Autor: admin

Tko je Carl Gustav Jung?

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung smatra se utemeljiteljem analitičke psihologije čiji se interes nije zaustavljao na teoretskoj psihologiji i kliničkoj praksi, nego se protezao do alkemije, mistike, istočne i zapadne filozofije, astrologije i mnogih drugih područja koja su mogla dati odgovore na pitanja o smislu ljudskog postojanja.

Zbog toga je život ovog originalnog i vrlo utjecajnog mislioca XX. stoljeća bio izrazito dinamičan i neuhvatljiv strogo definiranim znanstvenim okvirima.U svojoj autobiografiji Sjećanja, snovi, razmišljanja zapisao je: Život mi je uvijek nalikovao biljci što raste iz gomolja. Njen istinski život je nevidljiv, skriven u gomolju. Dio koji se pojavi iznad zemlje, traje samo jedno ljeto. Potom nestane – samo kao kratkotrajna utvara. No ja nikad nisam izgubio osjećaj da nešto živi i traje ispod vječnog toka. Ono što vidimo je cvijet, koji je prolazan. Gomolj je onaj koji ostaje.

Carl Gustav Jung umro je 1961. godine u 86. godini života.Najvažnija djela iz njegova iznimno opsežnog opusa su: Preobrazbe i simboli libida, Psihološki tipovi, Odnos između ja i podsvijesti, Psihologija i religija, Psihologija i alkemija, Mysterium coniunctionis, Čovjek i njegovi simboli, Sjećanja, snovi, razmišljanja, itd.

Kako se odgaja ličnost?

“Odgajanje ličnosti” danas je postalo odgojni ideal nasuprot standardiziranom kolektivnom ili normalnom čovjeku, forsiranom od strane opće masovnosti, u ispravnoj spoznaji povijesne činjenice da su velika, oslobađajuća djela svjetske povijesti proizašla od vodećih ličnosti, a nikada od uvijek sekundarne, trome mase, kojoj je čak i za najmanji pokret uvijek potreban demagog.

…Naše se doba ushićeno slavi kao “era djece”. Ovo neizmjerno proširenje dječjeg vrtića istovremeno ide ruku pod ruku s potpunim previđanjem odgojne proble­matike koju je genijalno naslutio Schiller. Nitko ne ospo­rava važnost djetinjstva niti ga podcjenjuje, odviše su jasna teška, često trajna oštećenja nastala zbog glupavog odgoja u kući a kasnije školi i odviše je neodbaciva neophodnost razumnih pedagoških metoda. Međutim, ako čovjek želi ovo zlo dohvatiti doista u njegovom korijenu, onda se ozbiljno mora postaviti pitanje: kako je došlo do toga i kako to da je i danas još slučaj da se primjenjuju glupe i ograničene odgojne metode?

Dijete… Tko želi odgajati, treba i sam biti odgojen. Danas se još uvijek primjenjuje učenje napamet, a mehanička primjena metoda uopće nije odgajanje, niti za dijete, niti za samog odgajatelja. Neprestano se govori o tome da dijete mora biti odgojeno kao ličnost. Ja se, naravno, divim ovom visokom odgojnom idealu. Ali tko odgaja te buduće ličnosti? To su na prvom i najvažnijem mjestu obični, nekompetentni roditelji koji su često i sami cijelog života polu ili sasvim djeca. Tko će na kraju očekivati od svih tih običnih roditelja da budu “ličnosti”, i tko je ikada razmišljao o tome da osmisli metode kojima bi se “ličnost” mogla usaditi roditeljima? Zbog toga se, naravno, više očekuje od pedagoga, od obrazovanog stručnjaka, koji je temeljito upućen u psihologiju – naime u gledišta ovih ili onih, često dijametralno suprotnih mišljenja o tome kakve su vjerojatno osobine djeteta i kako ih treba tretirati. Za mlade ljude koji su pedagogiju odabrali za svoj životni poziv pretpostavlja se da su i sami odgojeni. Nitko vjerojatno neće tvrditi da su istovremeno i svi oni ličnosti. … Od prosječnog odgajatelja naprosto se ne može očekivati više nego od prosječnih roditelja. Ako su dobri stručnjaci, onda čovjek s njima mora biti zadovoljan isto onako kao i s roditeljima koji svoju djecu odgajaju na najbolji mogući način.

Bolje je visoki ideal odgajanja ličnosti ne primjenjivati na djeci. Jer ono što se obično podrazumijeva pod “ličnošću”, naime određena psihička cjelovitost koja po­sjeduje otpornost i snagu, jest ideal odraslog čovjeka koji se želi nametnuti djetetu u dobu u kojem pojedinac nije ­svjestan problema odraslog života ili – što je još gore – kad ih svjesno izbjegava.

… Ne dijete, nego odrastao čovjek može dostignuti ličnost kao zreli plod ovom cilju usmjerenog životnog rada. U dosizanju ličnosti leži ništa manje do najbolji mogući razvoj cjeline jedne određene osobe. Uopće se ne može sagledati koliki je beskrajni broj uvje­ta neophodno ispuniti da bi se ovo postiglo. Za to je potreban cijeli ljudski život sa svim svojim biološkim, socijalnim i psihičkim aspektima. Ličnost je najviše ostvarenje urođenog svojstva posebnog ljudskog bića. Ličnost je djelo najviše životne hrabrosti, apsolutna potvrda individualnog postojanja i najuspješnije prilagođavanje na univerzalnu datost, uz najveću moguću slobodu vlastitog odlučivanja. Nekoga za to odgajati izgleda mi da nije mala stvar. To je svakako najveći zadatak koji je postavio moderni duhovni svijet.

… Ličnost se razvija tijekom života iz teško ili pak sasvim nejasno dokučivog zametka, i tek kroz naša djela postaje očigledno tko smo. Mi smo kao Sunce koje hrani život Zemlje i stvara svakojake ljepote, rijetkosti i zla: mi smo kao majke koje u krilu nose nepoznatu sreću i patnje. Mi prije svega ne znamo kakva su u nama djela ili nedjela, kakva sudbina, kakva dobra i kakva zla: i tek navečer postaje jasno ono što je započelo s jutrom.

… Ličnost se nikada ne može razviti a da čovjek svjesno i sa svjesnom moralnom odlukom ne izabere vlastiti put. Ne samo kauzalni motiv, nužda, već i svjesna moralna odluka mora pozajmiti svoju snagu procesu razvoja ličnosti. Ako nedostaje prvo, naime nužda, tako­zvani razvoj samo je vježbanje volje; ako nedostaje drugo, naime svjesna odluka, razvoj zastaje u nesvjesnom automatizmu. Čovjek se, međutim, svjesno može odlučiti za vlastiti put samo onda kad ga smatra najboljim. Ako bilo koji drugi put smatra boljim, tada će živjeti i razvi­jati tu drugu ličnost umjesto vlastite. Drugi su putovi konvencije moralne, socijalne, političke, filozofske i religiozne prirode. Činjenica da konvencije uvijek na neki način cvjetaju dokazuje da ogroman broj ljudi ne bira vlastiti put već konvenciju i zbog toga ne razvija samoga sebe već metodu i način života na račun vlastite cjeline.

