Autor: admin

Neću početi ovaj članak pisati, kao i većina … odbrojavamo posljednje sate ove godine!

Ja sutra je prilika, a danas i jučer je bila ..

Svi ti dani su putovanje, putovanje kao safari, putovanje kao hodočašće, putovanje kao najveće od umjetnosti koje nazivamo životom.

Ovaj život koji nam je dao, daje nam prilike da istražimo, počnimo od sebe, u našoj duši se kriju tajni, tek poslije slijedi ono što nas čeka vani … zemlja, nebo, ljudi, životinje, toliko toga …

Toliko PRILIKA!

Kako bismo mi mogli priliku doživjeti, planirati, poduzeti nešto, reagirati, ovisi o nama samima i upravo počinjemo od sebe.

Revizija godine:

Moramo se prisjetiti što smo doživjeli, radili, osjetili, stekli, upoznali, vidjeli, itd. Da, trebamo, jer smo bogatiji za jednu godinu koju nam je život podario! Da li nam je put bio trnovit i stjenovit, ponekad gust i mračan, dubok, gorak, itd, ali i da ne traje vječno postoji i druga strana ljepote.

Premalo smo zahvalni

Sitne radosti i svakodnevnica nam oblikuje i uljepšava život. Koliko nas je ujutro se probudilo i reklo hvala tim Bože na još jednom doživljenom danu što si mi podario, rijetki su koji to čine i rade… Nažalost!

Nikad ne zaboravite da je sve što imate, sve što vam treba!

Kreativnost našeg veličanstvenog uma stvara takvu melodiju u našim životima, a mi smo slijepi pored nje!!

Skriveno blago

Kada se vratimo unatrag, ne zaboravimo u slijedećim prilikama koristiti ono što smo naučili, što smo i gdje pogriješili da ne pravimo iste greške, da posmatramo, da slušamo „unutarnje ja“, posmatrajmo sa razine ljubavi, jer ona je ta koja pobjeđuje sve nedaće,

Još jedno skriveno blago… a to je da smo u ovoj prašumi užurbanog života prestali vjerovati… Vjerujte u sebe. Vjerujte u Onoga koji vjeruje u vas. Uživajte u svojoj istinskoj riznici blaga.

Ostavimo nezavršene poslove

Mnogi će reći evo kada počne Nova godina idem na dijetu, drugi će reći početi ću pisati dnevnik, treći će reći prestati ću konzumirati cigarete i tako dalje, ali prije nego što krenemo u Novu godinu ostavimo iza sebe nezavršene poslove – tugu, žaljenje, nedostatke, ljubomoru, razočaranje. I to uradite tako da Vam bude lakše, uzmite jedan papirić i napišite sve što želite zaboraviti u ovoj godini, pa taj papirić stavite u kartonsku kutiju…I onda otvorite kutiju „ali zamotano u svečani crni ili tamniji papir“ i tako tugu, bol, razočarenje, zlu sreću, zapečetite unutra. Onda kažite „ZBOGOM“ i tu kutiju bacite u vatru i gledajte kako sagorjeva, kako odlazi sva tuga, bol, razočarenja…

Naoružajte se osmjehom, ljubaznošću, lijepim gestama, pozitivnim razmišljanjima, optimizmom, i krenimo u Novu godinu koja nam donosi 365 prilika, svaki dan … ali ne zaboravimo sve je do NAS!

Puno sreće, zdravlja, ljubavi, blagostanja, želim svim čitateljima Mreže mira, kao i cijeloj ekipi ove portale!

Vam od srca želi

Kolumna objavljena na portalu Mreže Mira:

http://www.mreza-mira.net/vijesti/clanci/365-dana-toliko-prilika-uhvatite-ih/

Sagledavajući današnji ludi, način života, mnogi će reči da bi voljeli da žive na selu, da bi voljeli da žive od svoga rada, od poljoprivrede da budu čovjek seljak. Ali u početku da odmah razjasnim seljak je čovjek koji živi na selu, živi, radi od svoga rada uzdržavajući svoju obitelj, dok je seljačina netko kao „tko ima imanje na selu“

Seljačina kao prijetnja društvu

Osobno ne mislim da su „seljačine“ velika prijetnja društvu, ali ono što je činjenica da ih ima sve više, svakim danom iza svakoga ugla vire, iskaču, te najgore što smatram zašto su prijetnja je jer svoje potomke uče da je to ispravan način . Nešto što u meni izaziva iritaciju ,mislim kod većine ljudi je kada je čovjek primitivan, ali ne na onaj antropološki dio, kroz evoluciju kako su ljudi živjeli,već prava seljačina koja se sada dobro snašla i u svome brlogu.

Ostale prijetnje koje seljačine nose sa sobom i na svoje potomke je taj da su ulizice, to može biti za društvo, sredinu negacija,a ostalo mislim da na ovoj etiketi samog naziva sva pošast ostaje.

Smatram da su veća opasnost one zmije u odijelima…

Prilagodba iz kamenog doba

Seljačina se  prilagodila malo, recimo više ne nosi bijele čarape sa odijelima, pa jedan period je kao „kodeks“ bio taj da izbace ogrlice od 3 kilograma na vratu,sada nailazimo na manje njih.

Možda jedna pozitivna stvar u ovome je da ne pljuju baš po ulicama kada hodaju,

Počeli su da se kvarcaju, jer su negdje vidjeli da je lijepo imati tamnu boju, pa evo ih svako malo kod kozmetičara da ih uredi . Adaptirali su se iz kamenog doba ,više ne sjede na kamenim pločama već u foteljama iza kojih je ili djevojka/e sa silikonima, ili jadni ubijeni leopardi koje su kao trofeji dobili, pa se na onim foteljama razbace s neizaostavnom ogrlicom oko vrata.

Bonton za stolom- „nepoznanica stoljeća“

Ono što dominira kod seljačine je kada sjedne za stol i počne jesti, ljudi koji su naučili biti pristojni tako i za stolom,  normalno uzmeš vilicu, otvoriš usta,prožvačeš hranu, progutaš…neeee kod seljačine to nekako ovako izgleda još ako su u svatovima, ili gdje u društvu..pa kaže ovako „konobar donesi bog…ati pola jagnjeta, pa sa onim ručinama kao u pračovjeka počne kidati meso pa stavljati  komade u usta, vilica se razvuče kao u krokodila, ne prođe ni treptaj već jagnjeta nema na stolu …krokodil pojeo. Ni tu seljačine ne staje, počne podrigivati i to na glas da skoro strop samo što ne padne.

