovo zlo dohvatiti doista u njegovom korijenu, onda se ozbiljno mora postaviti pitanje: kako je došlo do toga i kako to da je i danas još slučaj da se primjenjuju glupe i ograničene odgojne metode?

Dijete… Tko želi odgajati, treba i sam biti odgojen. Danas se još uvijek primjenjuje učenje napamet, a mehanička primjena metoda uopće nije odgajanje, niti za dijete, niti za samog odgajatelja. Neprestano se govori o tome da dijete mora biti odgojeno kao ličnost. Ja se, naravno, divim ovom visokom odgojnom idealu. Ali tko odgaja te buduće ličnosti? To su na prvom i najvažnijem mjestu obični, nekompetentni roditelji koji su često i sami cijelog života polu ili sasvim djeca. Tko će na kraju očekivati od svih tih običnih roditelja da budu “ličnosti”, i tko je ikada razmišljao o tome da osmisli metode kojima bi se “ličnost” mogla usaditi roditeljima? Zbog toga se, naravno, više očekuje od pedagoga, od obrazovanog stručnjaka, koji je temeljito upućen u psihologiju – naime u gledišta ovih ili onih, često dijametralno suprotnih mišljenja o tome kakve su vjerojatno osobine djeteta i kako ih treba tretirati. Za mlade ljude koji su pedagogiju odabrali za svoj životni poziv pretpostavlja se da su i sami odgojeni. Nitko vjerojatno neće tvrditi da su istovremeno i svi oni ličnosti. … Od prosječnog odgajatelja naprosto se ne može očekivati više nego od prosječnih roditelja. Ako su dobri stručnjaci, onda čovjek s njima mora biti zadovoljan isto onako kao i s roditeljima koji svoju djecu odgajaju na najbolji mogući način.

Bolje je visoki ideal odgajanja ličnosti ne primjenjivati na djeci. Jer ono što se obično podrazumijeva pod “ličnošću”, naime određena psihička cjelovitost koja po­sjeduje otpornost i snagu, jest ideal odraslog čovjeka koji se želi nametnuti djetetu u dobu u kojem pojedinac nije ­svjestan problema odraslog života ili – što je još gore – kad ih svjesno izbjegava.

… Ne dijete, nego odrastao čovjek može dostignuti ličnost kao zreli plod ovom cilju usmjerenog životnog rada. U dosizanju ličnosti leži ništa manje do najbolji mogući razvoj cjeline jedne određene osobe. Uopće se ne može sagledati koliki je beskrajni broj uvje­ta neophodno ispuniti da bi se ovo postiglo. Za to je potreban cijeli ljudski život sa svim svojim biološkim, socijalnim i psihičkim aspektima. Ličnost je najviše ostvarenje urođenog svojstva posebnog ljudskog bića. Ličnost je djelo najviše životne hrabrosti, apsolutna potvrda individualnog postojanja i najuspješnije prilagođavanje na univerzalnu datost, uz najveću moguću slobodu vlastitog odlučivanja. Nekoga za to odgajati izgleda mi da nije mala stvar. To je svakako najveći zadatak koji je postavio moderni duhovni svijet.

… Ličnost se razvija tijekom života iz teško ili pak sasvim nejasno dokučivog zametka, i tek kroz naša djela postaje očigledno tko smo. Mi smo kao Sunce koje hrani život Zemlje i stvara svakojake ljepote, rijetkosti i zla: mi smo kao majke koje u krilu nose nepoznatu sreću i patnje. Mi prije svega ne znamo kakva su u nama djela ili nedjela, kakva sudbina, kakva dobra i kakva zla: i tek navečer postaje jasno ono što je započelo s jutrom.

… Ličnost se nikada ne može razviti a da čovjek svjesno i sa svjesnom moralnom odlukom ne izabere vlastiti put. Ne samo kauzalni motiv, nužda, već i svjesna moralna odluka mora pozajmiti svoju snagu procesu razvoja ličnosti. Ako nedostaje prvo, naime nužda, tako­zvani razvoj samo je vježbanje volje; ako nedostaje drugo, naime svjesna odluka, razvoj zastaje u nesvjesnom automatizmu. Čovjek se, međutim, svjesno može odlučiti za vlastiti put samo onda kad ga smatra najboljim. Ako bilo koji drugi put smatra boljim, tada će živjeti i razvi­jati tu drugu ličnost umjesto vlastite. Drugi su putovi konvencije moralne, socijalne, političke, filozofske i religiozne prirode. Činjenica da konvencije uvijek na neki način cvjetaju dokazuje da ogroman broj ljudi ne bira vlastiti put već konvenciju i zbog toga ne razvija samoga sebe već metodu i način života na račun vlastite cjeline.