… Pothvat razvoja ličnosti je u stvari nepopularna odvažnost, nesimpatično skretanje sa širokog puta, isposnička ćudljiva težnja za podvojenošću, ili što se već misli o usamljenim čudacima. Stoga nije nikakvo čudo da se oduvijek samo mali broj upuštao u ovu avanturu. Da su svi odreda bili budale, mogli bismo ih kao ιδιωται, kao duhovno “privatne ljude” izbrisati iz vidnog polja našeg zanimanja. Ali na nesreću, te ličnosti su po pravilu legendarni junaci čovječanstva, obožavani, voljeni, sla­vljeni, pravi sinovi božji, čije ime “ni u vjekovima ne zalazi”. Oni su pravi cvjetovi i plodovi, plodonosno sjeme stabla čovječanstva. Pogled na povijesne ličnosti dovoljno objašnjava zašto je razvoj ličnosti ideal i zašto je prijekor individualizma pogrda. Veličina povijesnih ličnosti nikada se nije sastojala od njihovog bezuvjetnog pokoravanja konvencijama, već naprotiv od njihovog oslobađanja od konvencija. Kao planinska litica oni strše iz mase, koja se grčevito drži kolektivnih strahova, uvjerenja, zakona i metoda – i biraju vlastiti put. Oduvijek je običnom čovjeku izgledalo čudnovato da se čvrsto utabanim puto­vima s poznatim ciljevima treba pretpostaviti vrletni i uski puteljak koji vodi u nepoznato.

Emancipacija od stada!

Što je, konačno, nekome povod da izabere vlastiti put i da se na taj način kao iz magle izdigne iz nesvje­snog identiteta s masom? Nužda ne može biti, jer nevolja nailazi na mnoge i svi se oni spašavaju pomoću konvencije. Ne može biti niti moralna odluka, budući da se čovjek po pravilu odlučuje za konvencije. Što je to, dakle, što neumoljivo odlučuje u korist neobičnog?

To je ono što se naziva nutarnji izbor; iracionalni faktor koji sudbinski gura prema emancipaciji od stada i njegovih utabanih putova. Prava ličnost uvijek ima izbor i vjeruje u njega, ima vjeru u njega kao u Boga, iako je to, kako bi rekao običan čovjek, samo individualni osjećaj izbora. Ovaj izbor, međutim, djeluje kao božanski zakon od kojega nema odstupanja.

… Tko posjeduje izbor, čuje nutarnji glas, on je izabran. Zbog toga legenda i vjeruje da on ima privatnog demona, koji ga savjetuje i čije zadatke mora izvršavati. Najpoznatiji primjer ove vrste je Faust, a povijesni slučaj je Sokratov daimon. Primitivni su vračevi imali svog zmijskog duha, kao što je i Eskulap, zaštitnik liječnika, predstavljan pomoću epidaurske zmije. Ovaj je osim toga imao privatnog demona Kabira Telesfora, koji mu je izgleda čitao ili davao recepte.… Izbor ili osjećaj izbora nije samo prerogativ velikih ličnosti, već i malih sve do najmanjeg formata, samo sa smanjenjem veličine ovo postaje sve maglovitije i nesvjesnije. Izgleda kao da se glas nutarnjeg daimona sve više udaljava i da govori rjeđe i nejasnije. Naime, što je ličnost manja, tim više postaje neodređena i nesvjesna i konačno se nerazličita stapa sa zajednicom, predajući na taj način svoju cjelovitost i pritom se rasplinjujući u cjelini grupe. Na mjesto nutarnjeg glasa stupa glas socijalne grupe i njenih konvencija, a na mjesto izbora kolektivne potrebe.

… Ukoliko svaka individua ima svoj urođeni životni zakon, onda svaka ima teoretsku mogućnost prije svega slijediti ovaj zakon i tako postati ličnost, to jest dostići cjelovitost. Ali kako živa bića egzistiraju samo u obliku živih jedinki, to jest individua, životni zakon u krajnjoj liniji uvijek je usmjeren na individualno proživljen život. Dakle, iako objektivno psihičko, koje se u osnovi ne može zamisliti drugačije nego kao univerzalna i istovjetna datost, znači isti psihički preduvjet za sve ljude, ono se ipak, čim se želi pojaviti, mora individualizirati, budući da nema drugog izbora nego da se izrazi kroz jedinku.

Unutrašnji glas – što nam to govori?

Unutrašnji glas je glas punijeg života, šire, obimnije svijesti. Zbog toga se u mitološkom smislu rađanje heroja ili simbolično ponovno rađanje poklapa s izlaskom Sunca, budući da postajanje ličnosti ima isto značenje kao i povećanje svjesnosti. Iz istog razloga većina heroja se označava atributima Sunca, a trenutak rađanja njihove velike ličnosti naziva se prosvjetljenjem.

Strah, koji većina prirodnih ljudi osjeća od unutrašnjeg glasa, nije toliko djetinjast koliko bi se moglo pomisliti. Sadržaji koje susreće ograničena svijest, kako pokazuje klasičan primjer Kristovog života ili isto tako karakterističan doživljaj Mare iz legende o Budi, uopće nisu tako bezazleni, već u pravilu znače opasnost koja je specifična za dotičnu individuu. U pravilu, ono što nam šapuće unutrašnji glas nije ništa dobro, već zapravo zlo. To mora biti prije svega zbog toga što čovjek obično nije toliko nesvjestan svojih vrlina koliko mana, a i stoga što znatno manje pati od onog dobrog nego od onog lošeg u njemu. Kao što sam ranije spomenuo, unutrašnji glas prinosi svijesti ono od čega pati čitava zajednica, bilo da se radi o narodu ili o čitavom čovječanstvu. Ali ovaj glas to pruža u individualnom obliku, tako da čovjek u početku može pomisliti kako je sve to zlo individualna osobina njegovog karaktera. Unutrašnji glas unosi zlo tako uvjerljivo da bi doveo do toga da mu čovjek podlegne. Ako mu ne podlegne, onda u naše Ja ne prodire ništa od tog prividnog zla, i tada ne može doći do obnavljanja i izlječenja. (Zlo unutrašnjeg glasa nazivam “prividnim”, što zvuči odviše optimistički). Ako Ja potpuno podlegne unutrašnjem glasu, tada djeluju njegovi sadržaji, kao kada bi umjesto njih bilo isto toliko vragova, drugim riječima ovome slijedi katastrofa. Ako Ja podlegne samo djelomično i uspije se kroz samopotvrđivanje spasiti od potpunog uništenja, tada može asimilirati glas i tada se ispostavlja da je zlo bilo samo privid zla, dok u stvarnosti donosi spas i prosvjetljenje.

Problematika unutrašnjeg glasa je puna tajnih zamki i klopki. To je najopasnije, najklizavije područje, isto tako opasno i besputno kao sam život, ako se odrekne ograda. Ali onaj tko ne želi izgubiti svoj život, neće ga niti dobiti.

…Na kraju krajeva, heroj, vođa i spasitelj je onaj tko ­otkrije novi put k višoj sigurnosti. Moglo bi se sve ostaviti po starom da ovaj novi put bezuvjetno ne zahtjeva da bude otkriven i da čovječanstvo ne pati pod svim pa­tnjama Egipta sve dok novi put nije pronađen. Neotkriveni put u nama je kao nešto psihički živo, što klasična kineska filozofija naziva “Tao” i uspoređuje s vodenim tokom koji neumoljivo teče svome cilju. Biti u Taou znači potpunost, cjelovitost, ispu­njeno opredjeljenje, početak i cilj i potpuno ostvarenje smisla egzistencije koji je urođen stvarima. Ličnost je Tao.

