Kada vidimo sam naslov ovog članka, mnogo se pitanja proteže kroz ovo. U prošlom Članku sam pri kraju napisao da je “odnos prema živi bićima pokazatelj ZRELOSTI DRUŠTVA”!

Koliko smo mi na Balkanu uopće kao društvo zreli? Opet mnogo neudoumica, zakonska regulativa, odgoj, stav, obrazovanje, itd., Ali u svemu kad smo zumiramo i svedemo ove segmente u jednu bi trebalo biti svjesno i jedan na umu “Da mi smo kao ljudska bića svjesni, i imamo razum”!

Općenito kada se govori o dobrobiti životinja je koncept koji je povezan s pravima životinja i koji je u fokusu zanimanja bio u mnogim velikim umovima, kao što su Pitagora, Leonardo da Vinci, Mahatma Gandhi, ali je njegov značajan ulog počinje živjeti naročito od XIX stoljeća , kada se ovaj pojam javlja u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Dobrobit životinja je fizičko i psihičko dobro životinje. Dobrobit životinje predstavlja obezbjeđivanje uvjeta u kojima životinje mogu ostvariti svoje fiziološke i druge potrebe vlastitih vrsti kao što su: ishrana i napajanje, prostor za smještaj, fizička, psihička i termička udobnost, sigurnost, ispoljavanje osnovnih oblika ponašanja, socijalni kontakt s životinjama iste vrste i odsustvo neprijatnih iskustava kao što su bol, patnja, strah, stres, bolesti i povrede, zaštita životinja od progona, lov, svih vrsta eksplatacija, kao što su uporaba životinja za prehranu, krzno, kožu, sprečavanje svih vrsta testiranja na životinjama , kozmetički, vojni, obrazovni), sprječavanje korištenja životinja za zabavu, sprečavanje zlostavljanja i humor, ubijanje životinja za borbu,

Koje su stavke Pravnih zaštitnih životinja, i koliko su učinkovite na ovom dijelu Balkana, jer ovdje neću samo govoriti o pojedinoj zemlji, jer uz BiH tu su i Srbija, Hrvatska itd. Koji imaju slične ili slicne probleme s zlostavljacima životinja, istina od kada je Hrvatska u EU drugačije su kazne i propisi … neke od njih donosim za koje možda nismo znali ili imali doticaja, ali svakako je dobro za znati:

Pravna zaštita životinja – Postojanje kazne odvraća ljude od činjenja krivičnih djela. To je opća prevencija

S obzirom da ostale životinjske vrste moraju i trebaju da imaju ista prava kao i čovjek (koji i sam pripada životinjskom carstvu), kao i da čovjek dijeli planetu Zemlju sa ostalim životinjskim vrstama, ali i s obzirom na to da zlostavljanje i ubijanje životinja predstavlja simptom teške psihopatologije određene osobe i jasno ukazuje da je ta osoba opasna po životinje, djecu, odrasle ljude, ali i društvo u cjelini, neophodno je da pravni sistem svake države adekvatno zaštiti životinje, ali i sankcioniše njihove zlostavljače i ubice.

Zlostavljanje i ubijanje životinja je večini pravnih sistema (pa tako i pravnim sistemima država Jugoistočnog Balkana) krivično djelo, za koje je u zavisnosti od okolnosti izvršenja djela predviđena novčana kazna, kao i kazna zatvora.

Država da bih spriječila izvršenje krivičnog djela, ali i sankcionisala počinioca krivičnog djela koristi se preventivnim i represivnim mjerama.

1) Preventivne mjere su usmjerene na sprečavanje vršenja krivičnih djela.

Krivično djelo je ono djelo čovjeka koje je opasno za određeno društvo, koje je protivpravno, koje je određeno u zakonu kao krivično djelo, čija su obilježja određena zakonom i koje je učinjeno sa vinošću.

Definisanje određenog djela kao krivičnog djela u Krivičnom zakonu određene države, kao i propisivanjem krivičnopravne sankcije za to krivično djelo, djeluje se preventivno prema izvršenju tog krivičnog djela. Postojanje kazne odvrača ljude od činjenja krivičnih djela. To je generalna prevencija.