… Pothvat razvoja ličnosti je u stvari nepopularna odvažnost, nesimpatično skretanje sa širokog puta, isposnička ćudljiva težnja za podvojenošću, ili što se već misli o usamljenim čudacima. Stoga nije nikakvo čudo da se oduvijek samo mali broj upuštao u ovu avanturu. Da su svi odreda bili budale, mogli bismo ih kao ιδιωται, kao duhovno “privatne ljude” izbrisati iz vidnog polja našeg zanimanja. Ali na nesreću, te ličnosti su po pravilu legendarni junaci čovječanstva, obožavani, voljeni, sla­vljeni, pravi sinovi božji, čije ime “ni u vjekovima ne zalazi”. Oni su pravi cvjetovi i plodovi, plodonosno sjeme stabla čovječanstva. Pogled na povijesne ličnosti dovoljno objašnjava zašto je razvoj ličnosti ideal i zašto je prijekor individualizma pogrda. Veličina povijesnih ličnosti nikada se nije sastojala od njihovog bezuvjetnog pokoravanja konvencijama, već naprotiv od njihovog oslobađanja od konvencija. Kao planinska litica oni strše iz mase, koja se grčevito drži kolektivnih strahova, uvjerenja, zakona i metoda – i biraju vlastiti put. Oduvijek je običnom čovjeku izgledalo čudnovato da se čvrsto utabanim puto­vima s poznatim ciljevima treba pretpostaviti vrletni i uski puteljak koji vodi u nepoznato.

Emancipacija od stada!

Što je, konačno, nekome povod da izabere vlastiti put i da se na taj način kao iz magle izdigne iz nesvje­snog identiteta s masom? Nužda ne može biti, jer nevolja nailazi na mnoge i svi se oni spašavaju pomoću konvencije. Ne može biti niti moralna odluka, budući da se čovjek po pravilu odlučuje za konvencije. Što je to, dakle, što neumoljivo odlučuje u korist neobičnog?

To je ono što se naziva nutarnji izbor; iracionalni faktor koji sudbinski gura prema emancipaciji od stada i njegovih utabanih putova. Prava ličnost uvijek ima izbor i vjeruje u njega, ima vjeru u njega kao u Boga, iako je to, kako bi rekao običan čovjek, samo individualni osjećaj izbora. Ovaj izbor, međutim, djeluje kao božanski zakon od kojega nema odstupanja.

… Tko posjeduje izbor, čuje nutarnji glas, on je izabran. Zbog toga legenda i vjeruje da on ima privatnog demona, koji ga savjetuje i čije zadatke mora izvršavati. Najpoznatiji primjer ove vrste je Faust, a povijesni slučaj je Sokratov daimon. Primitivni su vračevi imali svog zmijskog duha, kao što je i Eskulap, zaštitnik liječnika, predstavljan pomoću epidaurske zmije. Ovaj je osim toga imao privatnog demona Kabira Telesfora, koji mu je izgleda čitao ili davao recepte.… Izbor ili osjećaj izbora nije samo prerogativ velikih ličnosti, već i malih sve do najmanjeg formata, samo sa smanjenjem veličine ovo postaje sve maglovitije i nesvjesnije. Izgleda kao da se glas nutarnjeg daimona sve više udaljava i da govori rjeđe i nejasnije. Naime, što je ličnost manja, tim više postaje neodređena i nesvjesna i konačno se nerazličita stapa sa zajednicom, predajući na taj način svoju cjelovitost i pritom se rasplinjujući u cjelini grupe. Na mjesto nutarnjeg glasa stupa glas socijalne grupe i njenih konvencija, a na mjesto izbora kolektivne potrebe.

… Ukoliko svaka individua ima svoj urođeni životni zakon, onda svaka ima teoretsku mogućnost prije svega slijediti ovaj zakon i tako postati ličnost, to jest dostići cjelovitost. Ali kako živa bića egzistiraju samo u obliku živih jedinki, to jest individua, životni zakon u krajnjoj liniji uvijek je usmjeren na individualno proživljen život. Dakle, iako objektivno psihičko, koje se u osnovi ne može zamisliti drugačije nego kao univerzalna i istovjetna datost, znači isti psihički preduvjet za sve ljude, ono se ipak, čim se želi pojaviti, mora individualizirati, budući da nema drugog izbora nego da se izrazi kroz jedinku.

Unutrašnji glas – što nam to govori?

Unutrašnji glas je glas punijeg života, šire, obimnije svijesti. Zbog toga se u mitološkom smislu rađanje heroja ili simbolično ponovno rađanje poklapa s izlaskom Sunca, budući da postajanje ličnosti ima isto značenje kao i povećanje svjesnosti. Iz istog razloga većina heroja se označava atributima Sunca, a trenutak rađanja njihove velike ličnosti naziva se prosvjetljenjem.