Prema izvorniku: K.G. Jung, Duh i život, Novi Sad, 1984

Da li se zbog toga čovjek može ljutiti na čovječanstvo i na sve one dobronamjerne pastire stada i zabrinute očeve, kada podižu zaštitne zidove, postavljaju djelotvorne slike i preporučuju prohodne putove koji zaobilaze ponore.

Napisala: Žana Alpeza

 

Kolumna Objavljena na BH web portalu Mreža Mira:

http://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/tajne-zamke-klopke-nase-licnosti/

 

 

Adolf Hitler je, prema riječima očevidaca, povremno ispoljavao panični strah (jednom je navodno vidio demona) koji ga je  izobličavao i psihički i fizički. Poslije takvog Hitlerovog napada straha uslijedila bi divlja agresija prema „neprijatelju

 

PIŠE: Žana Alpeza

Što je strah? Strah je prisutan u srži svakog i zdravog i bolesnoga čovjeka, bio on toga svijestan ili ne. Naravno da je strah nekad, ne samo koristan već i nastupa zaštitinički

Nije dobro da čovjek ne zna za strah. Svi se prirodno bojimo katastrofa: od prirodnih katastrofa zemljotresa, poplava, vulkana; ali čovjek se može bojati „svega i svačega“: recimo puno ljudi se boji insekata (insektofobija), raznih životinja, zatvorenog ili otvorenog prostora i tako dalje.

Ali isto tako čovjek se boji drugog čovjeka, a ono što najviše dominira na ovome svijetu kod čovjeka je strah od smrti.

Najranija dob straha

Mogući strah počinje kažu prenatalni psiholozi ( ovi psihologe rijetko ovdje imamo Amerika je vodeća u ovoj oblasti medicine) još u stanju fetusa, u majčinoj utrobi, u slučaju teškog porođaja, kao i da je moguće, ali (ne i neimenovana) „trauma porođaja“, koja ostavlja tragove u životu.

U toku života kroz proces nepovoljnog odgoja, (prvenstveno nametljivošću roditelja), dijete počinje da se boji roditelja; i to u nekim obiteljima nekada rano, u nekim obiteljima nekada kasnije,javlja se strah roditelja od ili zbog djeteta. Pretjerana brižna majka nekada plaši dijete, tako pokušavajući da se oslobodi vlastitog straha.

„Ne postoji ni jena ozbiljna duševna bolest u čijoj osnovi ne leži strah“

Čovjek nekada nesvjesno, pokušava da se oslobodi od straha,plašeći drugog obično najbližeg ( u obitelji najčešće). Agresivni ljudi,nekada najagresivniji takvi su jer nose nesvjesno u sebi neki veliki strah.

Naprijed ili nazad, čovjek kao „biće straha“ ipak se najviše plaši smrti.

Kada je nedavno portulgalski književnik Rui Zink izjavio:“ da danas cvijeta industrija raširivanja straha“,možda je on izstavo i da kaže ( svjesno ili nesvjesno) da je ustvari toga raširivanja uvijek i bilo, jer je strah prirodno urođen od početka.

Zatrašivanje Bogom

Gore sam navela da čovjek neprestano plaši drugog čovjeka,jao što je „tamna strana “svake religije da plaši vjernika osvetoljubivom Bogom-a Bog je kako iz kršćanske crkve netko jednom rekao: „Ili apsolutna ljubav, ili ga nema“ ,tako i narodi kroz povijest plaše jedni druge,

Moćnici zastrašuju narode

Moćne države i moćnici koji ih vode zastrašuju svoj narod drugim narodom, oslobađajući se ( uvijek istim mehanizmom obrane) vlastitog straha.

Adolf Hitler je, prema riječima očevidaca, povremno ispoljavao panični strah (jednom je navodno vidio demona) koji ga je strah izobličavao i psihički i fizički. Poslije takvog Hitlerovog napada straha uslijedila bi divlja agresija prema „neprijatelju“

Istok se plašio, a i danas se plaši Zapada, a Zapad Istoka. Susjedne države se plaše jedna druge i to, što su krvno srodnije, još češće.

Kako se suprostaviti?

Kako se suprostaviti ovoj stoljetnoj pošasti, prirodnom „zlu u čovjeku“ i čovječanstvu?

Kršćanska vjera imala je oduvijek jedan odgovor, onaj apostola Ivana i njegove poslanice „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izroni strah napolje, jer strah ima muku“. A tk ose boji nije savršen u „ljubavi“. Kao i puno toga u Kristovim Evanđeljima i ova poruka svetog Ivana savršeno je točno, idealna.

Može li prosječan čovjek, ne samo kršćanin već i pripadnik druge religije pa i ateist, dostići „savršenu ljubav“ u sebi, ali i ljubavi prema Bogu, prema bližnjem, ali i prema neprijatelju? Cilj takve savršene ljubavi treba da bude ideal kome čovjek valja da teži

Čovjekovi koraci ka individuaciji i/ili oboženja-mravlji su koraci. A tek narodi!?  Treba otkrivati u sebi te korake i njima strpljivo poći. Kaže profesor Jerotić.

 

Kolumna Objavljena na HR Web portalu maxportal:

http://www.maxportal.hr/kolumne/strah-vlada-covjekom-i-svijetom-kako-mu-se-suprostaviti/

 

Malo tko nije čuo za Robina Hooda. On je je središnji i legendarni junak niza srednjovjekovnih engleskih balada. U najranijim pisanim izvorima iz sredine 15. stoljeća opisan je kao krvoločan pohlepan pljačkaš. Kasnije je Robin Hood u anglosaskoj književnosti postao plemić-domoljub u anglosaskoj borbi protiv Normana. Konačno mu se u 19.i 20. stoljeću mijenja lik u borca za socijalnu pravdu, koji oduzima bogatima i daje siromašnima.

Prema srednjovjekovnim baladama, Robin Hood zajedno s brojnim suborcima te Little Johnom i Willom Scarletom živi skriven u Šervudskoj šumi (engl. Sherwood Forest) u blizini Nottinghama. Predmetom balada kasnije postaje i ljubav s Marianom. Nije utvrđeno je li Robin Hood postojao kao stvarna povijesna osoba. Wikipedia..

Tko je to Robin Hood u ovoj zajednici?

Kampanja Porezna uprava Robin Hood započela je kao ideja. Ljudi su to voljeli. Postali smo milijunski snažni pokret. I još uvijek raste.

Predani smo smanjenju siromaštva i rješavanju klimatskih promjena oporezivanjem financijskih transakcija.

Vjerujemo da je vrijeme za prepisivanje ugovora između banaka i društva.

Mi smo dobrotvorne organizacije, zelene skupine, sindikati, slavne osobe, financijeri, vjerski vođe i političari.

Mi smo svjetski čelnici – među ostalima, predsjednik Makron iz Francuske, kancelar Merkel iz Njemačke.

Mi smo poslovni ljudi – bivši predsjednik FSA Lord Turner, financijer George Soros, poduzetnik izvanredan Warren Buffet.

Mi smo ekonomisti – dobitnici Nobelove nagrade Joseph Stiglitz i Paul Krugman, direktor Zemaljskog instituta Jeffrey Sachs i još 1.000 drugih ekonomista iz cijelog svijeta.

Mi smo 270.000 prijatelja na Facebooku i desetine tisuća ljudi koji djeluju diljem Velike Britanije. Mi smo 115 organizacija, uključujući dobrotvorne organizacije kao što su Oxfam, Barnardo i Friends of the Earth, svi veliki sindikati i vjerske organizacije kao što su Spasenje

Mi smo dio pokreta kampanja u više od 15 zemalja širom svijeta s milijunima pristaša.