Kažnjavanjem počinitelja krivičnog djela se istovremeno vrši i generalna prevencija šalje se poruka društvu da se vršenje krivičnog djela kažnjava u skladu sa odredbama Krivičnog zakona, a i vrši se specijalna prevencija da ta osoba više ne vrši krivično djelo, ali se djeluje i represivno počinitelj krivičnog djela sa kažnjava za učinjeno krivično djelo.

2) Represivne mjere su usmjerene na kažnjavanje počinitelja krivičnog djela. Sankcionisanjem izvršioca krivičnog djela, on istovremeno i „ispašta“ za počinjeno djelo, a i ima i priliku da se rehabilituje i da više ne čini krivična djela, tj. da ne postane recividista. Izricanjem sankcije izvršiocu krivičnog djela njemu, ali i društvu se šalje jasna poruka da pravni sistem neće tolerisati kršenje zakona i činjenje krivičnih djela.

Krivičnopravna zaštita životinja je najvažniji vid pravne zaštite životinja i njihovih prava. Na taj način država i pravni sistem države djeluju preventivno i represivno prema svim potencijalnim, ali i postojećim zlostavljačima životinja. Da bi se uspješno provela krivičnopravna zaštita životinja, policija, tužilaštvo i sudovi moraju se držati zakona i etičkih kodeksa pripadajućih profesija. U državama koje imaju razvijenu svijest prema pravima životinja dolazi do formiranja tzv. „Policije za životinje“ i na taj način se efikasnije i bolje provodi pravna zaštita životinja, ali dolazi i do efikasnijeg hapšenja i procesuiranja zlostavljača i ubica životinja.

Pravna zaštita životinja se vrši i putem donošenja i provođenja zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Kršenja zakona o zaštiti i dobrobiti životinja predstavlja prekršaj. Zakonom o zaštiti i dobrobiti životinja se definišu sve oblasti zaštiti i dobrobiti životinja. Provđenje i nadzor nad provođenjem zakona o zaštiti i dobrobiti životinja mogu da vrše veterinarske inspekcije. U razvijenim pravnim sistemima veterinarske inspekcije obično rade zajedno sa policijom za životinje…

U državama bivše države samo veterinarske inspekcije rade na provođenju zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kao i na kažnjavanju počinitelja prekršaja iz odredbi zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Dok su policija i tužilaštvo zaduženi za krivični postupak protiv izvršioca krivičnog djela mučenja i ubijanja životinja.

Također, pored novčane kazne i kazne zatvora za učinioce krivičnog djela mučenje i ubijanje životinja, i novčanih kazni za počinitelje prekršaja iz zakona o zaštiti i dobrobiti životinja postoji niz mjera u cilju sprečavanja recidivizma kod mučitelja i ubica životinja, a to su:

1) Mjera oduzimanja životinje ili više životinja izvršiocu krivičnog djela ili počinitelju prekršaja iz odredbi zakona o zaštiti i dobrobiti životinja. Ovu mjeru propisuje večina pravnih sistema pa tako i pravni sistemi država bivše države.

2) Mjera privremene ili trajne zabrane držanja životinja se u zavisnosti od težine krivičnog djela ili prekršaja propisuje na određeni vremenski rok ili dolazi do trajne zabrane da osoba posjeduje životinju.

3) Zabrana držanja određene djelatnosti, ovu mjeru poznaju razvijeni pravni sistemi, a manifestuje se na način da ukoliko je kroz vršenje određene djelatnosti konstantno kršen zakon o zaštiti i dobrobiti životinja i ranije propisane mjere nisu spriječile to, dolazi do obustave djelatnosti u sklopu koje je došlo do patnje i/ili uginuća životinja (npr. ukoliko određena farma djeluje protivno odredbama zakona o zaštiti i dobrobiti životinja i životinje na toj farmi su izložene torturi, a odgovorne osobe su toga svjesne i nisu poduzele ništa da se to sprijeći, može doći do zatvaranja farme i zabrane vršenja te djelatnosti vlasniku).

Gore napisane ove mjere Zakonske, osobno mislim da je bitno kako m kao pojedinac možemo se uključiti i prijaviti ovu vrstu zlostavljanja prema nedužnim bićima.