Strah, koji većina prirodnih ljudi osjeća od unutrašnjeg glasa, nije toliko djetinjast koliko bi se moglo pomisliti. Sadržaji koje susreće ograničena svijest, kako pokazuje klasičan primjer Kristovog života ili isto tako karakterističan doživljaj Mare iz legende o Budi, uopće nisu tako bezazleni, već u pravilu znače opasnost koja je specifična za dotičnu individuu. U pravilu, ono što nam šapuće unutrašnji glas nije ništa dobro, već zapravo zlo. To mora biti prije svega zbog toga što čovjek obično nije toliko nesvjestan svojih vrlina koliko mana, a i stoga što znatno manje pati od onog dobrog nego od onog lošeg u njemu. Kao što sam ranije spomenuo, unutrašnji glas prinosi svijesti ono od čega pati čitava zajednica, bilo da se radi o narodu ili o čitavom čovječanstvu. Ali ovaj glas to pruža u individualnom obliku, tako da čovjek u početku može pomisliti kako je sve to zlo individualna osobina njegovog karaktera. Unutrašnji glas unosi zlo tako uvjerljivo da bi doveo do toga da mu čovjek podlegne. Ako mu ne podlegne, onda u naše Ja ne prodire ništa od tog prividnog zla, i tada ne može doći do obnavljanja i izlječenja. (Zlo unutrašnjeg glasa nazivam “prividnim”, što zvuči odviše optimistički). Ako Ja potpuno podlegne unutrašnjem glasu, tada djeluju njegovi sadržaji, kao kada bi umjesto njih bilo isto toliko vragova, drugim riječima ovome slijedi katastrofa. Ako Ja podlegne samo djelomično i uspije se kroz samopotvrđivanje spasiti od potpunog uništenja, tada može asimilirati glas i tada se ispostavlja da je zlo bilo samo privid zla, dok u stvarnosti donosi spas i prosvjetljenje.

Problematika unutrašnjeg glasa je puna tajnih zamki i klopki. To je najopasnije, najklizavije područje, isto tako opasno i besputno kao sam život, ako se odrekne ograda. Ali onaj tko ne želi izgubiti svoj život, neće ga niti dobiti.

…Na kraju krajeva, heroj, vođa i spasitelj je onaj tko ­otkrije novi put k višoj sigurnosti. Moglo bi se sve ostaviti po starom da ovaj novi put bezuvjetno ne zahtjeva da bude otkriven i da čovječanstvo ne pati pod svim pa­tnjama Egipta sve dok novi put nije pronađen. Neotkriveni put u nama je kao nešto psihički živo, što klasična kineska filozofija naziva “Tao” i uspoređuje s vodenim tokom koji neumoljivo teče svome cilju. Biti u Taou znači potpunost, cjelovitost, ispu­njeno opredjeljenje, početak i cilj i potpuno ostvarenje smisla egzistencije koji je urođen stvarima. Ličnost je Tao.

Prema izvorniku: K.G. Jung, Duh i život, Novi Sad, 1984

Da li se zbog toga čovjek može ljutiti na čovječanstvo i na sve one dobronamjerne pastire stada i zabrinute očeve, kada podižu zaštitne zidove, postavljaju djelotvorne slike i preporučuju prohodne putove koji zaobilaze ponore.

Napisala: Žana Alpeza

 

Kolumna Objavljena na BH web portalu Mreža Mira:

http://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/tajne-zamke-klopke-nase-licnosti/

 

 

Adolf Hitler je, prema riječima očevidaca, povremno ispoljavao panični strah (jednom je navodno vidio demona) koji ga je  izobličavao i psihički i fizički. Poslije takvog Hitlerovog napada straha uslijedila bi divlja agresija prema „neprijatelju

 

PIŠE: Žana Alpeza

Što je strah? Strah je prisutan u srži svakog i zdravog i bolesnoga čovjeka, bio on toga svijestan ili ne. Naravno da je strah nekad, ne samo koristan već i nastupa zaštitinički

Nije dobro da čovjek ne zna za strah. Svi se prirodno bojimo katastrofa: od prirodnih katastrofa zemljotresa, poplava, vulkana; ali čovjek se može bojati „svega i svačega“: recimo puno ljudi se boji insekata (insektofobija), raznih životinja, zatvorenog ili otvorenog prostora i tako dalje.

Ali isto tako čovjek se boji drugog čovjeka, a ono što najviše dominira na ovome svijetu kod čovjeka je strah od smrti.

Najranija dob straha

Mogući strah počinje kažu prenatalni psiholozi ( ovi psihologe rijetko ovdje imamo Amerika je vodeća u ovoj oblasti medicine) još u stanju fetusa, u majčinoj utrobi, u slučaju teškog porođaja, kao i da je moguće, ali (ne i neimenovana) „trauma porođaja“, koja ostavlja tragove u životu.

U toku života kroz proces nepovoljnog odgoja, (prvenstveno nametljivošću roditelja), dijete počinje da se boji roditelja; i to u nekim obiteljima nekada rano, u nekim obiteljima nekada kasnije,javlja se strah roditelja od ili zbog djeteta. Pretjerana brižna majka nekada plaši dijete, tako pokušavajući da se oslobodi vlastitog straha.

„Ne postoji ni jena ozbiljna duševna bolest u čijoj osnovi ne leži strah“

Čovjek nekada nesvjesno, pokušava da se oslobodi od straha,plašeći drugog obično najbližeg ( u obitelji najčešće). Agresivni ljudi,nekada najagresivniji takvi su jer nose nesvjesno u sebi neki veliki strah.

Naprijed ili nazad, čovjek kao „biće straha“ ipak se najviše plaši smrti.