Nema bontona ni kada sjedi ,trebaju mu dvije stolice,mora raširiti ruke,pa on je „glavni“, barem on/oni tako misle i razmišljaju.

Vozni park seljačine

U normalnim uređenim državama svijeta pogotovo Skadinavskim, Njemačka mozda čak je i ona najbolji primjer je da oni koji imaju novaca to nikada ne pokazuju uzimajući iz voznog parka od novih naručenih marka iz svijeta automobila pa prođu gradom krugove bacaju pa da se vidi evo ovaj je moj, ja sam ga prvi naručio..I tako dok ima goriva u rezervoaru u nedogled, a ono pogledi novi ljubimac u gradu,tko li ga vozi…Seljačina otvori prozor, ruku preko, stavio naočale, a ne zna da mora stati kada ide pješak preko pješakog prelaza, da pa ima primjera gdje su ljudi na pješakom prelazu izgubili život,a ovi i dalje na slobodi…

Izvukla ga „sinkopa“…

Ljudi koji su kulturni, odgojeni pristojno, nikada neće pokazivati svoje financijsko bogatstvo ,te kamoli namećati se drugima ili društvu.

Diplome lete kao štuke

Zar je teško nabaviti seljačini diplomu da je završio srednju školu, fakultet-koji god hoćeš samo izvadi na stol novce. Ali, neka seljačina ima i maše sa svojom akademskom titulom ili kako god ju je nazvali, ono što je gore od toga je da su svojoj djeci rekli čuj kćeri/sine mi imamo u gradu….XX znaš tata je kupio stan, ti kao se pokazuj da ideš na taj fakultet,a to će tata sve da sredi, i evo počne se hvaliti kako mu je kćer/sin na prestižnom fakultetu, kojega nije lako bogami završiti. I tako sutra taj sin ili kćer nakon što tata više ne leti i ne pliva kao nekada ,jer dolaze novi igrači ovi su sada ušminkane seljačine malo modernijeg smisla, se moraju negdje zaposliti,pa sin prometni inžinjer recimo sa diplomom. Koliko će uspjeti ostati raditi ,vrijeme će pokazati.

Najgore osd svega navedenoga je što su ljudi jadni ,pa im se pokoravaju jer imaju tko će znati kojim putevima stečena financijska sredstva, pa ljudi kao ovce hrlimo za njima klanjajući im se.

Nažalost oni su ipak pošast društva sa koje god da strane gledamo!

Kolumna Objavljena na web Magazin Srbije portalu Bašta Balkana;

Seljačina – pošast današnjeg društva

Zamislite godinu bez Božića. Bez gužve u trgovinama, bez otrcanih božićnih domjenaka, bez kolača i bez neželjenih darova. Što nam predstavlja Božić, to je blagdan srca za sve koji imaju srca. Božić bi trebao biti kraj svake svađe i nasilja, početak mira, ljubavi i istine. Svaki čovjek želi sebi i drugima mir, pravednost, bratsko susretanje jednog s drugim. Božić nam daje priliku da barem za neko vrijeme doživljavamo te osjećaje i čežnje za mirom, za pravednošću i solidarnošću.

Zamislimo sada drugu sliku, sliku i stvarnost koja se nalazi na jednom odjelu, odjelu bolnice koju zovu Psihijatrijom. Zamislimo da je sada netko tamo u sobi sam, bez obitelji, bez radosti… SAM…

Da, upravo je ovo Članak o svim ljudima koji su na Odjelu za psihijatriju, Članak o svim onima koji se brinu za njih od doktora, tehničara, sestara, portira i slično.

Kako je sada njima? Pomislimo li možda ikada… nekada možda ako se vozimo pokraj te zgrade pa pogledamo, je li se tada upitamo kako je onima tamo? Ne, rijetko tko da se upita.

Zašto pišem o Psihijatriji i osobama koje su na ovome odjelu, zato što je nekoliko razloga, ljudi koji završe na Odjelu psihijatrije su kroz život uzimali sve nedaće ovoga svijeta ka sebi, u njima nema „zla“, nema pohlepe, nema prikrivenih maski, jer da su se koristili maskama, licemjerstvom, sebičnošću itd. mislim da ne bi stigli ovamo. Drugi je razlog taj što smo kao društvo takvi da kada čujemo da je netko bio na psihijatriji „poremećen“ da znamo itekako izgovarati olako teške riječi, ali to ustvari nije tako, oni su samo više emocionalniji, krhki, previše vjeruju ljudima, ustvari bezopasni za svakoga osim za sebe, i onda mi kao jedno bezobrazno društvo njih odbacujemo, sklanjamo se, stigmatiziramo i slično. I treće što smatram jako važnom činjenicom koju će potkrijepiti medicina je to da su psihičke bolesti jedne od najtežih, i za bolesnika samoga, tako i za njegovu obitelj, pa onda šire.

Krivac – nehumano društvo jedan od razloga

I unatoč daljnjeg napretka u liječenju duševnih bolesti, društvo svojim negativnim djelovanjem i dalje vrlo često dovodi do nehumanih postupaka prema duševno oboljelima

Društvo mijenja pojam vrijednosti, od integrativnog humanizma do nastupajućeg globalizma, od ljubavi, rada i poštenja sve se više okreće uvažavanju vrjednota uživanja, vladanja i posjedovanja, od paradoksa osjećanja zajedništva u maloj grupi do osamljenosti u globalizmu. Sve to uz brzinu promjena u kojoj se suvremeni čovjek nalazi dovodi do brojnih i trajno frustrirajućih situacija, koje mogu imati trajne posljedice u razvoju psihičkih poremećaja.

Može se u raznim literaturama naći da je duševni bolesnik dio društva u kojemu živi, da društvo svojim (ne)humanim postupkom može dovesti do psihičkog poremećaja, utjecati na njegov tijek i prognozu, isključiti ga iz društva, ali isto tako i omogućiti mu adekvatnu (često vrlo skupu) terapiju, koja će dovesti do poboljšanja kvalitete njegovog življenja bilo direktno bilo preko adekvatne educiranosti potrebnih kadrova.

