Krenemo se pridružio petnaestak i više godina, te uključio televizor, i to će biti reklama za početak emitiranja reality show-a, otvorite li internet vidjet ćemo kako će se pojaviti mediji. su došle, što su odjenule, dali je novi umetak plastične operacije poboljšao već postojeći plastični izgled. Odemo li na jutarnju kavu čut ćemo kako se otvaraju teme kako je neki tzv. „Tajkun“ – kako je kupio novi automobil, kako je skijao na eminentnom skupu zimovanja, ljetovao u Nici sa novom kupljenom jahtom i tako dalje.

Nema dana da ne prođe u našem društvu neizostavan od ovih tema koje ljudi zanima, koji prate, koji stvaraju sliku hedonizme, koja pate od razmišljanja „joj da je meni biti taj / ta“.

Kako li će nam budućnost izgledati nastavi li se trend ovi ispraznih propuha, koje čine od ljude idiote, a i oni koji njih prate ništa drugo nisu nego idioti koji mogu podnijeti banalnosti, perverzije, vulgarnost, debilizam i slično.

Što je to starleta?

(engl. starlet; doslovno “zvjezdica”, od riječi star za “zvijezdu”) je izraz, najčešće pežorativan, kojim se opisuje mlada žena koja nastoji ostvariti karijeru u industriji zabave pri čemu se manje oslanja na talent ili ozbiljan rad u svojoj profesiji, a više na privlačan fizički izgled, buran privatni život koji privlači pažnju senzacionalističkih “žutih” medija ili raznorazne egzibicionistčke ispade. Izraz se prvi put počeo koristiti u Hollywoodu 1930-ih kako bi opisao sličan fenomen, odnosno mlade žene koje su na takav način pokušavale postati filmske zvijezde. Kasnije se, zahvaljujući razvoju masovnih medija, počeo koristiti i za druge djelatnosti, pa se danas često vezuje uz žene koje pokušavaju steći slavu nastupima u reality emisijama (izvor Wikipedia).

Zanimljivo je to da se naziv „starleta“ počeo koristiti čak i 30-ih godina u Hollywoodu gdje su djevojke pokušavale da bi došle do uloge u glumi koristite osim „talenta“ i druge fizičke atribute. Negdje u 60-ima, 70-ima, pa čak i 80-ima manje se taj termin koristio i rijetko se nailazilo na njega, dok je poslije 90-ih rapidnim stopama ušao u našu svakodnevicu.

Starleta koristi svoj fizički izgled za njeni interes, da li bio on materijalni, financijski, da li da bi dobila radno mjesto, bolju ocjenu i slično. Ono što se polako zaboravlja, a čak i mislim da su starlete masovno počele da zamjenjuju prostitutke. Ali naravno to pokušavaju da rade tajnovito, skriveno, dok djevojka koja se bavi profesijom prostitucije obavlja javno posao.

Starlete su „plijen“ bogataša, ljepljivih tajkuna, pohotnih seksualnih manijaka, starijih dobrostojeći i slično. Kada vidimo mladu djevojku od 20-ak godina u zagrljaju sa 78-godišnjim djedicom i pritom izjavi kako su sretni i zaljubljeni. Čovjeku kada vidi ovu sliku ona zategnutog tijela, napućenih usana, grudi bujne od silikona, koža nježna i mlada, u zagrljaju sa senilnom starcem ćelave glave, kože zgužvane, ali jadan, on sa skupocjenim odijelom, cipelama, satom, pa i umecima kose, i slično pokušava biti „in“ ili mlađi. Starlete su odredile u glavi: koristit ću koliko mogu svoj izgled, jer će on brzo i „odapeti“ u pokušaju da bude situirana. U narodu umjesto riječi starleta ljudi ih često nazivaju sponzorušama. Isto tako starlete nailazimo sa sinovima od „tajkuna“, pjevača, sportaša i slično pa ih onda mediji prate u stopu, prateći svaki korak. Puno ulažu u svoj izgled koji u najvećem broju je podvrgnut nekoj operaciji, da li povećanja usana, grudi, stražnjice, ne razmišljajući o cijeni svake operacije kao rizika, operacije koja može dovesti do komplikacija. Trpe bolove poslije operacija, natečene usne, jedva da se mogu ustati iz kreveta dok nekoliko tjedana traje oporavak… Sve za ljepotu!!!!