Kada je nedavno portulgalski književnik Rui Zink izjavio:“ da danas cvijeta industrija raširivanja straha“,možda je on izstavo i da kaže ( svjesno ili nesvjesno) da je ustvari toga raširivanja uvijek i bilo, jer je strah prirodno urođen od početka.

Zatrašivanje Bogom

Gore sam navela da čovjek neprestano plaši drugog čovjeka,jao što je „tamna strana “svake religije da plaši vjernika osvetoljubivom Bogom-a Bog je kako iz kršćanske crkve netko jednom rekao: „Ili apsolutna ljubav, ili ga nema“ ,tako i narodi kroz povijest plaše jedni druge,

Moćnici zastrašuju narode

Moćne države i moćnici koji ih vode zastrašuju svoj narod drugim narodom, oslobađajući se ( uvijek istim mehanizmom obrane) vlastitog straha.

Adolf Hitler je, prema riječima očevidaca, povremno ispoljavao panični strah (jednom je navodno vidio demona) koji ga je strah izobličavao i psihički i fizički. Poslije takvog Hitlerovog napada straha uslijedila bi divlja agresija prema „neprijatelju“

Istok se plašio, a i danas se plaši Zapada, a Zapad Istoka. Susjedne države se plaše jedna druge i to, što su krvno srodnije, još češće.

Kako se suprostaviti?

Kako se suprostaviti ovoj stoljetnoj pošasti, prirodnom „zlu u čovjeku“ i čovječanstvu?

Kršćanska vjera imala je oduvijek jedan odgovor, onaj apostola Ivana i njegove poslanice „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izroni strah napolje, jer strah ima muku“. A tk ose boji nije savršen u „ljubavi“. Kao i puno toga u Kristovim Evanđeljima i ova poruka svetog Ivana savršeno je točno, idealna.

Može li prosječan čovjek, ne samo kršćanin već i pripadnik druge religije pa i ateist, dostići „savršenu ljubav“ u sebi, ali i ljubavi prema Bogu, prema bližnjem, ali i prema neprijatelju? Cilj takve savršene ljubavi treba da bude ideal kome čovjek valja da teži

Čovjekovi koraci ka individuaciji i/ili oboženja-mravlji su koraci. A tek narodi!?  Treba otkrivati u sebi te korake i njima strpljivo poći. Kaže profesor Jerotić.

 

Kolumna Objavljena na HR Web portalu maxportal:

http://www.maxportal.hr/kolumne/strah-vlada-covjekom-i-svijetom-kako-mu-se-suprostaviti/

 

Malo tko nije čuo za Robina Hooda. On je je središnji i legendarni junak niza srednjovjekovnih engleskih balada. U najranijim pisanim izvorima iz sredine 15. stoljeća opisan je kao krvoločan pohlepan pljačkaš. Kasnije je Robin Hood u anglosaskoj književnosti postao plemić-domoljub u anglosaskoj borbi protiv Normana. Konačno mu se u 19.i 20. stoljeću mijenja lik u borca za socijalnu pravdu, koji oduzima bogatima i daje siromašnima.

Prema srednjovjekovnim baladama, Robin Hood zajedno s brojnim suborcima te Little Johnom i Willom Scarletom živi skriven u Šervudskoj šumi (engl. Sherwood Forest) u blizini Nottinghama. Predmetom balada kasnije postaje i ljubav s Marianom. Nije utvrđeno je li Robin Hood postojao kao stvarna povijesna osoba. Wikipedia..

Tko je to Robin Hood u ovoj zajednici?

Kampanja Porezna uprava Robin Hood započela je kao ideja. Ljudi su to voljeli. Postali smo milijunski snažni pokret. I još uvijek raste.

Predani smo smanjenju siromaštva i rješavanju klimatskih promjena oporezivanjem financijskih transakcija.

Vjerujemo da je vrijeme za prepisivanje ugovora između banaka i društva.

Mi smo dobrotvorne organizacije, zelene skupine, sindikati, slavne osobe, financijeri, vjerski vođe i političari.

Mi smo svjetski čelnici – među ostalima, predsjednik Makron iz Francuske, kancelar Merkel iz Njemačke.

Mi smo poslovni ljudi – bivši predsjednik FSA Lord Turner, financijer George Soros, poduzetnik izvanredan Warren Buffet.

Mi smo ekonomisti – dobitnici Nobelove nagrade Joseph Stiglitz i Paul Krugman, direktor Zemaljskog instituta Jeffrey Sachs i još 1.000 drugih ekonomista iz cijelog svijeta.

Mi smo 270.000 prijatelja na Facebooku i desetine tisuća ljudi koji djeluju diljem Velike Britanije. Mi smo 115 organizacija, uključujući dobrotvorne organizacije kao što su Oxfam, Barnardo i Friends of the Earth, svi veliki sindikati i vjerske organizacije kao što su Spasenje

Mi smo dio pokreta kampanja u više od 15 zemalja širom svijeta s milijunima pristaša.

Mi smo snaga s kojom treba računati i zahtijevamo pravdu.

ZAŠTO NAM TREBA ROBIN ?