Zašto to mi KUKAMO?

Zato što ne znamo što ćemo od punih ormara garderobe, od novih Iphona, od bacanja, razbacivanja, da ne govorim od punih stolova za blagdane koji pola hrane poslije bacimo u smeće.

Kukamo, nezadovoljni, razdražljivi, bijesni, mučni, jer nam na manikuri nije nokat ispao kako smo si zamislili,

Kukamo od topline doma, uz peći, kamine, nove namještaje, nove LCD televizore,

Kukamo zbog čekanja u redovima shoppinga, jer iza sebe imamo prepuna kolica stvari za koje ni sami ne znamo što smo ih kupili, ali moramo ih imati na stolu,

Ma ne, mi smo jedna NEZAHVALNA SEBIČNA BIĆA. Otiđimo jedanput na ovaj odjel pa da vidimo zašto to mi KUKAMO? Otiđimo i vidimo kako su ove bolesti teške, otiđimo i vidimo kako nas nije sramota, kako se svaki dan budimo nezahvalni što smo živi, što nas je ova bolest zaobišla, što trebamo se BOGU zahvaliti jer mi nismo na tom odjelu ili netko od naših najmilijih!

Dan kao vječnost

Zamislimo jedan dan da se stavimo u kožu ovog/ih ljudi da ostanemo na ovome odjelu, okruženi praznim bijelim zidovima, željeznim krevetima, bijelim plahtama, sa vječnim pogledom u strop.

Pogotovo oni bolesnici koji imaju poteškoća sa depresijom, bipolarnim poremećajima, anksioznostima, raznim odvikavanjima itd., oni su na neki način svjesni svoga stanja (nisam stručna osoba ne mogu pričati o težim oboljenjima, psihoza, shizofrenije, sumanutosti, itd.)

Doktori, sestre,osoblje čine i daju sve od sebe da bi im olakšali patnju, i to sam uvjerena bila puno puta jer smo za blagdane i u toku godine par puta posjetili ovu Kliniku da bi ih obradovali sa poklonima.

Naklon do poda doktorima, sestrama i ostalima

Kažemo da svi idemo za onim nečim što nas zanima da odaberemo a studiramo i poslije radimo taj posao, tako je i psihijatrima, radnim terapeutima sestrama itd. Ali, uvijek je drugačije kroz teoretski dio završimo, dok ne dođemo i ne susretnemo se sa onim što je u praksi, onim što ih tamo čeka.

Vidjevši doktorice/e na KBC Psihijatriji Mostar (ovdje govorim zato što ih poznajem nekoliko), svaki put sama sebi kažem Bože daj im snage, da pomognu ovim ljudima, daj im strpljenja, snage, svega.

Pogotovo jedna doktorica koja sa svojim toplim pristupom, sa svojom strpljivošću se odnosi prema pacijentima, daj Bože da ih ima ovakvih da im pokušaju sa svojim radom i stručnošću i napretkom medicine olakšati njihove živote.

A mi smo kući sa svojim obiteljima za BOŽIĆ i blagdane, i trebamo biti zahvalni, pokazati duboko u mislima da mislimo o njima, i pokušamo pomoći… uvijek možemo otići i nešto ili donirati, nešto drugo!

Objavljeno na BH Web portalu Mreža Mira//:

„Božić na psihijatriji“ – ništavilo praznih zidova – druga strana Božića

Ovo je priča nastala prije približno šest godina, u jednom gradu koji se zove Ljubuški.

PIŠE: Žana Alpeza /  Fotografija : jubuški.info

Prijatelji koji se poznaju iz školskih stolova, a zatim studenti, sada su neki zaposleni, neki nisu, jedan večeri na zajedničkim susretima razgovarali što će nakon završetka školovanja, tko će ostati u ovom gradu, tko ide u potragu za boljim životom ova mlada ekipa ambicioznih ljudi uvidjela da ima mnogo problema u ovom gradu, a ono što je bilo pokretač je da su svjesni da trebaju ostati u gradu, na svom ognjištu, kako bi pomogli onima kojima je najpotrebnija pomoć.

Tako se rodila ideja da ima mnogo ljudi kojima je pomoć potrebna, a to su stariji ljudi, osobe s invaliditetom, obitelji s djecom koje su nazaposlene i slično.

Razgovarajući ove večeri su mislili kako i gdje početi, kako bi osmislili koncept ideje koji će obuhvatiti cijeli općinu (poslije i šire), došli do ideje za osnuju udrugu koji se zove  AGAPE.

Zinvši ILI gozba ljubavi  ( . GRC ἀγάπη: ljubav)  bio Je običaj zajedničke večere ranih kršćana Koja Je blagovana Kao uvod u slavljenje Svete mise. U kršćanskoj teologiji naziv se još koristi kako bi se ukazalo na Božju ljubav za čovječanstvo.

Sami naziv udruge znači da je vaš ljubav, energija, vrijeme žele dati onima kojima treba.

Više o gradu Ljubuškom

Ljubuški je grad i općina u Bosni i Hercegovini. Grad je smješten s lijeve strane obale Trebižate, rijeci na kojoj se nalaze brojni vodopadi od kojih su najpoznatiji Kravica i Koćiša. Pored svojih prirodnih ljepota Ljubuški je također poznat po velikoj kulturnoj i povijesnoj baštini.

Na raznim lokalitetima širom općine mogu se naći ostaci iz gotovo svih razdoblja ljudske povijesti, od kojih je važno izdvojiti: starorimski logor u Gračinama, tvrđavu na vrhu Buturovice te stećke u Studencima, Bijacima i Zvirićima. Humačka ploča – jedan od najstarijih spomenika pisama u Bosni i Hercegovini iz XI. Ili XII. Stoljeća, pisano hrvatskim jezikom, starohrvatskom ćirilicom s upotrebom pet slova na glagoljici.

Stari grad Ljubuški – srednjovjekovna tvrđava na Buturovici iznad Ljubuškoga, izgrađena vjerojatno u 15. stoljeću, proširena nakon Osmanskog osvajanja. U prijašnje doba je Ljubuški bio i upravno središte Zapadne Hercegovine, ali taj status nije općina izgubila povlačenje novih županijskih granica sredinom 1990-ih.