Mi smo snaga s kojom treba računati i zahtijevamo pravdu.

ZAŠTO NAM TREBA ROBIN ?

Jednostavno je: financijska kriza i recesija ostavili su masivnu rupu u javnim financijama u Velikoj Britaniji. Poslovi i javne službe ugrožavaju se u Velikoj Britaniji, dok se mnoge druge razvijene i zemlje u razvoju suočavaju sa sličnom borbom. Ali postoji još jedan način. Tisuće navijača Robin Hooda vjeruju da bi banke, hedge fondovi i ostatak financijskog sektora trebali platiti svoj fer udio kako bi razjasnili nered koji su stvorili.

DUG I POMOĆ

Dva velika pitanja ozbiljno utječu na šanse siromašnih zemalja da prevladaju siromaštvo.

Jedna je količina pomoći koju dobiju.

Drugi je iznos duga koji vraćaju.

U 2015. godini, ukupni javni dug koji duguju zemlje u razvoju bio je nevjerojatan 2,4 dolara – da, to ste ispravno pročitali. Vlade tih zemalja potrošile su 300 milijardi dolara za servisiranje ovih dugova. Vlade 48 “najnerazvijenih zemalja”, koje uključuju zemlje pogođene katastrofama, sukobima i bolestima kao što su Haiti, Afganistan i Sierra Leone, potrošili su 12 milijardi dolara servisiranju inozemnih dugova umjesto da troše taj novac na obnovu cesta, vraćajući djecu natrag u školu ili liječnike.

Zato učinimo matematiku – ako neka zemlja troši dragocjenu gotovinu na otplatu dugova – ne treba biti genija da se utvrdi da nema puno preostaje potrošiti na vitalne usluge kao što su bolnice i škole.

Otkazivanje duga može napraviti veliku razliku – budući da je dug Zambije otkazan 2005. godine, vlada je uspjela ukloniti naknade za zdravstvenu zaštitu koja je zaustavila milijune korisnika da pristupaju zdravstvenoj zaštiti.

Godine 1970., bogate zemlje obećale su dati samo 0,7% svog nacionalnog dohotka kao stranu pomoć. Pomoć zapravo radi: na primjer, ceste izgrađene u Etiopiji znače da djeca mogu doći u školu, a poljoprivrednici prevoze i prodaju svoje usjeve. Ali 40 godina kasnije, samo je 6 držalo to obećanje.

Britanska javnost ima dugu tradiciju pomaganja potrebama u inozemstvu. Velika Britanija do sada je zadržala svoju predanost pomoći u inozemstvu – ali nije Robin Hood Tax očigledan način financiranja?

Robin Hood Tax mogao bi podići milijarde svake godine kako bi se osiguralo da bogate zemlje ispunjavaju svoje obveze pomoći i olakšaju dug davanih zemalja.

ZDRAVLJE I DOBROBIT

Sigurna pitka voda, pristup liječnicima, pristupačna medicina, čisti WC – to je bez umova. Ipak, milijuni ljudi diljem svijeta nemaju pristup tim osnovnim potrebama.

Bolest sprečava ljude da rade, nemaju dovoljno novca za plaćanje zdravstvenih pristojbi i lijekova – pa ne samo da su zarobljeni u ciklusu siromaštva, već i štete lokalnom gospodarstvu.

Ali u mnogim područjima jednostavno nema dovoljno bolnica, klinika i osoblja. Jedno rješenje je imati vojsku zdravstvenih djelatnika na terenu – jednostavan, ali vrlo učinkovit.

2,4 milijarde ljudi nemaju adekvatne sanitarne objekte, što dovodi do skoro milijun smrtnih slučajeva svake godine od bolesti koje se lako mogu spriječiti, uključujući gotovo 1000 smrtnih slučajeva svakog pojedinog dana.

Siromašni životni uvjeti, gladni i pothranjeni, oslabit će imuni sustav i učiniti ljude osjetljivijima na stanja poput proljeva i upale pluća. Zaustavili smo to što se događa u bogatim zemljama – i to možemo učiniti i za siromašne zemlje.

Porez na Robin Hood mogao je podići milijarde godina kako bi pomogao osigurati bitnu zdravstvenu zaštitu, čistu vodu i hranu u najsiromašnijim zemljama svijeta,

GLOBALNA EKONOMSKA KRIZA

Učinci globalne ekonomske krize osjećali su se diljem svijeta, a svi smo još uvijek pooštravali pojaseve. A siromašne zemlje, koje nisu učinile ništa da izazovu krizu, i dalje su najteže pogođene.

Zamislite da ste već potrošili 80% svog dohotka na hranu – čak i najmanji rast cijena ili pad prihoda moglo bi značiti da idete bez hrane za nekoliko dana. Što bi ti napravio?

Krizna kriza, financijska nesreća, recesija, globalna kriza – sve što ste odabrali nazvati – ekonomska kriza koja je započela 2008. godine pokrenula je zabrinjavajući lanac događaja.

Dok su se svjetska tržišta srušila, bilo je daleko manje novca za krug. Ljudi diljem svijeta kupili su manje stvari. Izvoz zemalja u razvoju pada i milijuni radnih mjesta nestaju. Ova kriza stvorila je financijsku “rupu” za 56 najsiromašnijih zemalja, uglavnom u Africi. Zambija je smanjila svoje zdravstvene troškove, dok su Niger i Mali uzeli sjekiru u školski budžet.

Siromašni ljudi se bore – ali oni ga otvrdnu, bore se da se povuku iz siromaštva. No, utjecaj ove krize i dalje će ih pogoditi teže i duže.RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

Žene diljem svijeta i dalje zaradjuju samo 77p za svaku funtu koju muškarci zarađuju. I samo polovica žena ima prvo zaposlenje. Unatoč tome, žene i dalje rade duže od muškaraca, jer češće ne snose odgovornost za kućanske poslove i brigu za obitelj.

Danas se dvostruki broj žena širom svijeta ne može čitati od muškaraca, a djevojčice su još vjerojatnije da nikad ne ulaze u učionicu nego dječaci. Žene trebaju jednak pristup ekonomskim i obrazovnim mogućnostima te pravilan pristup zdravstvenim uslugama. Dokazi pokazuju da kada žene dobiju bolju ponudu, to nisu samo žene koje dobivaju – nego i njihove obitelji i šire zajednice.

Gender nejednakosti često su posljedica ukorijenjenih stavova koji također mogu oduzeti ženama ono što se događa u njihovim životima – pa čak i vlastitim tijelima. Više od trećine žena imalo je fizičko ili seksualno nasilje u nekom trenutku u životu.

Žene su također uskraćene riječima o tome što se događa u njihovim zemljama. Manje od četvrtine svih parlamentarnih mjesta imaju žene, kada su žene koje najviše trpe tijekom razdoblja sukoba i ekonomskog stresa. Unatoč tome, donatorska i domaća sredstva za osnaživanje žena mali su u usporedbi s drugim prioritetnim područjima.

Robin Hood Tax mogao bi podići milijarde svake kako bi se borila protiv diskriminacije i nepravde, te pomogla da žene dobiju poštenu ponudu koju zaslužuju.

GLOBALNA KLIMATSKA PROMJENA

Klimatske promjene glavna su prijetnja za sve nas – a posebno na milijune ljudi koji žive u siromaštvu.