Jednostavno je: financijska kriza i recesija ostavili su masivnu rupu u javnim financijama u Velikoj Britaniji. Poslovi i javne službe ugrožavaju se u Velikoj Britaniji, dok se mnoge druge razvijene i zemlje u razvoju suočavaju sa sličnom borbom. Ali postoji još jedan način. Tisuće navijača Robin Hooda vjeruju da bi banke, hedge fondovi i ostatak financijskog sektora trebali platiti svoj fer udio kako bi razjasnili nered koji su stvorili.

DUG I POMOĆ

Dva velika pitanja ozbiljno utječu na šanse siromašnih zemalja da prevladaju siromaštvo.

Jedna je količina pomoći koju dobiju.

Drugi je iznos duga koji vraćaju.

U 2015. godini, ukupni javni dug koji duguju zemlje u razvoju bio je nevjerojatan 2,4 dolara – da, to ste ispravno pročitali. Vlade tih zemalja potrošile su 300 milijardi dolara za servisiranje ovih dugova. Vlade 48 “najnerazvijenih zemalja”, koje uključuju zemlje pogođene katastrofama, sukobima i bolestima kao što su Haiti, Afganistan i Sierra Leone, potrošili su 12 milijardi dolara servisiranju inozemnih dugova umjesto da troše taj novac na obnovu cesta, vraćajući djecu natrag u školu ili liječnike.

Zato učinimo matematiku – ako neka zemlja troši dragocjenu gotovinu na otplatu dugova – ne treba biti genija da se utvrdi da nema puno preostaje potrošiti na vitalne usluge kao što su bolnice i škole.

Otkazivanje duga može napraviti veliku razliku – budući da je dug Zambije otkazan 2005. godine, vlada je uspjela ukloniti naknade za zdravstvenu zaštitu koja je zaustavila milijune korisnika da pristupaju zdravstvenoj zaštiti.

Godine 1970., bogate zemlje obećale su dati samo 0,7% svog nacionalnog dohotka kao stranu pomoć. Pomoć zapravo radi: na primjer, ceste izgrađene u Etiopiji znače da djeca mogu doći u školu, a poljoprivrednici prevoze i prodaju svoje usjeve. Ali 40 godina kasnije, samo je 6 držalo to obećanje.

Britanska javnost ima dugu tradiciju pomaganja potrebama u inozemstvu. Velika Britanija do sada je zadržala svoju predanost pomoći u inozemstvu – ali nije Robin Hood Tax očigledan način financiranja?

Robin Hood Tax mogao bi podići milijarde svake godine kako bi se osiguralo da bogate zemlje ispunjavaju svoje obveze pomoći i olakšaju dug davanih zemalja.

ZDRAVLJE I DOBROBIT

Sigurna pitka voda, pristup liječnicima, pristupačna medicina, čisti WC – to je bez umova. Ipak, milijuni ljudi diljem svijeta nemaju pristup tim osnovnim potrebama.

Bolest sprečava ljude da rade, nemaju dovoljno novca za plaćanje zdravstvenih pristojbi i lijekova – pa ne samo da su zarobljeni u ciklusu siromaštva, već i štete lokalnom gospodarstvu.

Ali u mnogim područjima jednostavno nema dovoljno bolnica, klinika i osoblja. Jedno rješenje je imati vojsku zdravstvenih djelatnika na terenu – jednostavan, ali vrlo učinkovit.

2,4 milijarde ljudi nemaju adekvatne sanitarne objekte, što dovodi do skoro milijun smrtnih slučajeva svake godine od bolesti koje se lako mogu spriječiti, uključujući gotovo 1000 smrtnih slučajeva svakog pojedinog dana.

Siromašni životni uvjeti, gladni i pothranjeni, oslabit će imuni sustav i učiniti ljude osjetljivijima na stanja poput proljeva i upale pluća. Zaustavili smo to što se događa u bogatim zemljama – i to možemo učiniti i za siromašne zemlje.

Porez na Robin Hood mogao je podići milijarde godina kako bi pomogao osigurati bitnu zdravstvenu zaštitu, čistu vodu i hranu u najsiromašnijim zemljama svijeta,

GLOBALNA EKONOMSKA KRIZA

Učinci globalne ekonomske krize osjećali su se diljem svijeta, a svi smo još uvijek pooštravali pojaseve. A siromašne zemlje, koje nisu učinile ništa da izazovu krizu, i dalje su najteže pogođene.

Zamislite da ste već potrošili 80% svog dohotka na hranu – čak i najmanji rast cijena ili pad prihoda moglo bi značiti da idete bez hrane za nekoliko dana. Što bi ti napravio?

Krizna kriza, financijska nesreća, recesija, globalna kriza – sve što ste odabrali nazvati – ekonomska kriza koja je započela 2008. godine pokrenula je zabrinjavajući lanac događaja.

Dok su se svjetska tržišta srušila, bilo je daleko manje novca za krug. Ljudi diljem svijeta kupili su manje stvari. Izvoz zemalja u razvoju pada i milijuni radnih mjesta nestaju. Ova kriza stvorila je financijsku “rupu” za 56 najsiromašnijih zemalja, uglavnom u Africi. Zambija je smanjila svoje zdravstvene troškove, dok su Niger i Mali uzeli sjekiru u školski budžet.

