Ovo je priča o jednoj djevojci, jednoj hrabroj neustrašivoj ambicioznoj hrabroj lavici na svome neočekivanom putu. Kao jedna 18-godišnjakinja ova mlada djevojčica ulazi u „svijet kao na pozornicu“, mlada, ambiciozna, puna života, energije, snova, želja, očekivanja, nadanja. Samom činjenicom da je prvakinja u skakanju sa mosta, ona je neustrašiva djevojka koja je željna svitanja novoga dana sa novom ambicijom i ciljem.
I svanuo je dan kada je ova djevojka nastupala na jednoj od najgledanijih TV kuća u BiH, odabrana izmedju 8000 kandidata, ostalo ih 38, tu je škola, mnogo izazova, planiranih ciljeva. Poznavajući da je ona jedna od „onih“ osoba ispred koje je intelekt, snaga volje, superiornost, upornost, ambicija ova djevojka je spremna „osvojiti svijet“. I taj dan, svanuo je, taj „đavolji dan“ kada u iščekivanju „live prenosa“ sa ove TV kuće, počinje se dešavati nešto dosada njoj potpuno nepoznato. Počinju neki simptomi od euforije, hiperaktivnosti, dezorjentiranosti i tako dalje. Sama ne zna „što joj se dešava“, razmišljajući u dubini ona je sigurna da je to sve od velikog uzbuđenja, ipak gostujem na TV i to „live“, ma duboko udahni kažem sebi, proći će to. Najgore od svega je to što je zbog izraženih simptoma morala napustiti ovo takmičenje. I tako počinje „druga strana pozornice njezinog mladog života“. Ovaj dan, pa kažem sebi, nisi se trebala toliko davati, iscrpljivati se, što sve ne prolazi kroz glavu, razmišlja.
No, kako ima jednu ogromnu sreću u ovom današnjem apokaliptičnom vremenu, je ta što ima roditelje koji ju razumiju, koji je podrže, koji su spremi sve učiniti za nju, koji samim njihovim prisustvom i zagrljajem daju snagu da nije sama.
Počinje nova bitka, pitam se dali se samoj meni to dešava, zašto se to meni dešava, pa ja sam premlada, ma ne može to biti istina, što sam to loše učinila,što sam loše drugome naudila, tisuću pitanja vrti se po glavi. Nigdje odgovora, kako vrijeme „odmiče“ vidim da moram negdje potražiti „odgovor/odgovore“ što mi se dešava.
Do sada cijeloj obitelji nepoznato područje preko noći svi se nose sa time, podržavaju, tragaju za odgovorom,rješenjem.,i došao je taj dan kada je doktor rekao „možda je najbolje da malo ostane u bolnici“! Jooj, ŠTO kaže on ne razumijem, no u momentu kada razmislim dublje,kažem tisuće i tisuće ljudi imaju iste ili slične poteškoće, i evo ih svi su super, funkcioniraju, idu na fakultete, idu na posao, imaju obitelj, imaju prijatelje, pa gdje je tu problem? Nigdje, osim što samom dijagnozom kada sam je čula riječima, mlada damo moram Vam reći imate dijagnozu „oblik paranoidne shizofrenije“….
I što sad, nisam sama, zbog ovog „F23, F20 broja“ ja da svoje snove, svoje ciljeve tamo negdje bacim, da ih sklonim, da odustaneeeemmmm… Neee, neće moći tako!!!
Idem u novu svoju pobjedu a to je „završiti fakultet“, pa šta ima veze što sam morala dvije godine ga zamrznuti, ali ona moja „Ambicija“ i želja da ostvarim što zacrtam meni ne da mira, i tako ja završim fakultet, i to kako ga završim bez ponovljenih ispita, sa prosjekom ocjene od 8,2… ajde idemo dalje da vidim što to dalje ne mogu!
Jeli se previše brinem što nekada moram popiti tablete, što sam lošije volje, što mi je nešto teže uraditi nego inače, ma sve ću ja to završiti, nigdje ne žurim. Naučila sam ovih zadnjih godina,kako gledajući u strop sobe „nema prepreka“ to je samo negdje tamo u mojoj glavi, nekada kao i svakome se desi.
Sada imam 25 godina, završila sam fakultet, ovih zadnjih godina sam puno naučila, biti jaka, posebna, ponekad drugačija, slijedi da nastavim hrabrim stopama tražiti posao, ma tko kaže da je teško dobiti posao u našoj državi, ma dajte to govore samo oni slabići koji ili nemaju svoje ambicije, svoje ciljeve, želje,ja sve to imam i želim krenuti da sama samostalno zaradim svoj kruh,kojega ću cijeniti, želim da mi život podari da pronađem „ljubav svog života“, pa tko to ne želi…?
Gledajući unatrag iza sebe, kažem životu „hvala ti“, zato što si mi dao novu perspektivu i dimenziju, iz koje sam naučila da sve bez obzira na muku, tegobu gorčinu, gledam sada život drugačije, veselim se svakoj kapi kiše, svakom svitanju, svakoj procvjetaloj ruži…
Ja sam sretna među rijetkima, koju ove sitnice čine ovaj savršeni život za mene!
Oduvijek su se u meni sukobljavale dvije stvari: BOLEST i AMBICIJA. Reče ambicija bolesti: možda si jaka, ali si nedovoljno jaka da bi me porazila, što je ujedno i pouka moje priče!
Dragoj Nikolini