U okviru današnje zapadnohercegovačke županije nalazi se Ljubuški na njezinom južnom kraju. Područje općine pokriva površinu od 292,7 km2, a područje prostire se od vrha Buturovice u Ljubuško polje prema Trebižatu.

Počeci rada

Svakodnevno ukazujući na različite probleme ovog grada, ovi mladui ljudi nisu mogli sjediti prekriženih ruku i gledati kako vrijeme i odluke prolaze bez ikakvog razvitka za dobrobit ovih žitelja grada. Tako su u svojim mnogobrojnim aktivnostima ukazivali na probleme oko plaćanja usluga voda, ovi mladi iz Udruge smatraju da su naknade za vodu skupljani, prikupili peticije, ulične akcije pokazujući da se nešto promijeni, nelogično je da su vodni računi skupi, ova općina ima prirodno bogatstvo i jedan od najzanimljivijih slogana koji je bio postvavljen u gradu na kojem je pisalo

” U Ljubuškom nema teče med, ni mlijeko, ali teče najskuplja voda “.

Ovakvim i sličnim odlukama da pokrenuti akcije i peticije, vrijeme će pokazati koliko su ovi mladi uspjeli svojim angažmanima.

Probudili spavače

Ono što je zacijelo ovome kraju ostalo nezaboravno ne samo općini Ljubuški je da su prije nekoliko godina točnije 2014. godine, postavili pred tvrtkama koje su odavno ili u zatvorenoj ili zatvorenoj ili trećoj, svijeće koje su zapalile, položili vijence i postavili smrtovnice. Te se sada odjednom svi “probudili” pa se uključio i nadležni Mup.

Sa ovim postupkom ova mlada ekipa je htjela ustvari reči da je  toliko  poduzeća koje ne rade dali su u stječaju, dali zbog nečega drugoga zatvorene, a prije su imale proizvodnu djelatnost te sada gledajući stanje u gradu koje se dugo vremena ne mijenja dali zbog političke nefunkcionalnosti ili općenitog stanja u ovoj državi je vjerovatno mnogo razloga, ali nije razlog da se ne treba ukazati promjene.

Osmrtnice, svijeće i vijenci na ulaze spomenutih objekata postavljeni su tokom noći, no svi su uklonjeni prije zore, navedeno je na Facebook profilu Udruge Agape.

“Imali smo viziju da će ovo barem zoru dočekati. Sloboda izražavanja? U Ljubuškom? Da, kao snijeg u julu. Ni ljubuške zore, a kamoli proljeća”, poručili su iz Udruge Agape.

Ova ekipa iz Udruge Agape je nepolitična, nepotkupljiva, ambiciozna, afirmirana sa svojim stavom i ciljem da promiču i ukazuju na opće dobro ovoga grada.

Dali će netko nazvati ovo performansom ili osobno ja kažem da je to jedan od načina ukazivanja onih koji stvarno vide realne probleme ovoga grada.

Promicanje kulturnog i društvenog života

Jako važno je reći da Udruga je usmjerena na promicanja koja nastoje pokrenuti društvenu i kulturnu scenu ove sredine te aktivizam i solidarnost njezinih građana. Potiču obrazovanje mladih na jedan potpuru. Ono što bi mladima poručili jest da se prestanu podcjenjivati i liše se svakog straha pred pojedincem ili sustavom. Da kritički ispituju informacije do kojih dolaze, ne daju se smesti uvriježenim stavovima njihovih sredina te se ohrabre da sebi sami stvaraju sredinu kakvu žele.

Naići ćemo na neke izjave ili članke u kojima ove mlade ljude  često zovu idealistima (pored svih drugih naziva), a sve što oni traže u tom ‘svom idealizmu’  je podrška i vjera u njihov rad, čak i u ovakvom vremenu i društvu lišenom svakog povjerenja i nade u bolju budućnost. Drugim riječima, treba vremena da ih  ljudi upoznaju i skupa s nama doprinose ostvarenju naših ciljeva.

Ustvari radom ove Udruge ovi mladi žele promicati važnost sudjelovanja mladih u razvoju vlastite sredine. Važnost volontiranja, brige o djeci s poteškoćama u razvoju, humanitarnog rada, aktiviranja u bitnim pitanjima društva u kojem živimo, brige o okolišu, održivog življenja, važnost upoznavanja raznolikosti naše zemlje, a time i odbacivanja predrasuda i stereotipa prema drugom i drugačijem su sve vrijednosti koje se ogledaju u otvaranju svijesti i usuđujemo se reći oslobađanju naših mladih od svega onog što ih koči u njihovom ostvarenju.

Djela pokazuju njihove čiste obraze

Ovo je šesta godina od osnutka rada udruge Agape. Vraćajući se unatrag kroz bure i bujice od nerazumjevanja, do podsmjehivanja, do raznih nelagodnosti, ova mlada ekipa je šestu godinu čvrsto na nogama pokazivajući da ono što je zacrtano u cilju je i provedivo.

Sada nakon šeste godine rada ljudi pokazuju naklonjenost, razumjevanje, toleranciju, svaki dan se susreću sa riječima podrške potpore, a gdje su svi oni bili u počecima. Ipak je ovo njihov grad, tu će njihova djeca ostati  obrazovati se, graditi budućnost. Otkud se sada „glas tišine“ se probudio upravo sva ta tišina koja se nakupljala godinama i nakuplja ostavlja samo gomilu problema, jer ne reagiraju ne uviđaju ili ne žele vidjeti!  

Netko mora početi ,netko mora reagirati, reći što je neispravno, reći što bi bilo dobro ,što bi se moglo uraditi. Sada kada sugrađani vide da oni to mogu, da su „čista obraza“ u svojim namjerama budi se optimizam kod sugrađana, buidi se nada, vjera da ima dobrih plemenith ljudi bez ikakvih maska.

Božićna solidarnost i humanost sajma

Kako bi mogla pričati o udruzi Agape da ne kažem u ovim predblagdanskim danima njihov humanitarni projekt u zadnjih par godina, a to je Božićni sajam kojega organiziraju sa ciljem da sve što se prikupi u novčanim, ili drugim potrepštinama se donira onim najpotrebnijima ove općine.