Siromašni ljudi se bore – ali oni ga otvrdnu, bore se da se povuku iz siromaštva. No, utjecaj ove krize i dalje će ih pogoditi teže i duže.RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

Žene diljem svijeta i dalje zaradjuju samo 77p za svaku funtu koju muškarci zarađuju. I samo polovica žena ima prvo zaposlenje. Unatoč tome, žene i dalje rade duže od muškaraca, jer češće ne snose odgovornost za kućanske poslove i brigu za obitelj.

Danas se dvostruki broj žena širom svijeta ne može čitati od muškaraca, a djevojčice su još vjerojatnije da nikad ne ulaze u učionicu nego dječaci. Žene trebaju jednak pristup ekonomskim i obrazovnim mogućnostima te pravilan pristup zdravstvenim uslugama. Dokazi pokazuju da kada žene dobiju bolju ponudu, to nisu samo žene koje dobivaju – nego i njihove obitelji i šire zajednice.

Gender nejednakosti često su posljedica ukorijenjenih stavova koji također mogu oduzeti ženama ono što se događa u njihovim životima – pa čak i vlastitim tijelima. Više od trećine žena imalo je fizičko ili seksualno nasilje u nekom trenutku u životu.

Žene su također uskraćene riječima o tome što se događa u njihovim zemljama. Manje od četvrtine svih parlamentarnih mjesta imaju žene, kada su žene koje najviše trpe tijekom razdoblja sukoba i ekonomskog stresa. Unatoč tome, donatorska i domaća sredstva za osnaživanje žena mali su u usporedbi s drugim prioritetnim područjima.

Robin Hood Tax mogao bi podići milijarde svake kako bi se borila protiv diskriminacije i nepravde, te pomogla da žene dobiju poštenu ponudu koju zaslužuju.

GLOBALNA KLIMATSKA PROMJENA

Klimatske promjene glavna su prijetnja za sve nas – a posebno na milijune ljudi koji žive u siromaštvu.

Bogate zemlje proizvode većinu stakleničkih plinova, ali najsiromašnije zemlje su najteže pogođene. Klimatske promjene narušavaju sezonske obrasce koji mogu utjecati na usjeve. Povećane poplave, suše, cikloni i oluje donose snažnu glad, siromaštvo i bolest što znači da su više života ugroženi.

Nestašice vode već ostavljaju do 3 milijarde ljudi u zemljama diljem Srednjeg istoka i Azija očajavajući za vodu većinu godine i samo će pogoršati. Velika većina korištenja vode je za navodnjavanje usjeva, ali kraća kišna godišnja doba na suhim područjima će smanjiti prinose usjeva i povećati brojno pothranjenih ljudi globalno za 50 milijuna – s oko polovice ove djece. Nestašica vode mogla bi naposljetku izmijeniti do tri četvrtine milijardu ljudi.

Nasuprot tome, vlažna područja će vidjeti dulje kiše, više oluja i poplava, najteže udarajući najsiromašnije i najmanje dobro pripremljene zemlje. 70% smrti od prirodnih nepogoda već su povezane s vodom, s poplave i ekstremnih vremenskih prilika udvostručuju se tijekom desetljeća, a tsunami postaju još smrtonosni s porastom razine mora. Ako se ne poduzme nikakva akcija za suzbijanje emisija ugljičnog dioksida, porast razine mora od više od jednog metra će na kraju raseliti 50 milijuna ljudi na globalnoj razini – uglavnom u zemljama u razvoju – dok je zemlja potopljena.

A ljudi koji žive u siromaštvu više su ranjivi zbog brojnih razloga. Na primjer, često su prisiljeni živjeti u privremenim naseljima, na zemlji skloni poplavama, olujama i klizištama.

Globalni čelnici iz bogatih zemalja već su prihvatili ovu odgovornost – obećavajući 100 milijardi dolara godišnje za financiranje razvoja i prilagodbe niskih emisija ugljika u siromašnim zemljama.

Ali fond nije ispunjen. I vrijeme istječe.

Robin Hood Tax mogao bi svake godine podići milijarde za borbu protiv klimatskih promjena, pomoći ljudima prilagoditi se promjeni klime i razvijanju zelenih gospodarstava.

Više o aktivnostima i djelovanju ove kampanje Robin Hood se moze naći na: https://www.robinhoodtax.org.uk/who-we-are

Nama u BiH bi zasigurno trebao ne jedan Robin Hood koji se bori za socijalnu pravdu, već ljudi koji će dali od politički, ekonomski, te drugi aspekata koji odlučivaju kako se danas živi u ovoj državi. Svakim danom sve smo više bliži ponoru, bespuću, nepovjerenju, siromaštvu, iz koje očito dugi niz godina nikako se izvući!

Tko je za to kriv?