Bogate zemlje proizvode većinu stakleničkih plinova, ali najsiromašnije zemlje su najteže pogođene. Klimatske promjene narušavaju sezonske obrasce koji mogu utjecati na usjeve. Povećane poplave, suše, cikloni i oluje donose snažnu glad, siromaštvo i bolest što znači da su više života ugroženi.

Nestašice vode već ostavljaju do 3 milijarde ljudi u zemljama diljem Srednjeg istoka i Azija očajavajući za vodu većinu godine i samo će pogoršati. Velika većina korištenja vode je za navodnjavanje usjeva, ali kraća kišna godišnja doba na suhim područjima će smanjiti prinose usjeva i povećati brojno pothranjenih ljudi globalno za 50 milijuna – s oko polovice ove djece. Nestašica vode mogla bi naposljetku izmijeniti do tri četvrtine milijardu ljudi.

Nasuprot tome, vlažna područja će vidjeti dulje kiše, više oluja i poplava, najteže udarajući najsiromašnije i najmanje dobro pripremljene zemlje. 70% smrti od prirodnih nepogoda već su povezane s vodom, s poplave i ekstremnih vremenskih prilika udvostručuju se tijekom desetljeća, a tsunami postaju još smrtonosni s porastom razine mora. Ako se ne poduzme nikakva akcija za suzbijanje emisija ugljičnog dioksida, porast razine mora od više od jednog metra će na kraju raseliti 50 milijuna ljudi na globalnoj razini – uglavnom u zemljama u razvoju – dok je zemlja potopljena.

A ljudi koji žive u siromaštvu više su ranjivi zbog brojnih razloga. Na primjer, često su prisiljeni živjeti u privremenim naseljima, na zemlji skloni poplavama, olujama i klizištama.

Globalni čelnici iz bogatih zemalja već su prihvatili ovu odgovornost – obećavajući 100 milijardi dolara godišnje za financiranje razvoja i prilagodbe niskih emisija ugljika u siromašnim zemljama.

Ali fond nije ispunjen. I vrijeme istječe.

Robin Hood Tax mogao bi svake godine podići milijarde za borbu protiv klimatskih promjena, pomoći ljudima prilagoditi se promjeni klime i razvijanju zelenih gospodarstava.

Više o aktivnostima i djelovanju ove kampanje Robin Hood se moze naći na: https://www.robinhoodtax.org.uk/who-we-are

Nama u BiH bi zasigurno trebao ne jedan Robin Hood koji se bori za socijalnu pravdu, već ljudi koji će dali od politički, ekonomski, te drugi aspekata koji odlučivaju kako se danas živi u ovoj državi. Svakim danom sve smo više bliži ponoru, bespuću, nepovjerenju, siromaštvu, iz koje očito dugi niz godina nikako se izvući!

Tko je za to kriv?

Autorica: Žana Alpeza

 

Kolumna Objavljena na BH web portalu Mreža Mira:

http://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/robin-hood-kampanja-protiv-siromastva/

 

Očaravajuća ljepota ovoga mjesta koji se zove Ledinac, a koji se nalazi  skoro na samoj granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na rubovima plodnoga Imotsko-bekijskog polja te širem prostoru omeđenom Biokovom na jugu i na sjeveru planinskim masivima Vrana i Čvrsnice, nalazi se župa Ledinac posvećena sv. Tereziji od Djeteta Isusa.

PIŠE: Žana Alpeza

Još jedna je to u nizu tipičnih hercegovačkih župa u kojoj su svi njezini stanovnici Hrvati-katolici koji vole svoj kraj, tradicija koja dominira u mnogim segmentima žitelja ovoga mjesta.

Zašto je ovo mjesto tako očaravajuće je sama činjenica da pogled doseže čak do mora to jest planine Biokovo pogotovo kada je vrijeme lijepo. Mnogi stanu pored puta da se dive pogledu, pa često možemo vidjeti turiste ili prolaznike koji fotografiraju. Ovo mjesto spada u krške krajeve, isprekidan kamenim ogradama i brojnim lokalnim cestama, njivama.

Crkva Sv.Terezije

Priča o nastanku  crkve. Ledinačka župa sv. Terezije Male prvi put je utemeljena 1873. i imala je 137 obitelji. Budući da se problem u svezi sa sjedištem župe nije mogao riješiti, od 1878. Ledinac se ponovno nalazi u sastavu župe Rasno.

Definitivno je utemeljena kao župa 3. listopada 1930. na osnovi odluke biskupa fra Alojzija Mišića odvajanjem pojedinih sela od Rasna, Gruda i Ružića.

 

Prvi ledinački župnik bio je don Ante Čule (1903. – 1972.). Stara župna kuća podignuta je 1923. dok je Ledinac bio u sastavu Rasnog, a u sklopu te kuće bila je kapelica koja je služila kao područna crkva. Obnovljena je i blagoslovljena 2009.

Mjesto koje je rodilo heroja

Kako bi se moglo pisati o ovome čarobnom prekrasnom mjestu, da zaostavimo jednog od ljudi koje je ovo mjesto donijelo. To je General Blago Zadro. Blago Zadro (Donji Mamići-Ledinac kraj Gruda, 31. ožujka 1944. – Vukovar, 16. listopada 1991.) jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Posmrtno je dobio čin general-bojnika.

Rođen u Bosni i Hercegovini, kao desetogodišnjak doselio se iz rodne Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje, gdje je završio školu[2], zaposlio se u tvornici “Borovo” i osnovao obitelj. Početkom demokratskih promjena, aktivno se uključio u politički život toga kraja i postao prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se aktivno uključio u organiziranje obrane pred nastupajućom velikosrpskom agresijom.

Po izbijanju krvave Bitke za Vukovar zbog svojih izuzetnih organizacijskih sposobnosti i hrabrosti preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borovog Naselja. Iako nije bio vojno školovan, kao zapovjednik 3. bojne legendarne 204. vukovarske brigade pokazao se izvrsnim organizatorom obrane Borovog Naselja. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana “Groblje tenkova”, zaustavljena je oklopna sila JNA i uništeno na desetke srpskih tenkova i oklopnih transportera.

Bio je hrabar i odlučan, zapovjednik koji je u borbu kretao prvi. Poginuo je 16. listopada 1991. godine blizu Trpinjske ceste, u Kupskoj ulici nedaleko od željezničke pruge, pokošen rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju

U njegovom rodjenom mjestu je dignut ovaj spomenik na Trgu Blage Zadre.

Priča o Ćemalovoj Kuli

Priča o ovoj građevini iz Osmanlijskog doba i ne mogu se baš u zapisima puno pronaći. Ali, često se spominje u zapisima zašto je Beg Ćemalović koji  je bio jedan od bogatijih ljudi u svoje doba.

Živio je u Mostaru, ali je imao voljenu u Vitini pa je izgradio svoje dvore bliže njoj. Budući da je u to vrijeme imao dosta zemlje na Ledincu, odlučio je tu podići kulu.

 

Danas možemo vidjeti samo ruševine od nekadašnjeg zdanja, a oko kule je obrasla drača., i uokolo drveće. Ćemalova kula je spomenik nulte kategorije, i kao takva trebala bi se zaštititi. Iako nije veličanstven kao indijski Taj Mahal, zasigurno vrijedi upoznati turiste s ovom pričom.

Bogatstvo Poljoprivrede

Pošto ovdje prevladava blaga mediteranska klima što pozitivno doprinosi uzgoj raznih poljoprivrednih kultura od : duhana koji datira od pretaka, vinove loze, maslina, u posljednjih nekoliko godina na oranicama ovoga jesta možemo vidjeti mnogo smilja,te drugih voćaka.