Tako je i ove godine ovaj Sajam donio mnogo oblika humanosti, solidarnosti, zajedništva i najvažnije od svega da svi imaju za ove blagdane duh topline. Na ovome sajmu koji traje nekoliko dana su uključeni mladi, volonteri, djeca ustvari svi koji mogu na bilo koji način pomoći, ujedno sajam nudi bogat i zanimljiv program.

Na više od 300 ljubuških adresa stići će paketi pomoći sa osnovnim namirnicama, koje će im vratiti toplinu blagdana. Sajam raste. Svake godine sve je veći i bolji. Što reći za volontere i sve druge koji su pripremili štandove, hranu, ukrase.

Smisao blagdana je upravo ovaj pjesma, prijatelji i poznanici koji se dugo nisu vidjeli ovdje se sretni, a ugođaj će i starima i mladima ostati u lijepom sjećanju.

Velik broj ljudi u BiH, pogotovo mladih, ne vjeruje da država može ponuditi perspektivu. Ustvari postaju jednom vrstom taoci jednog koncepta koji se dugo ne mjenja, stoga ovakve priče i ovakve ljude ove države trebaju više .

U daljnjem radu udruge AGAPE iz Ljubuškoga koji su donijelina polja građanskog aktivizma, demokracije, ljudskih prava, interkulturalnog dijaloga, solidarnosti, nadu i optimizma, ovo je grad želim sve najbolje u budućem radu.

Kolumna Objavljena na HR portalu Maxportal.hr:

http://www.maxportal.hr/kolumne/prica-iz-ljubuskog-mladi-iz-udruge-agape-ostaju-u-gradu-i-cine-ga-plemenitim/

Na neki način mislim da imamo priviliegiju živjeti u „današnjoj civilizaciji“ ,imamo pristup skoro svemu, postali smo obrazovani, kulturni, ukratko rođen je“moderan svijet“,no to ima svoju visoku cijenu!

Rođen je moderni svijet:

Što bismo rekli, prije civilizacije nije postojalo ništa doli golem, oceanski kaos, tamna i strašna, brutalna i nomadska, krvava borba za preživljavanje. Naposljetku, nakon veličanstvena napora šačice ljudi, nekih nepoznatih, nekih slavnih, čovječanstvo je napustilo mulj, drveće, špilje, šatore i beskrajna lutanja oskudnim a opasnim pustinjama da bi ostvarilo fantastična poboljšanja u životu. Ta su poboljšanja došla kroz gospodarenje životinjama, biljkama i mineralima, kroz iskorištavanje do tada zanemarenih resursa, kroz raskoš visoke kulture i religije te kroz izvanredne tehnike u službi centralizirane vlasti.

Ovaj je zastrašujući oklop sačinjen od čuda oblikovan pod pokroviteljstvom gradova-država i skovan unutar njihovih zidina. Milenijima se civilizacija borila da preživi usred oluje barbarstva, odupirala se užasnim ustima divljine. Tada je među odabranim kraljevstvima onoga što će postati poznato kao “Zapad” došlo do novog “Velikog Skoka Naprijed”. Rođen je moderni svijet: prosvijećeni je znanstveni um krenuo u istraživanje i otkrivanje divljine, unutarnje (psiha) i vanjske . Na službenim muralima kraljevstava, Otkrivači se nalaze na jednome kraju, stoje ponosno na svojim brodovima, držeći teleskope i sekstante u ruci. Na drugoj ih strani čeka svijet, uspavana ljepotica koja je spremna probuditi se i pridružiti svome moćnom suprugu u bračnoj postelji prirode i uma.

Naposljetku je ova revolucija dala svoje potomke: izume, mehanizaciju, industrijalizaciju i konačno znanstvenu, društvenu i političku zrelost, masovno demokratsko društvo i masovno proizvedeno obilje. Ipak, nekoliko je kvarova bilo potrebno ispraviti: posvemašnju kontaminaciju, nekontroliranu tehnologiju, skapavanje i rat (većinom na neciviliziranim “periferijama”), međutim civilizacija je slavila izazove koji su pred nju postavljeni te je očekivala da će sva izopačenja dovesti pod kontrolu, tehničkim putem racionalizirati i ponovno oblikovati da “služe ljudskim potrebama”, uvijek i zauvijek, amen. Povijest je ulaštena lokomotiva koju tračnice vode – premda kroz nesigurne zavoje i tunele koji ne slute na dobro – do Obećane zemlje. I bez obzira koje su opasnosti, povratka nema.

Danas kada je nekoliko generacije podignuto na kaši dobivenoj uzgojem monokultura, civilizacija se više ne promatra kao obećanje koje je potrebno ispuniti, već kao nešto što se ne prilagođava vrstama, lažan zaokret ili vrsta groznice koja prijeti planetarnoj mreži života. Kao što je jedan plemeniti otpadnik Povijesti jednom zabilježio: “Mi ne jašemo po cesti, ona jaše po nama”.

Brutalnost društava

Čim pogledamo  dublje u naše živote što vidimo-trenutna je kriza, koja se javlja na svakoj razini, od ekološke preko društvene do osobne, postala preočita, pregorka da bismo je ignorirali. Sablast koja napada modernu civilizaciju, a koja je nekoć predstavljala samo osjećaj gubitka, danas uz sebe ima mnoštvo partizana koji poduzimaju teorijsku i praktičnu kritiku civilizacije.

Započeli smo s ponovnim proučavanjem popisanih poglavlja, samo ne sa stajališta osvajača, već osvojenih: robova zgnječenih pod temeljima hramova, očišćenih rijeka promijenjenog korita, posječenih šuma i bića prikačenih za laboratorijske stolove. Koji ih glas može bolje zastupati od primitivnog? Takva kritika “modernoga svijeta kroz oči pleistocena”, takav “oblik geološke perspektive”, kako su kazali domorodački autori Dokumenta o narodu Haudenosaunee (Irokezi) iz 1977. (A Basic call to consciousness), neposredno otkriva osvajačevu Veliku Laž o “nerazvijenosti” i “brutalnosti” primitivnih društava, njihovo ocrnjivanje pretpovijesti.