Ali isto tako ako je netko bio prijavljen za zlostavljanje, ili je platio novčanu kaznu ili je dobio kaznu zatvora ovisno o težini zločina, možda smo spriječili da ne dođe do novog prekršaja, a isto tako mislim da postojanje kazne odvraća ljude od činjenja krivičnih djela. To je opća prevencija …

Pod samodestruktvnim u ovom članku ću navesti primjere kako smo u životu, to jest u našim odlukama, neobično harmonično samodestruktivne.

Možda kao tipičan primjer možemo staviti čovjeka koji je izuzetno kvalificiran, dobro napreduje u svom radu, puno ulaže u sebe, itd. Međutim, onda negdje u kasnim dvadesetim godinama na skoro korak da postane najmlađi potpredsjednik u svojoj tvrtki, on je učinio nešto krajnje nepoželjno, uustvari uprska cijelu “stvar” i na kraju bude otpušten …

Naravno, budući da imamo dobre reference, odmah se zaposliti u drugu tvrtku i početi raditi, napreduje, velika brzina i 29 godina umjesto da unaprijed, napravi nešto nečuveno i uprska cijelu stvar i dobije otkaz. I opet, što ponovi treći, četvri staviti dođe do spoznaje da se kreće nekom “harmonično samodestruktivnom putanjom, zapravo mazohističkim putanjom”.

Navesti ću drugi primjer mazohističko-samodestruktivnog ponašanja; mlada, lijepa, šarmantna, kvalificirana, pametna žena se uporno zabavlja s muškarcima koji su lijenci. Ljudi koji se kreću unutar ovih “obrazaca” kroničnog samodestruktivnog ponašanja često su također žrtvovali niskim zakonskim obećanjima. Često ćemo ih čuti kako govore “nisam imao / la najsretnije djetinjstvo, jer moji roditelji ipak ne čine ono što su najbolji žene”. Često je to slučaj, a da bi znali zašto “jeftino praštanje” ne daje rezultate i zašto je pravo praštanje suštinski korak u bijeg iz ovakvih ili sličnih samodestruktivnih klopki, odgovor se nalazi u osonovi ovog mazohizma.

Najbolji način da pogledamo razloge je da se vratimo natrag u djetinstvo i pogledamo psihodinamiku prisutnima kod djece, jer ono što se kod ljudi često doživljava kao psihopatologija (mentalno oštećenje kod djece) često je potpuno normalno. Navestat ću kao primjer kod djeteta jedan događaj i njegovo ponašanje.

Na primjer, dijete se zove Marko, ima četiri godine i želi da pravi “pitu od blata”, majka mu kaže “Ne, to ne možeš da radš”. Ne, međutim, Marko tvrdi i kaže “Da, mogu!”. Majka mu i dalje uporno govori “Ne, ne možeš”. Na se ljutito penje uz stepenice na viši kat, lupajući nogama i odlazi u svoj sobu. Lupa vratima iza sebe i počinje da jeca. Nakon pet minuta na “jecanje” prestaje, ali je dalje i dalje u svom sobi i njegova majka pomišlja kako nešto učiniti kako bi ga “odbrobovolji”. Pošto ona zna da najviše voli sladoled, napravi mu ga puno ljubavi i popne se da donese. Ulazeći u sobu vidi kako Marko gleda u ćošak. Majka mu kaže “Napravila sam ti najdraži sladoled”, a na kaže “Nee”, izbijaju joj joj iz ruke.

E ovo je pravi mazohizam. Našem liku Marku je pružena stvar koju najviše voli na svijetu, ali on je naprosto odbacuje. Zašto? Razlog leži očito u tome što je, u tom konkretnom trenutku Marko znatno više obuzet mržnjom prema majci nego ljubavlju prema tom istom sladoledu. A u tome se krije mazohizam. Ustvari, on je prerušeni sadizam, prerušena mržnja, prerušeni bijes.

Samodestruktivni ljudi koji se odluče da potraže pomoć dolaze na terapiju na „igru optuživanja“, a što to ustvari znači?

“Pogledajmo kako su me roditelji upropastili“. Ako je to ona kost koju glođu (a, upamtite, oni uvijek glođu sami sebe) njihov primarni, tj. nesvjesni motiv jeste da pokažu svijetu kako su ih te bitange od roditelja upropastile. Ali ukoliko su zdravi, financijski im ide dobro, ako njihovi brakovi funkcioniraju, njihova djeca izrastaju u krasne ljude, kako bi onda mogli da kažu:
„Pogledajte kako su me upropastili“. Ne mogu to zar ne? Međutim, ukoliko je to njihova kost, jedini način da nastave da glođu ogleda se u tom koliko su upropašteni. A, jedini način na koji to mogu da promijene jeste da oproste, iskreno da oproste svojim roditeljima. Ali to je jako, jako teško. No, tada ćete uvidjeti zdravi nastavak života!