Dugo vremena djedovi i pretci ovoga mjesta su uzdržavali i prehranjivali svoju obitelj koji  su živjeli od duhana, i danas nakon svih ovih agonija promjena ljudi se pokušavaju snalaziti za svoje obitelji. To je mukotrpan posao jer se svaki list na koljenu listao, ravnao, pozorno razvlačio, rukama se naprosto ‘glačao’.

Ni jedan list se nije smio oštetiti, a svako listanje se obavljalo u društvu u čemu je sudjelovalo više obitelji, najčešće noću po nekoliko sati uz petrolejku. Zatim bi, poslije nekoliko dana, uslijedilo pačenje i vezanje duhana u “patke” (kitice) – sve po veličini i boji. Tako bi se više listova skupljeno i svezalo u kiticu koja se zvala “patka”, a vezala bi se čvrstom tankom komušinom kukuruza.

Obično bi se stavljale između dva drvena okvira i čvrsto bi se zavezale, te su tako bile spremne za transport. Otkup je obično počinjao u studenome i to je bio najsvečaniji dan u životu svih duhanara. Jer, oni su tada svi u koloni odlazili prema duhanskoj stanici, gdje su predavali svoj duhan te za to odmah dobivali novac. Danas se to radi na malo usavršeniji način , one obitelji koje rade ovu kulturu, što je naravno olakšalo sav proces.

Zapis o Ledinačkim Stećcima

Ledinački se stećci razlikuju oblikom.Ledinac, ta ljepota hranila je najvrsnije klesare, klesare zemaljskih ruševnih domova- gradina i vječnij domova-stećaka.,

Klesali ledinački klesari zidove, prizide, kuće,ploče, križeve, kamen na kamen-stećak.

Do našega vremena doprlo je vrlo malo znanja o tim kamenim biljezima. Tu  i tamo ostala je pokoja priča o «majdenu», mjestu gdje se vadio kamen za stećak,  o načinu dovlačenja kamena na grobove te opomene i kazivanja o prokletstvu  koje će pasti na svakog onog tko remeti mir davnih spavača pod kamenimblokovima, odnosno na onoga tko gazi grobove i trga raskošne ljiljane ili modre  perunike ukorijenjene i rastićene između kamena i neba.

Nerijetke su priče o skrivenom blagu, među kojima je svakako najzagonetnija ona o ženi u crnom koja sjedi na stećku i prede crnu vunu na crnoj kudjelji  čekajući pravednika kome će pokazati gdje se nalazi skriveno blago te ona  najduhovitija o mnogima koji su u svom ludovanju za blagom prevrtali stećke i  umjesto ćupova zlata s duge strane ploče nailazili samo na zapis: «Puče li kome rep?»

Zanimljive su i neobične priče o iznimno snažnim ženama ili o ženama koje su za pojasom imale kudjelju pa jednom rukom prele vunu, a pod drugom  rukom nosile stećak te one kako su ljudi pod stećcima bili divovi ili kako ispod  stećaka, osobito u gomilama, ima začarano blago koje se samo ponekad o Ilinju  ukaže isijavajući neopisivo blještavi plamen.

Bilo kako bilo, te i takve priče pomogle su bešćutnima u rušenju mnogih, često najljepše isklesanih stećaka. Najzastupljenije su pravokutne ploče. Uz ploče različitih veličina, nalaze se dva  sljemenjaka (imitacija kuće koja simbolizira  vječnu kuću, tj. grob – greb) i jedan križ  (krstača).

Svi stećci koji nisu oskrnavljeni leže  istok – zapad, tj. glava pokojnika nalazi se  na zapadu, a noge na istoku.

Tridesetak Bogom očuvanih stećaka i još mnogo ljudskim nemarom Ledincom  kao Kumovom slamom rasut ih ispresijecanih, istučenih, rascijepljenih,  preklesanih u zidove i prizide uzidanih svjedoči o davnim, minulim vremenima  i opominje na narodno kazivanje kako se zaklela Zemlja raju da se sve tajne  doznaju. Možda će se ispuniti to vjerovanje. Možda. No, dok se to ne dogodi,  valja zahvaliti Bogu što je okupio preostale biljege u tri kruga, u tri lokaliteta:  Čunića dupci, Martinovac i ledinačko groblje (greblje) ili Krstine.

Zapis spisateljice Milke Tica.

Stari djedovi i bake – Tradicija koja se polako gasi

Žao mi je što o ovom poglavlju sada dok pišem kroz glavu mi prolazi da je svakim danom sve manje naših djedova i baka. Oni su ti kojima bismo trebali biti zahvalni , oni su ti koji su unijeli u naše domove, u naša srca, ono što je plemenito, ono što nam daje snagu, što je zajedništvo, što je ljubav i toplina doma.

Svi možemo se sa ponosom vratiti u sjećanje na njih, jer upravo ovaj škrti kameni kraj je nas odhranio, dajući nam kroz nove generacije i drugačiji, možda lagodniji sadašnji način kako živimo,i zbog toga moramo našim bakama i djedovima biti zahvalni.

Krš, kamen, dugotrajne sušne godine su naše djedove i bake tjerale da po više kilometara svakodnevno idu( sjećam se priča o zajedničkoj čatrnji u Rasnu) noseći u rukama vodu , isto noseći na leđima kukuruz  da idu u mlinicu samljeti, da bi se mogla napraviti pura (tradicionalno jelo od kukuruza sa kiselim mlijekom i bijelim lukom).

Živjelo se u kućama starim pkrivenim slamama (zvane slamarice) sa puno domaćih životinja koje su mnogobrojne članove obitelji od krava, koza, ovaca prehranjivale. Znalo se tko vodi glavnu riječ u kući, teški svakodnevni radovi na njivama ručno obrađivani sa motikom naše su djedove iscrpljivali fizički, no duh jak psihički je ostao netaknut.

Rijetko danas mogu vidjeti baku ili djeda sa naboranim licem ,sa osjedjelom kosom,sa maramom na glavi, bake su skrivale zarađeni novac ispod suknji u ručno urađenom pd tkanine sašivenom ručnim koncem za crne dane. Kroz čitavu godinu se štedjelo za Božič, od osušenih smokava, napravljenoga sira, rakije, vina i čuvalo se u sanducima napravljenim od drveta.

 

Kolumna Objavljena na Web portalu Hrvatske Maxportal:

http://www.maxportal.hr/kolumne/ledinac-mjesto-pored-gruda-ocaravajuca-ljepota/

Neću početi ovaj članak pisati, kao i većina … odbrojavamo posljednje sate ove godine!

Ja sutra je prilika, a danas i jučer je bila ..

Svi ti dani su putovanje, putovanje kao safari, putovanje kao hodočašće, putovanje kao najveće od umjetnosti koje nazivamo životom.

Ovaj život koji nam je dao, daje nam prilike da istražimo, počnimo od sebe, u našoj duši se kriju tajni, tek poslije slijedi ono što nas čeka vani … zemlja, nebo, ljudi, životinje, toliko toga …

Toliko PRILIKA!

Kako bismo mi mogli priliku doživjeti, planirati, poduzeti nešto, reagirati, ovisi o nama samima i upravo počinjemo od sebe.

Revizija godine:

Moramo se prisjetiti što smo doživjeli, radili, osjetili, stekli, upoznali, vidjeli, itd. Da, trebamo, jer smo bogatiji za jednu godinu koju nam je život podario! Da li nam je put bio trnovit i stjenovit, ponekad gust i mračan, dubok, gorak, itd, ali i da ne traje vječno postoji i druga strana ljepote.