Laž je u posljednje vrijeme izbrisana, ne samo uz pomoć većeg pristupa shvaćanjima primitivnih ljudi i njihovih prirodnih potomaka koji se danas bore za opstanak, već uz pomoć kritičke, ne-eurocentrične antropologije koja je spremna suočiti se s vlastitom povijesti, premisama i privilegijama. Primitivno je društvo, s mirijadom svojih oblika, zajedničko naslijeđe svih ljudi. Na osnovu toga, možemo zaključiti kako je ljudska vrsta živjela 99 posto svoga postojanja.

(Čak i veliki dio posljednjeg jednog postotka čini iskustvo plemenskih i domorodačkih zajednica koje su se na kreativan, sebi svojstven način oduprle osvajanju i kontroli.)

Gledajući novim/starim očima na primitivni svijet, vidimo mrežu autonomnih društava, veličanstveno različitih, a opet dijele određene odlike. Primitivna društva se nazivaju “prvobitnim društvima blagostanja”, blagostanja zbog toga što su potrebe male, a sve se želje mogu lako zadovoljiti. Njihov je alat fin i lagan, jednostavan i svima dostupan, shvaćanje im je složeno i pojmovno vrlo duboko. Kultura im je otvorena i ekstatična. Društvo je komunalno, egalitarističko i kooperativno, ne postoji privatno vlasništvo. Baš kao i priroda, oni nemaju vođa: nema patrijarhata ni matrijarhata, zajednica je anarhična, što znači da ne postoji arhont ili vladar koji je izgradio i zauzeo središnju poziciju. Riječ je o organskoj konstelaciji osoba, od kojih je svaka jedinstvena.

“nastanak civilizacije ne treba toliko promatrati kao trijumf progresivnog dijela rase nad svojim niskim, ograničenim korijenima, već kao oštri, agresivni zaokret protiv nepoboljšane prirode, kojeg će zvuci odzvanjati još tisuću godina kasnije kada će se čovjek izvan svojih gradskih zidina ponovno susresti s izazovom divljine.” piše Frederick W. Turner u svojoj knjizi Beyond geography: The western spirit against the wilderness,

Naposljetku, ovaj vrtlog dovršava cjelokupnu objektivaciju prirode. Svaki je odnos uvelike instrumentaliziran i tehniziran. Mehanizacija i industrijalizacija su vrlo brzo izmijenile planetu, razorivši monokulturom, industrijskom degradacijom i masovnim tržištima ekosustave i ljudske zajednice.

 Svijet je danas bliži upozorenjima primitivnih propovjednika nego reklamnim tvrdnjama industrijskog sustava: biljke nestaju i životinje izumiru, tlo je ogoljeno zajedno s ljudskim duhom, prostrani oceani zatrovani, kiše su postale korozivne i smrtonosne, ljudske zajednice u ratu su jedna s drugom zbog loših tla – a sve stoji na rubu još veće propasti i ovisi o pritisku na nekoliko gumbića koji su u dohvatu ruku skamenjenih, polumrtvih, glavnih zekova koji se nalaze u utvrđenim bunkerima.,kaže u svojoj knjizi Rasuta Civilizacija David Watson.

 Civilizacijske ceste ne vode samo prema ekocidu, već i prema evolucijskom samoubojstvu. Svako carstvo posrće u zaborav koji samo proizvodi te će naposljetku biti prekriveno pijeskom.

Može li svijet vrijedan nastanjenja preživjeti ruine koje će ostati?

Jesmo li mi doista svijet koji je civiliziran, ili od njega pravimo i radimo brutalnost, svakodnevnu okrutnost prema prirodi, životinjama, izopačeno pokazujući svoju mračnu stranu tamnice hodnika naše psihe, mislim da ljudi koji su živjeli mnogo prije nas koje danas zovu „primitivniom narodima“ su imali humaniji pristup prirodi, životinjama, te zajednici!

Foto: lifehack.org

Objavljena KOLUMNA na RS web magazin portalu Bašta Balkana //

Primitivna krutost civilizacije

Kako duboko, teološko, psihološko, znanstveno, religijsko, filozofsko, sociološko značenje ovaj naslov ima … Ali razmislimo na trenutak tko je obrazovan …

“Ko zna da se može nazvati obrazovanom jednom varoška dama prije nego jedan stidljiva čobanica u planini!  Tu se nikad nećete učiniti saglasnosti, dok god se ne vratimo na narodni pojam obrazovanosti, a ne kažemo: obrazovan je onaj Tko ima obraza. A Tko nema obraza, nije obrazovan, pa ma gde živio, kakav položaj zauzimao i koliku gomilu znanja u glavi nosio. “

“Nije li samo društvo svoje jednostranim sustavom obrazovanja odgovorno za izgrađivanje ljudi koji postaju vješti ekonomisti, pravnici, liječnici, političari, ali bez čvrstog karaktera i moralnih pouzdanosti u međuljudskim odnosima.” Nabrojati ćemo neke od boljih citata o obrazovanom čovjeku:

Obrazovanje je najjače oružje koje se može iskoristiti da bi promijenila svijet. Nelson Mendela

Jedina stvar koja stoji kao prepreka mome učenju je edukacija.Albert Einstein

Čovjek obrazovan školom, bez druge literature, nije obrazovan čovjek. Antun Gustav Matoš

Odlika obrazovanog čovjeka je da se može zanimati za određenu misao, a da je opet na kraju ne prihvati. Aristotel

Stvari koje želim znati se nalaze u knjigama. Moj najbolji prijatelj je onaj ko mi donese knjigu koju nisam pročitao. Abraham Lincoln

Duhovitost je drskost koja je stekla obrazovanje. Aristotel

Obrazovanje je stvar vrijedna divljenja, ali je dobro prisjetiti se sa vremena na vrijeme da se ništa što je vrijedno poznavanja ne može podučiti. Oscar Wilde

Čovjekov je odgoj ogledalo u kome pokazuje svoj portret. Johann Wolfgang von Goethe

Obrazovanje je mogućnost da slušate bilo šta, a da pri tome ne izgubite živce ili samokontrolu. Robert Frost

Investicija u znanje isplaćuje najbolje kamate. Benjamin Franklin

Korijeni obrazovanja su gorki, ali su plodovi slatki. Aristotel

Učite od vještih; onaj koji sam sebe uči, ima budalu za učitelja. Benjamin Franklin