Starlete nisu naučene da se snalaze same kroz život, rijetko koja da ima posao kojemu je radno vrijeme 8-10 sati, ne znaju ništa raditi od kućanskih poslova, a kamoli drugo. Najčešće im je namjera da se bogato udaju, no i najčešće završe bez tog uspjeha jer ih zamjenjuju drugima. U tom svijetu ima i konzumacije narkotika, ima i suicida, također možemo i pročitati kako je neka djevojka ubijena, itd.

Kako je društvo u vrlo kratkom periodu promijenilo sustav vrijednosti, tako su i ove djevojke koje pokušavaju nekorištenjem svoga znanja, stručnosti, talenta itd. podlegle su lažnim blještavilima sjaja koji se brzo ugasi.

Što je to tajkun?

Riječ tajkun potječe iz japanske riječi taikun. Doslovno prevedeno znači veliki zapovjednik tj. naslov šoguna u Japanu. Ranije se je ta riječ koristila za strance u Japanu da bi se naglasio da je šogun jedan od najviših vladara zemlje. Službeno je ta riječ bila prvi put korištena u ugovoru o “američko-japanskom prijateljstvu i trgovini” od 29. srpnja 1858. godine (izvor Wikipedia).

Za prvi milijun nitko te više i ne pita. Kažu da je vrijeme je novac! Profit je sve. Morala nema. Tko hoće moral neka ide u Crkvu, govorio je naš ideolog vulgarnog pragmatizma. Tajkun je, zapravo, neformalni izraz kojim se označava čovjek koji zauzima istaknuto mjesto u svijetu industrije, zahvaljujući čemu je stekao veliko bogatstvo. To je veoma bogat i moćan poslovni čovjek ili industrijalac, koji je poslovnim (ne kriminalnim) potezima uspio da iskoristi ekonomsku šansu u nekoj industriji. Suvremeni svijet se danas tako brzo razvija da, nažalost, psihopate dobivaju sjajnu priliku da se nametnu. Zapravo, suvremena civilizacija sama traži psihopate.

Riječ tajkun se koristi i za osobu/e koje su stekle svoje bogatstvo i ušli u svijet novopečenih bogataša. Kako i na koji način je moguće nakon 90-ih poslijeratnom periodu (pričam o balkanskim državama) da stekne bogatstvo koje je poslije preusmjereno u neki biznis? Svi koji će logično razmišljati reći će da je legalnim, moralnim putem to nemoguće. Nemoguće je iz razloga što je prekratak period stjecanja bogatstva. Da bi u normalnim uvjetima osoba koja kreće u poslovni svijet ka ideji da otvori kompaniju, minimalan broj godina je 20-ak. Na našim prostorima svjedoci smo da je nakon 1996. – pa do današnjeg dana „tajkuni“ ili novopečeni bogataši upravo u periodu od 1996-do cca 2002. stekli financijska bogatstva. No, kako su točno odabrane osobe mogle steći upitno podrijetlo novca, to je nešto što bi institucije svake države kroz sudstvo trebalo istražiti. Imali smo nekoliko većih suđenja osoba tzv. tajkuna koji su završili iza rešetaka, većina ih je na slobodi, većina ih je u društvu ugledna, ljudi im se ulizuju, niti razmišljajući kako ih iskorištavaju, uskraćuju radna prava, itd. Ali nažalost, jako loša ekonomsko socijalna slika čovjeka dovede da „mora trpjeti“ da bi prehranio obitelj. Ovi novopečeni bogataši pretežno imaju naglašene narcisoidne psihopatske osobnosti, pa se često iskaljuju na svojim radnicima, radnici rade prekovremeno bez plaćanja, bez godišnjih odmora, s torturom mobinga. U većini slučajeva zapošljavaju rodbinu, ulizice, dvorske lude, koji žele da klimaju glavom što god oni kažu, te isti ti maltretiraju radnike, pogotovo one koji imaju svoj stav, koji ne pristaju baš na sve i slično. Radnici koji rade kod ovakvih tajkuna češće oboljevaju od psihosomatskih bolesti, jako su nesretni, nezadovoljni, razmišljajući da li će biti bolje.