Ovo gore navedene tri primjere iz života će ih uništiti, jer će s vremenom uvidjeti da je bilo bolje da rade na putu oprosta, nego tražeći i pokazivajući ljudima “kako su upropašteni”. Iskreno moći ćemo staviti mnoge primjere u “Brlogu samodestruktivnih odluka ili ponašanja”, ali je istina i činjenica da iza toga stoji pozadina našeg djetinstva, našeg odgoja, tako da je “usađeno” duboko u nesvjesnom dijelu nas i jednim dijelom kada ljudi srljaju u takve postupke ponekad zaista mogu reći da su jedini i jedini krivci roditelji “.

 

Kolumna Objavljena na BH web portalu Hoću.ba //:

https://www.hocu.ba/index.php/hocu.prostor/brlog-samodestruktivnog-ponasanja/

 

 da li su zlostavljači životinja potencijalno opasni ljudi u našim životima, pogotovo oni s kojima žive, naravno uz nedostatak empatije, kao jedan od razloga zlostavljanja, danas nauka dolazi i do saznanja da ima i biološke mogućnosti da se osobe / e postanu zlostavljači životinja.

Ići ćemo malo dublje kako se psihijatri mogu bolje razumjeti, iako je teško da nagađaju šta kod ljudi može biti uzrokovano neprimjereno ponašanje prema životinjama, ali su za to najčešći razlozi traume iz djetinjstva, sputavane frustracije ili nešto treće. Tanka je linija koja se povlači između genetske participacije, socijalnog odgoja, iskustva i nefunkcionalnog roditeljskog odgoja, pa nikad ne može  točno odrediti što je konkretni “okidač” za  ovu vrstu agresivnog ponašanja.

Isto tako uz navedene gore razloge ja osobno mislim da treba navesti i drugi razlozi koji uvelike daju Doprinos za mučenje. U manjim sredinama čak i negdje i ja “čin hrabrosti” uzeti psa privezati ga za automobile i vući dok ne umre, onda isto tako ću navesti primjer iz moje bliže okoline gdje je susjeda (bila sam vrlo mala), ali se sjećam se privezala crno- bijelog psa, mislim da je bio tornjak, za jedan drvo okrenute glave prema tlu, te uzela motku / štapa i tako ga udarala dok nije umrla, da to mi slika od glave nikad neće moći izaći. I još je iritantnije u ovome primjeru što je ta žena “u društvu uzorna katolkinja” jer posjećuje svaki nedjeljni crkvu i masu … Moram još navesti primjer jer pišući mi nadiru suze, tuga, očaj, bijes. Ja sam osobno imam kući osam pasa, a pretežno sam da psi mješanci manjeg rasta, koji su nekim slučajem došli ili dolutali u moju dvorištu i ja sam im pružila dom. Prvi slučaj trovanja sam imala 2012., u tjednu dva puta, i drugi slučaj vagine tri mjeseca, par puta u nekoliko dana. U prvom slučaju su mi optrovali dva psa, jedan je uginuo, drugi preživio, a isto tako je i prije par mjeseci, od dva psa jedan je uginuo, a drugi jedva preživio …

Oni ljudi koji imaju životinje, kučne ljubimce ili općenito znaju kako je harmonija sklada, ljubavi, naklonjenosti, privrženosti, vjernosti itd.

Proživljavajući trenutke, sekunde u veterinarskoj stanici, da li će se spasiti, traju vječnost, da ne govorim koja je njihova patnja njihova danima…

Da da… TEBI GOVORIM MUČITELJU ŽIVOTINJA… za mene si POŠAST, ali kad-tad će ti to doći na naplatu, nemoj misliti da ćeš proći nekažnjeno, ne govoreći zakonski, jer koliko znam Zakon o zaštiti životinja u BH je usvojen 2009. godine, i očito se minimlano primjenjuje, jer sam prijavila trovanje nadležnom MUP-u, u prvom slučaju kao i u drugom koji je poslije proslijeđen kantonalnom Tužiteljstvu. Koliko sudstvo može uraditi, to jest pitanje je koliko su uopće djelotvorni, je za sada poražavajuća činjenica.