Premalo smo zahvalni

Sitne radosti i svakodnevnica nam oblikuje i uljepšava život. Koliko nas je ujutro se probudilo i reklo hvala tim Bože na još jednom doživljenom danu što si mi podario, rijetki su koji to čine i rade… Nažalost!

Nikad ne zaboravite da je sve što imate, sve što vam treba!

Kreativnost našeg veličanstvenog uma stvara takvu melodiju u našim životima, a mi smo slijepi pored nje!!

Skriveno blago

Kada se vratimo unatrag, ne zaboravimo u slijedećim prilikama koristiti ono što smo naučili, što smo i gdje pogriješili da ne pravimo iste greške, da posmatramo, da slušamo „unutarnje ja“, posmatrajmo sa razine ljubavi, jer ona je ta koja pobjeđuje sve nedaće,

Još jedno skriveno blago… a to je da smo u ovoj prašumi užurbanog života prestali vjerovati… Vjerujte u sebe. Vjerujte u Onoga koji vjeruje u vas. Uživajte u svojoj istinskoj riznici blaga.

Ostavimo nezavršene poslove

Mnogi će reći evo kada počne Nova godina idem na dijetu, drugi će reći početi ću pisati dnevnik, treći će reći prestati ću konzumirati cigarete i tako dalje, ali prije nego što krenemo u Novu godinu ostavimo iza sebe nezavršene poslove – tugu, žaljenje, nedostatke, ljubomoru, razočaranje. I to uradite tako da Vam bude lakše, uzmite jedan papirić i napišite sve što želite zaboraviti u ovoj godini, pa taj papirić stavite u kartonsku kutiju…I onda otvorite kutiju „ali zamotano u svečani crni ili tamniji papir“ i tako tugu, bol, razočarenje, zlu sreću, zapečetite unutra. Onda kažite „ZBOGOM“ i tu kutiju bacite u vatru i gledajte kako sagorjeva, kako odlazi sva tuga, bol, razočarenja…

Naoružajte se osmjehom, ljubaznošću, lijepim gestama, pozitivnim razmišljanjima, optimizmom, i krenimo u Novu godinu koja nam donosi 365 prilika, svaki dan … ali ne zaboravimo sve je do NAS!

Puno sreće, zdravlja, ljubavi, blagostanja, želim svim čitateljima Mreže mira, kao i cijeloj ekipi ove portale!

Vam od srca želi

 

Kolumna objavljena na portalu Mreže Mira:

http://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/365-dana-toliko-prilika-uhvatite-ih/

 

Sagledavajući današnji ludi, način života, mnogi će reči da bi voljeli da žive na selu, da bi voljeli da žive od svoga rada, od poljoprivrede da budu čovjek seljak. Ali u početku da odmah razjasnim seljak je čovjek koji živi na selu, živi, radi od svoga rada uzdržavajući svoju obitelj, dok je seljačina netko kao „tko ima imanje na selu“

 

Seljačina kao prijetnja društvu

Osobno ne mislim da su „seljačine“ velika prijetnja društvu, ali ono što je činjenica da ih ima sve više, svakim danom iza svakoga ugla vire, iskaču, te najgore što smatram zašto su prijetnja je jer svoje potomke uče da je to ispravan način . Nešto što u meni izaziva iritaciju ,mislim kod većine ljudi je kada je čovjek primitivan, ali ne na onaj antropološki dio, kroz evoluciju kako su ljudi živjeli,već prava seljačina koja se sada dobro snašla i u svome brlogu.

Ostale prijetnje koje seljačine nose sa sobom i na svoje potomke je taj da su ulizice, to može biti za društvo, sredinu negacija,a ostalo mislim da na ovoj etiketi samog naziva sva pošast ostaje.

Smatram da su veća opasnost one zmije u odijelima…

 

Prilagodba iz kamenog doba

Seljačina se  prilagodila malo, recimo više ne nosi bijele čarape sa odijelima, pa jedan period je kao „kodeks“ bio taj da izbace ogrlice od 3 kilograma na vratu,sada nailazimo na manje njih.

Možda jedna pozitivna stvar u ovome je da ne pljuju baš po ulicama kada hodaju,

Počeli su da se kvarcaju, jer su negdje vidjeli da je lijepo imati tamnu boju, pa evo ih svako malo kod kozmetičara da ih uredi . Adaptirali su se iz kamenog doba ,više ne sjede na kamenim pločama već u foteljama iza kojih je ili djevojka/e sa silikonima, ili jadni ubijeni leopardi koje su kao trofeji dobili, pa se na onim foteljama razbace s neizaostavnom ogrlicom oko vrata.

 

 

 

 

Bonton za stolom- „nepoznanica stoljeća“

Ono što dominira kod seljačine je kada sjedne za stol i počne jesti, ljudi koji su naučili biti pristojni tako i za stolom,  normalno uzmeš vilicu, otvoriš usta,prožvačeš hranu, progutaš…neeee kod seljačine to nekako ovako izgleda još ako su u svatovima, ili gdje u društvu..pa kaže ovako „konobar donesi bog…ati pola jagnjeta, pa sa onim ručinama kao u pračovjeka počne kidati meso pa stavljati  komade u usta, vilica se razvuče kao u krokodila, ne prođe ni treptaj već jagnjeta nema na stolu …krokodil pojeo. Ni tu seljačine ne staje, počne podrigivati i to na glas da skoro strop samo što ne padne.

Nema bontona ni kada sjedi ,trebaju mu dvije stolice,mora raširiti ruke,pa on je „glavni“, barem on/oni tako misle i razmišljaju.

 

Vozni park seljačine

U normalnim uređenim državama svijeta pogotovo Skadinavskim, Njemačka mozda čak je i ona najbolji primjer je da oni koji imaju novaca to nikada ne pokazuju uzimajući iz voznog parka od novih naručenih marka iz svijeta automobila pa prođu gradom krugove bacaju pa da se vidi evo ovaj je moj, ja sam ga prvi naručio..I tako dok ima goriva u rezervoaru u nedogled, a ono pogledi novi ljubimac u gradu,tko li ga vozi…Seljačina otvori prozor, ruku preko, stavio naočale, a ne zna da mora stati kada ide pješak preko pješakog prelaza, da pa ima primjera gdje su ljudi na pješakom prelazu izgubili život,a ovi i dalje na slobodi…

Izvukla ga „sinkopa“…

Ljudi koji su kulturni, odgojeni pristojno, nikada neće pokazivati svoje financijsko bogatstvo ,te kamoli namećati se drugima ili društvu.

 

Diplome lete kao štuke

Zar je teško nabaviti seljačini diplomu da je završio srednju školu, fakultet-koji god hoćeš samo izvadi na stol novce. Ali, neka seljačina ima i maše sa svojom akademskom titulom ili kako god ju je nazvali, ono što je gore od toga je da su svojoj djeci rekli čuj kćeri/sine mi imamo u gradu….XX znaš tata je kupio stan, ti kao se pokazuj da ideš na taj fakultet,a to će tata sve da sredi, i evo počne se hvaliti kako mu je kćer/sin na prestižnom fakultetu, kojega nije lako bogami završiti. I tako sutra taj sin ili kćer nakon što tata više ne leti i ne pliva kao nekada ,jer dolaze novi igrači ovi su sada ušminkane seljačine malo modernijeg smisla, se moraju negdje zaposliti,pa sin prometni inžinjer recimo sa diplomom. Koliko će uspjeti ostati raditi ,vrijeme će pokazati.