Autorica: Žana Alpeza

 

Kolumna Objavljena na BH web portalu Mreža Mira:

http://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/robin-hood-kampanja-protiv-siromastva/

 

Očaravajuća ljepota ovoga mjesta koji se zove Ledinac, a koji se nalazi  skoro na samoj granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na rubovima plodnoga Imotsko-bekijskog polja te širem prostoru omeđenom Biokovom na jugu i na sjeveru planinskim masivima Vrana i Čvrsnice, nalazi se župa Ledinac posvećena sv. Tereziji od Djeteta Isusa.

PIŠE: Žana Alpeza

Još jedna je to u nizu tipičnih hercegovačkih župa u kojoj su svi njezini stanovnici Hrvati-katolici koji vole svoj kraj, tradicija koja dominira u mnogim segmentima žitelja ovoga mjesta.

Zašto je ovo mjesto tako očaravajuće je sama činjenica da pogled doseže čak do mora to jest planine Biokovo pogotovo kada je vrijeme lijepo. Mnogi stanu pored puta da se dive pogledu, pa često možemo vidjeti turiste ili prolaznike koji fotografiraju. Ovo mjesto spada u krške krajeve, isprekidan kamenim ogradama i brojnim lokalnim cestama, njivama.

Crkva Sv.Terezije

Priča o nastanku  crkve. Ledinačka župa sv. Terezije Male prvi put je utemeljena 1873. i imala je 137 obitelji. Budući da se problem u svezi sa sjedištem župe nije mogao riješiti, od 1878. Ledinac se ponovno nalazi u sastavu župe Rasno.

Definitivno je utemeljena kao župa 3. listopada 1930. na osnovi odluke biskupa fra Alojzija Mišića odvajanjem pojedinih sela od Rasna, Gruda i Ružića.

 

Prvi ledinački župnik bio je don Ante Čule (1903. – 1972.). Stara župna kuća podignuta je 1923. dok je Ledinac bio u sastavu Rasnog, a u sklopu te kuće bila je kapelica koja je služila kao područna crkva. Obnovljena je i blagoslovljena 2009.

Mjesto koje je rodilo heroja

Kako bi se moglo pisati o ovome čarobnom prekrasnom mjestu, da zaostavimo jednog od ljudi koje je ovo mjesto donijelo. To je General Blago Zadro. Blago Zadro (Donji Mamići-Ledinac kraj Gruda, 31. ožujka 1944. – Vukovar, 16. listopada 1991.) jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Posmrtno je dobio čin general-bojnika.

Rođen u Bosni i Hercegovini, kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu[2], zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom.

Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borovog Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borovog Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera.

Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi. Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju

U njegovom rodjenom mjestu je dignut ovaj spomenik na Trgu Blage Zadre.

Priča o Ćemalovoj Kuli

Priča o ovoj građevini iz Osmanlijskog doba i ne mogu se baš u zapisima puno pronaći. Ali, često se spominje u zapisima zašto je Beg Ćemalović koji  je bio jedan od bogatijih ljudi u svoje doba.

Živio je u Mostaru, ali je imao voljenu u Vitini pa je izgradio svoje dvore bliže njoj. Budući da je u to vrijeme imao dosta zemlje na Ledincu, odlučio je tu podići kulu.

 

Danas možemo vidjeti samo ruševine od nekadašnjeg zdanja, a oko kule je obrasla drača., i uokolo drveće. Ćemalova kula je spomenik nulte kategorije, i kao takva trebala bi se zaštititi. Iako nije veličanstven kao indijski Taj Mahal, zasigurno vrijedi upoznati turiste s ovom pričom.

Bogatstvo Poljoprivrede

Pošto ovdje prevladava blaga mediteranska klima što pozitivno doprinosi uzgoj raznih poljoprivrednih kultura od : duhana koji datira od pretaka, vinove loze, maslina, u posljednjih nekoliko godina na oranicama ovoga jesta možemo vidjeti mnogo smilja,te drugih voćaka.

Dugo vremena djedovi i pretci ovoga mjesta su uzdržavali i prehranjivali svoju obitelj koji  su živjeli od duhana, i danas nakon svih ovih agonija promjena ljudi se pokušavaju snalaziti za svoje obitelji. To je mukotrpan posao jer se svaki list na koljenu listao, ravnao, pozorno razvlačio, rukama se naprosto ‘glačao’.

Ni jedan list se nije smio oštetiti, a svako listanje se obavljalo u društvu u čemu je sudjelovalo više obitelji, najčešće noću po nekoliko sati uz petrolejku. Zatim bi, poslije nekoliko dana, uslijedilo pačenje i vezanje duhana u “patke” (kitice) – sve po veličini i boji. Tako bi se više listova skupljeno i svezalo u kiticu koja se zvala “patka”, a vezala bi se čvrstom tankom komušinom kukuruza.

Obično bi se stavljale između dva drvena okvira i čvrsto bi se zavezale, te su tako bile spremne za transport. Otkup je obično počinjao u studenome i to je bio najsvečaniji dan u životu svih duhanara. Jer, oni su tada svi u koloni odlazili prema duhanskoj stanici, gdje su predavali svoj duhan te za to odmah dobivali novac. Danas se to radi na malo usavršeniji način , one obitelji koje rade ovu kulturu, što je naravno olakšalo sav proces.