Onaj koji otvori školska vrata, zatvara vrata zatvora. Victor Hugo

Hiljadu puta je bolje imati zdrav razum nego obrazovanje, nego obrazovanje u odnosu na zdrav razum. Robert Green Ingersoll

Najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladih. Erazmo Roterdamski

Razvij strast za učenjem. Ukoliko to uspiješ, nećeš nikada prestati rasti. Anthony D’Angelo

Edukacija nije priprema za život; edukacija je sami život. John Dewey

Samo znanje ne može uzdići čovjeka dotle da žrtvuje život za ideju, dužnost, čast ili domovinu: to može jedino njegov potpuni odgoj. Helmuth von Moltke

Nemojte limitirati djecu samo na ono što ste vi naučili, jer djeca su rođena u drugom vremenu. Rabindranath Tagore

Cilj školovanja nije znanje nego akcija. Herbert Spencer

Obrazovanje je zlatni ključ slobode. George Washington Carver

Jedina obrazovana osoba je ona koja je naučila kako da uči i kako da se mijenja. Carl Rogers

Obrazovanost je sretnika ukras, a nesretnicima utočišće. Demokrit

Nade obrazovani jače su od bogatstva neukih. Demokrit

Ni najbolji odgoj ne zaštićuje nas od loših nagona. André Gide

Život mora biti neprestano odgajanje. Gustave Flaubert

Čovjek dokazuje da je dobro odgojen i onda kada je u konfliktu s neodgojenim čovjekom. Anatole Francuska

Cilj odgoja je oblikovanje karaktera. Herbert Spencer

Objavljeno na web portalu BiH Mreža Mira //:

Obrazovan je onaj tko ima obraza!!

Maska je lažno lice koje nosimo kako bismo ostavili određeni dojam i sakrili osjetljive dijelove sebe. Svatko od nas odrastao je u vrlo specifičnim uvjetima. Jedinstvena mama i jedinstven tata stvorili su jedinstveno dijete. No, ipak, uz svu našu unikatnost, u tajnim hodnicima naše psihe, u složenim uzorcima našeg emotivnog funkcioniranja postoje obrasci, uloge, maske koje su kod mnogih slične. Ti lažni slojevi identiteta nas održavaju na površini stvarnosti, u automatizmu svakodnevnice i u tipovima odnosa koji se ponavljaju i čine da se osjećamo kao da se, usprkos izmjeni likova, u filmu zvanom život vrti “stalno ista priča”.

Što se krije ispod?

Maska je tu da štiti, stvorena je kao obrana od boli, frustracije, zanemarivanja. Izuzetno je malo ljudi koji su odrasli u zdravim obiteljskim uvjetima gdje su se osjećali vrijednima ljubavi samim time što postoje. Većina je dobivala roditeljsku pažnju i ljubav koja je uvjetujuća tj. osjećali su se prihvaćenima i voljenima onda kada bi ispunjavali određene uvjete ponašanja, a ono što je svako od nas zapravo trebao bila je ljubav koja je bezuvjetna. Na primjer, ako je dijete ljuto, a još uvijek osjeća da je voljeno, onda dobiva zdravu osnovu da se u životu može “boriti za sebe”, istaknuti se, izraziti svoju osobnu snagu i odlučnost, a da pri tom ne osjeća krivnju ili strah od odbacivanja. Ako je dijete tužno i zbog suza ga se ne posramljuje, ne kažnjava ili ignorira, ono dobiva poruku da i u svojoj slabosti može biti prihvaćeno i voljeno. Na taj način stječe zdravu osnovu za iskazivanje tuge u budućnosti, jer realno gledano – život nije uvijek predivan. Povremeno je i bolan i frustrirajući, a kada se psihička energija ne troši na održavanje maske snage, već je čovjek u stanju priznati i suočiti se i s vlastitom slabošću, onda puno lakše razrješava aktualne životne situacije koje su frustrirajuće ili bolne.

Ranjeno dijete u odraslom čovjeku tijekom života teži zadobiti ljubav na način na koji ju je naučilo zadobivati u djetinjstvu – uslužnošću, samostalnošću, pristojnošću, kontroliranjem, hrabrošću i tako dalje. Ta rana je poput neke vrste oranice, plodnog tla za rast gorkih plodova života, za rast maski. Ispod maske se kriju fragmenti dječje psihe – agresija, egoizam, taština i sve one emocije koje su etiketirane negativnima. Ispod maske se krije “loš ja”, odbačeni, neprihvaćeni ja, bed guy, bed girl – možemo mu pridati bilo koji od ovih naziva. Taj “loš ja” je upakiran u omotač sačinjen od srama koji stvara dodatnu tjeskobu i pritisak, a maska je ta koja stoji između naše ranjivosti i drugih ljudi što sprječava bliskost, kako s drugima, tako i sa nama samima.

Zamislimo li slojeve naše ličnosti kao koncentrične krugove, maska je vanjski obod, fasada za gledanje. Ispod te fasade je upravo ono suprotno – “loš ja”. Tako se pod maskom dobrodušne i svima uslužne žene može nalaziti agresija i okrivljavanje, a ispod maske snažnog muškarca-zaštitnika strah i taština. Taj, nepoželjni sloj naše osobnosti stoji između zdrave, ljudske (ujedno i božanske) jezgre, između autentičnog ja i maske.

Dok maska pada…

Maska, budući nije dovoljno stvarna, stalno traži potvrdu same sebe u očima drugih. Tako možete naići na skupine ljudi s maskom moći koji se hvališu svojim pobjedama, uspjesima i herojstvima. Možete naići grupe ljudi s maskom dobrote koji idealiziraju svijet ili se stalno žale jer su razočarani u ljude. Možete naići na ljude s maskom nedodirljivosti koji veličaju svoju nepovredivost i distanciranost od života.

Maska u svojoj nesvjesnoj dinamici ima kodiranu dječju povredu. To tužno, ljuto, odbačeno, neprihvaćeno unutarnje dijete se ima potrebu osloboditi. No, budući je maska predugo tu, zavirivanje pod nju čovjeka prije svega plaši. Maska s vremenom kao da preuzme osobu koja, živeći zadanu ulogu polako zaboravlja na svoju pravu prirodu, upada u iluziju i život provodi kao u nekom filmu ili transu. S vremenom unutarnja praznina, tjeskoba i nezadovoljstvo rastu. Kada čovjek napokon osvijesti da ga maska ne vodi tamo kamo bi iznutra želio stići – do mira, samopouzdanja i zadovoljstva – odjednom osjeti želju dublje upoznati sebe. Ali, to “dublje” ga plaši, jer… što ako ispod maske nema ništa? Što ako je ispod maske praznina?