Niti političko vodstvo bilo kojih država ovoga prostora nema sluha da ih procesuira, jer različite političke stranke se financiraju od ovih „tajkuna“, pa možemo ih vidjeti kao vođe političkih stranaka zajedno s njima, u medijima na otvaranju nove poslovnice, novog otvaranja pogona tvornice. Dugo vremena ovo traje da je obični čovjek izgubio nadu da će biti bolje za njega. Ovaj novopečeni bogataš je omogućio svojoj užoj i široj obitelji sigurnost za nekoliko generacija.

Što je to reality show?

Pogledamo li samo očima skrivene kamere u neku obitelj/osobu koja nestrpljivo čeka kada će početi novi reality show, možemo vidjeti idiota koji/a svoje vrijeme baca u nešto što je perverzija prvenstveno, onda vulgarnost, banalnost, ponižavanje, budalaština i slično.

Prvi od reality showa po istraživanju je počeo u Nizozemskoj, i dobio je ime Veliki brat ili „Big Brother“. Kao epidemija u kratkom roku se proširio po svijetu. Onaj ili oni koji su stvarali ovu ideju za gledanost su napravili „pun pogodak„ za njih. Možda ni sami nisu bii svjesni činjenice da širenje ovoga idiotizma poprima ogromnu masu gledanosti. TV program traži s ovim što više debila, koji će s uživanjem gledati kako se pljuju, kako psuju, kako se tuku, kako bijednici ono što je malo ostalo morala u njima rasipaju po TV ekranima.

Prije negoli počne emitiranje npr. Big Brothera, on ustvari njima daje određena pravila, pravi roba od njega/nje, oduzima mu/joj slobodu, a za što – za šaku eura i mjesec dana popularnosti. A kada kažem popularnost tko se može sjetiti tko je bio pobjednik prve emisije Big Brothera ili nekog drugog reality showa?? Nemam pojma – većina će ih reći. Zašto – zato što nije bitno, zato što ove emisije ljude kratko zabavljaju, ujedno i ispituju tržište, zarađuju dobre novce, ustvari zajebavaju u zdrav mozak!

Kolika je cijena da bi osoba mogla prihvatiti da bude manipulirana, stvorena joj psihička, pa i fizička bol od drugih osoba, nikada nije u javnosti baš izišlo što to kandidati koji su odabrani potpisuju s ovim Đavoljim ugovorom, kakva je to stvarnost iza?

Ali, sudionici su svojevoljno pristali da budu robovi, da se što više od njih traži da budu bahati bezobrazni, vulgarni, prosti, bestidni, pohotni,te će imati veće šanse za svoj prolazak. Budete neko vrijeme u zatvorenom prostoru s nepoznatim ljudima različitih namjera, perverzija, koji kroz ključaonicu kupatila vas gledaju. Kao gladijatori u Areni, što luđa, jača, perverznija osoba više popularnosti, nema granica. Oni koji plasiraju ove emisije ljudima pokušavaju da smisle još luđe ideje, ništa što je do sada viđeno ne može biti zanimljivo kao nešto novo, možda –seks sa životinjama? Sve se može očekivati od njih, jer oni žele još veću gledanost, idiota, debila kojima oči iskaču gledajući ove reality emisije.

Što da radimo? Kako da se sklonimo ?

Kako da se obranimo od debilizacije društva?

Šta mi treba da radimo kao građani?

Isključite, gospodo, televizijske ekrane u vašim domovima. Uključite mozak!

Skinite se sa aparata za kontrolu. Ne konzumirajte nešto što će pokvariti vaše ukuse.

Ima mnogo važnijih stvari koje treba da naučite. Ne gubite vrijeme na paćenike i luđake u društvu.

Piše: Žana Alpeza

Ne moram nikome ništa objašnjavati, umorio me život, jedino sebi i dragom Bogu. Od nikoga ne tražim ništa, idem stazom koju sam sagradila, polako učeći svakim danom što je to ono što nam pruža tajanstveni otok. Otok na kojem se dobro osjećam, ali dođe vrijeme kada se čovjek umori od puno toga.

Umorna sam od praznih priča koje svaki dan čujem, od beskičmenjaka koji pokušavaju nešto dokazati…

Umorna sam od pokušaja da me uvedu u tračeve, ljudi svoje nedostatke nadopunjuju tračajući i ogovarajući druge, pritom ne znajući što je prava istina, pritom ne znajući da to nekome zadaje bol.