 

Najgore osd svega navedenoga je što su ljudi jadni ,pa im se pokoravaju jer imaju tko će znati kojim putevima stečena financijska sredstva, pa ljudi kao ovce hrlimo za njima klanjajući im se.

 

Nažalost oni su ipak pošast društva sa koje god da strane gledamo!

 

Kolumna Objavljena na web Magazin Srbije portalu Bašta Balkana;

Seljačina – pošast današnjeg društva

 

 

Zamislite godinu bez Božića. Bez gužve u trgovinama, bez otrcanih božićnih domjenaka, bez kolača i bez neželjenih darova. Što nam predstavlja Božić, to je blagdan srca za sve koji imaju srca. Božić bi trebao biti kraj svake svađe i nasilja, početak mira, ljubavi i istine. Svaki čovjek želi sebi i drugima mir, pravednost, bratsko susretanje jednog s drugim. Božić nam daje priliku da barem za neko vrijeme doživljavamo te osjećaje i čežnje za mirom, za pravednošću i solidarnošću.

Zamislimo sada drugu sliku, sliku i stvarnost koja se nalazi na jednom odjelu, odjelu bolnice koju zovu Psihijatrijom. Zamislimo da je sada netko tamo u sobi sam, bez obitelji, bez radosti… SAM…

Da, upravo je ovo Članak o svim ljudima koji su na Odjelu za psihijatriju, Članak o svim onima koji se brinu za njih od doktora, tehničara, sestara, portira i slično.

Kako je sada njima? Pomislimo li možda ikada… nekada možda ako se vozimo pokraj te zgrade pa pogledamo, je li se tada upitamo kako je onima tamo? Ne, rijetko tko da se upita.

Zašto pišem o Psihijatriji i osobama koje su na ovome odjelu, zato što je nekoliko razloga, ljudi koji završe na Odjelu psihijatrije su kroz život uzimali sve nedaće ovoga svijeta ka sebi, u njima nema „zla“, nema pohlepe, nema prikrivenih maski, jer da su se koristili maskama, licemjerstvom, sebičnošću itd. mislim da ne bi stigli ovamo. Drugi je razlog taj što smo kao društvo takvi da kada čujemo da je netko bio na psihijatriji „poremećen“ da znamo itekako izgovarati olako teške riječi, ali to ustvari nije tako, oni su samo više emocionalniji, krhki, previše vjeruju ljudima, ustvari bezopasni za svakoga osim za sebe, i onda mi kao jedno bezobrazno društvo njih odbacujemo, sklanjamo se, stigmatiziramo i slično. I treće što smatram jako važnom činjenicom koju će potkrijepiti medicina je to da su psihičke bolesti jedne od najtežih, i za bolesnika samoga, tako i za njegovu obitelj, pa onda šire.

Krivac – nehumano društvo jedan od razloga

I unatoč daljnjeg napretka u liječenju duševnih bolesti, društvo svojim negativnim djelovanjem i dalje vrlo često dovodi do nehumanih postupaka prema duševno oboljelima

Društvo mijenja pojam vrijednosti, od integrativnog humanizma do nastupajućeg globalizma, od ljubavi, rada i poštenja sve se više okreće uvažavanju vrjednota uživanja, vladanja i posjedovanja, od paradoksa osjećanja zajedništva u maloj grupi do osamljenosti u globalizmu. Sve to uz brzinu promjena u kojoj se suvremeni čovjek nalazi dovodi do brojnih i trajno frustrirajućih situacija, koje mogu imati trajne posljedice u razvoju psihičkih poremećaja.

Može se u raznim literaturama naći da je duševni bolesnik dio društva u kojemu živi, da društvo svojim (ne)humanim postupkom može dovesti do psihičkog poremećaja, utjecati na njegov tijek i prognozu, isključiti ga iz društva, ali isto tako i omogućiti mu adekvatnu (često vrlo skupu) terapiju, koja će dovesti do poboljšanja kvalitete njegovog življenja bilo direktno bilo preko adekvatne educiranosti potrebnih kadrova.

Zašto to mi KUKAMO?

Zato što ne znamo što ćemo od punih ormara garderobe, od novih Iphona, od bacanja, razbacivanja, da ne govorim od punih stolova za blagdane koji pola hrane poslije bacimo u smeće.

Kukamo, nezadovoljni, razdražljivi, bijesni, mučni, jer nam na manikuri nije nokat ispao kako smo si zamislili,

Kukamo od topline doma, uz peći, kamine, nove namještaje, nove LCD televizore,

Kukamo zbog čekanja u redovima shoppinga, jer iza sebe imamo prepuna kolica stvari za koje ni sami ne znamo što smo ih kupili, ali moramo ih imati na stolu,

Ma ne, mi smo jedna NEZAHVALNA SEBIČNA BIĆA. Otiđimo jedanput na ovaj odjel pa da vidimo zašto to mi KUKAMO? Otiđimo i vidimo kako su ove bolesti teške, otiđimo i vidimo kako nas nije sramota, kako se svaki dan budimo nezahvalni što smo živi, što nas je ova bolest zaobišla, što trebamo se BOGU zahvaliti jer mi nismo na tom odjelu ili netko od naših najmilijih!

Dan kao vječnost

Zamislimo jedan dan da se stavimo u kožu ovog/ih ljudi da ostanemo na ovome odjelu, okruženi praznim bijelim zidovima, željeznim krevetima, bijelim plahtama, sa vječnim pogledom u strop.

Pogotovo oni bolesnici koji imaju poteškoća sa depresijom, bipolarnim poremećajima, anksioznostima, raznim odvikavanjima itd., oni su na neki način svjesni svoga stanja (nisam stručna osoba ne mogu pričati o težim oboljenjima, psihoza, shizofrenije, sumanutosti, itd.)

Doktori, sestre,osoblje čine i daju sve od sebe da bi im olakšali patnju, i to sam uvjerena bila puno puta jer smo za blagdane i u toku godine par puta posjetili ovu Kliniku da bi ih obradovali sa poklonima.

Naklon do poda doktorima, sestrama i ostalima

Kažemo da svi idemo za onim nečim što nas zanima da odaberemo a studiramo i poslije radimo taj posao, tako je i psihijatrima, radnim terapeutima sestrama itd. Ali, uvijek je drugačije kroz teoretski dio završimo, dok ne dođemo i ne susretnemo se sa onim što je u praksi, onim što ih tamo čeka.

Vidjevši doktorice/e na KBC Psihijatriji Mostar (ovdje govorim zato što ih poznajem nekoliko), svaki put sama sebi kažem Bože daj im snage, da pomognu ovim ljudima, daj im strpljenja, snage, svega.

Pogotovo jedna doktorica koja sa svojim toplim pristupom, sa svojom strpljivošću se odnosi prema pacijentima, daj Bože da ih ima ovakvih da im pokušaju sa svojim radom i stručnošću i napretkom medicine olakšati njihove živote.

A mi smo kući sa svojim obiteljima za BOŽIĆ i blagdane, i trebamo biti zahvalni, pokazati duboko u mislima da mislimo o njima, i pokušamo pomoći… uvijek možemo otići i nešto ili donirati, nešto drugo!

 

Objavljeno na BH Web portalu Mreža Mira//:

„Božić na psihijatriji“ – ništavilo praznih zidova – druga strana Božića