Suočavanje s vlastitom unutarnjom prazninom, depresijom, stagnacijom, bespomoćnošću ili bilo čim drugim što se ispod maske krije, dovodi do novog iskustva. Jaki se osjete slabima, dobri se osjete lošima, nedodirljivi se osjete izloženima. Nakon toga, ako je čovjek iskren prema sebi, počinje uviđati koliko je energije trošio na formiranje maske, što ga je dovelo samo do obezvrjeđivanja sebe. S druge strane, napuštanje lažnih pravila i pretvaranja dovodi do oslobađanja životne energije koja je bila blokirana u maski. Začarani krug u koji je uhvaćena zamaskirana potraga za ljubavlju prestaje.

Više nema upadanja u situacije koje vode ka sličnom načinu povrjeđivanja kakvo se događalo tijekom djetinjstva. Na primjer, žena koja pristaje na mrvice pažnje muškarca zato što je dok je bila dijete njen otac uglavnom bio odsutan i ono malo što joj je pružao za nju je predstavljalo nešto jako vrijedno. Ili, primjerice, muškarac koji nosi masku moći jer je kao dijete svjedočio scenama obiteljskog nasilja, pa privlači žene koje se u odnosu na njega postavljaju kao žrtve. Ili, recimo osoba koja nosi masku nedodirljivosti pa se s vremenom sve više izolira i osamljuje kako bi sakrila činjenicu da se osjeća ranjivo i loše.

Puno je različitih načina na koje se maske reflektiraju na svakodnevni život, na odabir partnera i prijatelja, a dok padaju, dok se tope, često se puno toga u životu mijenja. Neki ljudi odu, neki dođu, mnogo toga se razbistri i dugogodišnji problemi odjednom postaju rješivi. Bude se kreativne sposobnosti unutarnjeg djeteta koje u život odraslog čovjeka unose spontanost, neposrednost i lakoću. Život postaje interesantniji, a odnosi iskreniji… kažu iz Sense…

Maska dobrote

Kako bi od drugih dobila pažnju i ljubav, osoba s maskom dobrote ima potrebu stalno biti na usluzi, pretjerano popuštati i tolerirati, prikazivati se uvijek dragom, ljubaznom i podložnom. Prikazujući se slabijom nego što jeste, osoba s maskom dobrote je često sklona stvaranju ovisničkih odnosa kroz koje traži da ju netko zaštiti ili da se pobrine za nju. S druge strane, maska dobrote može rezultirati i osjećajem superiornosti jer se osoba doživljava boljom i moralnijom od drugih. Može dovesti i do kroničnog razočaranja životom i upornog prebacivanja odgovornosti za svoje ponašanje na druge. Okrivljujući druge za vlastitu nesreću, maska dobrote jača, a ispod nje se gomila očaj i pomanjkanje inicijative za sređivanje vlastitog života.

Maska moći

Osoba s maskom moći se doima izrazito samopouzdanom i nezavisnom, a osjećaj moći postiže kroz kontrolu i agresiju. Život smatra borbom i idealizira snagu, kompetenciju i herojstvo naspram nježnosti, pažnje i bliskosti. Maska moći pod svojom tvrdoćom skriva dječji osjećaj bespomoćnosti koji isplivava kroz strah od onih koje osoba doživljava potencijalno moćnijima od sebe. Osjećaj sigurnosti i samopouzdanja se temelji na potrebi za pobjeđivanjem i neprestanim potvrđivanjem dominacije, a slabosti i potrebe koje uključuju druge ljude kao da ne postoje. Maska moći zapravo slabi realne kapacitete i realnu snagu osobe, jer je nemoguće stalno pobjeđivati i potrebno je uložiti veliki psihički napor u održanje takve lažne slike.

Maska popularnosti

Maska popularnosti želi poručiti: tražen(a) sam na sve strane, svima sam super, svi me hoće za sebe. Bez obzira što osoba s maskom popularnosti možda zaista i ima širok krug prijatelja i poznanika, maska ju tjera da se svidi baš svima, što je nemoguće. Kao i kod svake maske, i ispod ove se krije upravo ono suprotno – osjećaj usamljenosti i neželjenosti. Stvarajući privid omiljenosti od širokog kruga ljudi osoba stječe lažni osjećaj vrijednosti koji je ovisan o pogledima i divljenju drugih. Kada takvog “goriva” manjka, povlači se u sebe, izolira se i vida svoje rane u samoći.

Maska nedodirljivosti

Osobe s maskom mirnoće, distanciranosti ili nedodirljivosti se često doživljavaju psihički ili duhovno superiornima. Zapravo je posrijedi bijeg od prisnosti, izdizanje iznad osjećaja, odavanje dojma neranjivosti i nedostižnosti. Ova maska veliča držanje po strani i iluziju vlastite nepovredivosti, a ispod nje se kriju očaj i mrtvilo koji ubijaju ambiciju i sposobnost ulaska u neposredne i iskrene međuljudske odnose. Kod osoba s ovom vrstom maske suočavanje s vlastitom “dodirljivošću” zahtjeva dosta hrabrosti jer su osjećaji gotovo sasvim poništeni distancom koja je stvorena između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Kako osvijestiti masku?
– Što više puta se tijekom dana zapitati: “Ponašam li se onako kako se osjećam?”
– Kada se javi loš osjećaj, pokušati se prisjetiti je li sličnih takvih osjećaja bilo u djetinjstvu
– Pokušati povezati dinamiku obiteljskih odnosa i problematičnih odnosa koji se događaju u sadašnjosti
– Svjesno odustati od ponašanja koja podržavaju masku. Recimo, kod maske moći – u nekim situacijama pokazati slabost. Kod maske dobrote
– Prestati stalno udovoljavati drugima

Kolumna Objavljena na BH web portalu Mreža Mira//:

http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/lica-pod-maskama-sta-ostane-kada-padnu-maske/