Umorna sam od čuđenja: kako si ovo? – kako možeš ono – pustite svoju maštu i kreativnost na svijetlo, sanjajte više, usudite se, život nema reprizu.

Umorna sam od medijskih savršenstava, prelijepih žena, isklesanih tijela bez mana, pružajući lažni prikaz i privid onima koji ne znaju kako je u stvarnosti. Nitko nije – niti može biti – savršen, budite ono što jeste sa svim nedostacima i pretvorite ih u kalupe zadovoljstva.

Umorna sam od svakodnevnih kukanja i jadanja. Što ti nedostaje – imaš zdravlje, krov nad glavom, obitelj, potporu. Nisi među postotkom onih potlačenih, siromašnih, bolesnih, koji se svaki dan mole Bogu da ih uzme sebi.

Umorna sam od onih koji bi svojim idejama stvorili Mir u svijetu, a svome djetetu kupe puške, pa se djeca bezbrižno igrajući upucaju brata ili sestru.

Umorna sam od lažnih uvlakača sa slatkorječivošću bez kraja, pritom praveći dvorske lude od sebe, a ustvari misle da su nešto postigli. Onima kojima pune ega ližući i puzeći pred njima sve sto zatraže.

Umorna sam da objasnim ljudima da je život sanduk pun sitnica. Te sitnice meni predstavljaju lijepo sunčano jutro, kišu koju slušam pod pokrivačem ušuškana u krevetu. Sitnica je uraditi svaki dan dobro djelo, sitnica je smijati se do suza, plakati gledajući film, sitnica je hodati bosa početkom proljeća do jeseni, sitnica i bogatstvo je zahvaliti se Bogu na još jednom zdravom danu što je dobro prošao, sitnica je poljubiti svoje najdraže, zagrlit nekoga dragoga, skriti se u kutku tišine i osluškivati je sa otvorenim srcem.

Našla sam utočiste za svoj mir, ne gledajući iza sebe turbulencije kroz koje sam prošla. Sagradila sam kućicu blagostanja, tišine u kojoj polako promatram život, u kojoj se nalazi sanduk sa blagom.

Umor me učinio da sam izišla iz paukove mreže u kojoj su zarobljeni oni koji ne vide život drugim očima.

Piše: Žana Alpeza

U zadnjih desetak godina možemo na svakom koraku uočiti kako se reklamiraju neka nova zanimanja. Ustvari, i to u takvim količinama da je toliko novih tzv. „zvanja“ servirano da se ne možemo odlučiti kod koga da potražimo uslugu.

Eksperti od raznih vidova psihologije, više ne možete niti vidjeti normalno potpis psihologa, neuropsihijatra, itd., sve iza nešto terapeut za ovo, terapeut za ono, self-help novi oblik itd..

Odlučiti se otići kod psihologa, pa odete proučiti malo online u kojem gradu je tko, pa vam tamo počnu informacije iskakati da ne znate više što je ispravno.

Škole i institucije niču u restoranima-iza uglova?

Pa naša država nakon devedesetih je otvorila toliko privatnih fakulteta, škola, pa onda International school business, pa razni centri, itd., da su te institucije nastale skoro preko noći. I dobro zarađuju. Vi imate npr. srednju strukovnu školu sa pravom javnosti gdje oni sudionici koji recimo nisu završili školu,dodju i upišu se i evo prođe koji mjesec i evo diplome sa četverogodišnjim zvanjem. Pa još ti koji idu dalje, recimo privatni fakulteti, naravno da imaju svojih prednosti, no međutim „ispeći znanje“ u ovakvim institucijama je doista mala vjerovatnost za to. I što je najtužnije od toga ti koji su završili visoke škole će sutra se zaposliti kao nastavnik, profesor i prenositi „stečeno znanje“ idućim generacijama. Strašno. A tek gdje su neke ove institucije nastale, u restoranima, iza raznih uglova, ne može čovjek da povjeruje.

Zašto je to tako?

Nepojmljivo je da jedna mala država treba toliko privatnih škola. Imate univerzitete, fakultete koji imaju dovoljno kapaciteta da prime studente, no ovdje je riječ zapravo o sasvim nečemu drugome, kroz ovo otvaranje ovih škola, vlasnici dobro zarađivaju, narod je postao „lijen“ da se daje da nauči da se kvalitetno obrazuje,pa majke i očevi šalju kćerke i sinove u ove institucije da završe, bitno je da u rukama mašu sa diplomom. Jer ionako će se tata pobrinuti za to da posao pronađe. I evo ga nova generacija „diplomiranih eksperata“, od ekonomije, managmenta, turizma i slično.