Zapis o Ledinačkim Stećcima

Ledinački se stećci razlikuju oblikom.Ledinac, ta ljepota hranila je najvrsnije klesare, klesare zemaljskih ruševnih domova- gradina i vječnij domova-stećaka.,

Klesali ledinački klesari zidove, prizide, kuće,ploče, križeve, kamen na kamen-stećak.

Do našega vremena doprlo je vrlo malo znanja o tim kamenim biljezima. Tu  i tamo ostala je pokoja priča o «majdenu», mjestu gdje se vadio kamen za stećak,  o načinu dovlačenja kamena na grobove te opomene i kazivanja o prokletstvu  koje će pasti na svakog onog tko remeti mir davnih spavača pod kamenimblokovima, odnosno na onoga tko gazi grobove i trga raskošne ljiljane ili modre  perunike ukorijenjene i rastićene između kamena i neba.

Nerijetke su priče o skrivenom blagu, među kojima je svakako najzagonetnija ona o ženi u crnom koja sjedi na stećku i prede crnu vunu na crnoj kudjelji  čekajući pravednika kome će pokazati gdje se nalazi skriveno blago te ona  najduhovitija o mnogima koji su u svom ludovanju za blagom prevrtali stećke i  umjesto ćupova zlata s duge strane ploče nailazili samo na zapis: «Puče li kome rep?»

Zanimljive su i neobične priče o iznimno snažnim ženama ili o ženama koje su za pojasom imale kudjelju pa jednom rukom prele vunu, a pod drugom  rukom nosile stećak te one kako su ljudi pod stećcima bili divovi ili kako ispod  stećaka, osobito u gomilama, ima začarano blago koje se samo ponekad o Ilinju  ukaže isijavajući neopisivo blještavi plamen.

Bilo kako bilo, te i takve priče pomogle su bešćutnima u rušenju mnogih, često najljepše isklesanih stećaka. Najzastupljenije su pravokutne ploče. Uz ploče različitih veličina, nalaze se dva  sljemenjaka (imitacija kuće koja simbolizira  vječnu kuću, tj. grob – greb) i jedan križ  (krstača).

Svi stećci koji nisu oskrnavljeni leže  istok – zapad, tj. glava pokojnika nalazi se  na zapadu, a noge na istoku.

Tridesetak Bogom očuvanih stećaka i još mnogo ljudskim nemarom Ledincom  kao Kumovom slamom rasut ih ispresijecanih, istučenih, rascijepljenih,  preklesanih u zidove i prizide uzidanih svjedoči o davnim, minulim vremenima  i opominje na narodno kazivanje kako se zaklela Zemlja raju da se sve tajne  doznaju. Možda će se ispuniti to vjerovanje. Možda. No, dok se to ne dogodi,  valja zahvaliti Bogu što je okupio preostale biljege u tri kruga, u tri lokaliteta:  Čunića dupci, Martinovac i ledinačko groblje (greblje) ili Krstine.

Zapis spisateljice Milke Tica.

Stari djedovi i bake – Tradicija koja se polako gasi

Žao mi je što o ovom poglavlju sada dok pišem kroz glavu mi prolazi da je svakim danom sve manje naših djedova i baka. Oni su ti kojima bismo trebali biti zahvalni , oni su ti koji su unijeli u naše domove, u naša srca, ono što je plemenito, ono što nam daje snagu, što je zajedništvo, što je ljubav i toplina doma.

Svi možemo se sa ponosom vratiti u sjećanje na njih, jer upravo ovaj škrti kameni kraj je nas odhranio, dajući nam kroz nove generacije i drugačiji, možda lagodniji sadašnji način kako živimo,i zbog toga moramo našim bakama i djedovima biti zahvalni.

Krš, kamen, dugotrajne sušne godine su naše djedove i bake tjerale da po više kilometara svakodnevno idu( sjećam se priča o zajedničkoj čatrnji u Rasnu) noseći u rukama vodu , isto noseći na leđima kukuruz  da idu u mlinicu samljeti, da bi se mogla napraviti pura (tradicionalno jelo od kukuruza sa kiselim mlijekom i bijelim lukom).

Živjelo se u kućama starim pkrivenim slamama (zvane slamarice) sa puno domaćih životinja koje su mnogobrojne članove obitelji od krava, koza, ovaca prehranjivale. Znalo se tko vodi glavnu riječ u kući, teški svakodnevni radovi na njivama ručno obrađivani sa motikom naše su djedove iscrpljivali fizički, no duh jak psihički je ostao netaknut.

Rijetko danas mogu vidjeti baku ili djeda sa naboranim licem ,sa osjedjelom kosom,sa maramom na glavi, bake su skrivale zarađeni novac ispod suknji u ručno urađenom pd tkanine sašivenom ručnim koncem za crne dane. Kroz čitavu godinu se štedjelo za Božič, od osušenih smokava, napravljenoga sira, rakije, vina i čuvalo se u sanducima napravljenim od drveta.

 

Kolumna Objavljena na Web portalu Hrvatske Maxportal:

http://www.maxportal.hr/kolumne/ledinac-mjesto-pored-gruda-ocaravajuca-ljepota/