Pa kćerka kaže: „ja sam završila MBA“, i ona pokupila čitavu pamet svijeta. Ne možeš joj prići, ne prestaje mahati sa diplomom koja je stečena „krvlju i znojem “.

Oni sa dubljim džepovma šalju svoju djecu na ove tzv. svjetske „international school“, pa to onda daje dodatnu dimenziju za njih, jer u diplomi piše da je završila/o International School for…“? I tako se vrtimo u brlogu NEZNANJA!

Generacije kvalitetnih akademika, profesora, ljudi od znanosti i slično se polako zaboravljaju, polako stare, tko više želi slušati ćelavog starca, kada ovamo imamo novopečenu damu sa svijetskom diplomom. Sa njom će nam približiti kako se to tamo uči, kako se to tamo živi i slično. Jer ovi ne znaju kako se to radi u svijetu.

Otuđeni intelektualci !

Meni je najžalosnije od svega, čak niti ovi novopečeni „diplomirani eksperti“ mi ne smetaju,jer ipak će vrijeme pokazati kvalitetu, već ovih profesora, akademika, koji se polako „OTUĐUJU“ ili bježe. Mogu samo zamisliti kako je njima to sve gledati. Ali,oni ne bježe negdje iz države već se polako potajno,tiho, udaljavaju od ovoga svega, jer duša počne boljeti, ulagali su toliko u generacije, u sebe. Vide da je država, vodstvo,politika ili tko već omogućio da se ovaj „Brlog Neznanja“ širi kao epidemija. I ustvari oni postaju nemoćni da im se glas čuje, da ih netko posluša, pa kada sretnete nekoga od profesora počnete razgovarati sa njima, i vidite u očima koliko ih to boli. Ali zbog svega, očito im je ostala jedina ovo mogućnost da se sklone, da nađu nove hobije, neki su i puni aktivni pa pišu, skromnim pisanjem upozoravaju na budučnost.

Teorija neobrazovanja !

Neobrazovanje danas, po Konrad Liessmannu, nije nikakav intelektualni deficit, nije nedostatak informacija, nije defekt kognitivne kompetencije, nego je odricanje od htjenja da se nešto uopće razumije. Danas kada se govori o znanju,radi se o nečemu drugom od razumjevanja.Ideja razumjevanja, nekada osnova za duhovno-znanstvene djelatosti po sebi, u najboljem slučaju prizemljuje u politički korektnoj frazi o razumijevanju drugoga kao izrazu iznuđene tolerancije.

Neobrazovanost u našem smislu ne znači, dakle, odsutnost znanja ili čak gluposti. Tamo, pa čak i u povijesnim vremenima „prosvjetiteljstva“, se vodi herojska borba protiv gluposti ljudi koji još uvijek premalo znaju, koji su neprosvijećeni i ne znaju ispravno arugementirati, te ostaju zarobljeni u svojim predrasudama, koji podliježu stereotipima.

Znanje je MOĆ!

Znanje je moć! Ovu rečenicu je Francis Bacon zopočinjao projekt moderne. Počevši od razvitka modernih društava, niti u jednom se područje života nije toliko polagalo nade kao u područja obrazovanja. Obrazovanje je bilo nada radničke klase da će sa znanjem dosegnuti onu moć koju su joj uskratile neuspjele ili ipak zaostale revolucije, ustvari obrazovanje je bilo i jest sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati grupe npr. žene, imigrante, osobe sa invaliditetom, te druge marginalne skupine.

Obrazovanje je sredstvo kojim treba sprječavati diskriminaciju, primitivizam, predrasude, glad, siromaštvo, nezaposlenost, nehumanost u svim oblicima, sredstvo kojim treba svladavati izaove koji su pred nama u budućnosti, za dobrobit onih koji iza nas ostaju.

Da li sada to radimo i kakav nam je sustav obrazovanja, najbolji ćemo odgovor dobiti u budućnosti da li smo ostali na istom mjestu ili se razvijamo?

Piše: Žana Alpeza