No, vi kao pojedinci, kao grupa, kao društvo možete reagirati, utjecati, dati svoj primjer itd., smatram i više nego zakonska regulativa.

Gore sam rekla da je za mene ta osoba/e „POŠAST“, ali radi se zapravo o agresivnosti koj je je oblik ponašanja koji podrazumjeva namjeru da se nekome nanese šteta ili bol i da se pokaže dominacija nad slabijim bićima. Korijeni ovakvog ponašanja mogu se naći u djetinjstvu, kao naučeno ponašanje za rješavanje konflikata… kao što sam u prvom članku objasnila.

Zlostavljanje životinja označava mučenje, zlostavljanje, zanemarivanje ili nepotrebno ubijanje životinja. Pojam se odnosi na to su dvije različite stvari: kazneno djelo i psihološki fenomen. Može biti pokazatelj opasne psihopatologije koja se može odnositi i na ljude.

Aktivisti za prava životinja često tvrde da je odnos prema živim bićima pokazatelj zrelosti društva .

 

Kolumna Objavljena na webu BH portalu Mreža Mira //:

„MUČITELJI PASA – Tko su ti patološki bolesnici“ II dio

 

Sjećam se prije tri godine je u moj grad dolazio poznati hrvatski psiholog profesor g-din Bori Blažinić iz Zagreba, te sam ga zamolila da gostuje na lokalnoj radio postaji. Postavila sam mu par pitanja kako bi napravio osvrt na „zlostavljače životinja“, te su mi njegove riječi duboko ušle u glavu. Boris je rekao da je u SAD svaki serijski ubojica je bio zlostavljač pasa i/ili drugih životinja, dok je u posljednje dvije godine sigurnosno obavještajna služba CIA stavila u svoj popis „kriminalaca“ bazu podataka tko je zlostavljač pasa, da je moguće da će biti poslije kroz život i potencijalni kriminalac, ubojica, zlostavljač itd. Profesor Blažinić mi je rekao da prvo počnu zlostavljati pse, pa s vremenom, ako je patologija u pitanju, pređu na djecu, roditelje, supružnike itd…

Ovim gore sam htjela naglasiti da u ovome i u sljedećem članku pobliže opišem i pokušam osvijestiti sve one koji su na neki način imali doticaja sa ovim profilom ličnosti, i da naravno što je najvažnije u ovome svemu reagiraju.

Navesti ću primjere iz jedne knjige tko su kroz povijest bili prvo „zlostavljači životinja“ te poslije ušli u teža i mnogo teška djela:

Zlostavljač životinja u djetinjstvu – budući serijski ubica?

Nisu sve ubojice u djetinjstvu bili zlostavljači životinja, ali su mnogi zlostavljači životinja postali masovne/serijske ubojice.

O tome svjedoče psihološki profili najozloglašenijih ubojica, od kojih ću navesti samo neke:

Peter Kürten, “Vampir iz Dizeldorfa” (harao tridesetih godina prošlog vijeka, počinio najmanje 9 ubojstava), kao dječak je mučio pse i klao labudove sa obližnjeg jezerceta kako bi pio njihovu krv;

Cayetano Santos Godino, argentinski palikuća i serijski ubojica iz četrdesetih godina XX vijeka, počinio najmanje 4 ubojstva, kao dijete je mučio i ubijao životinje.

Patrick Mackay iz Vel. Britanije, iz pedesetih godina XX vijeka, u djetinjstvu mučio i ubijao životinje.

Amerikanac Herb Baumeister, harao od 1980-1996, ne zna se tačan broj žrtava (najmanje 11) kao mladić ubijao životinje.

Briley Brothers (iz osamdesetih godina XX vijeka) – takođe mučitelji životinja.

David Carpenter, osuđen zbog 5 ubojstava (smatra se da ih je bilo 9), kidnapovanja, silovanja i pljački – u djetinjstvu je mučio i ubijao životinje.

Richard Chase, Vampir iz Sakramenta, ubojica 6 osoba, u djetinjstvu mučio i ubijao životinje.

Jeffrey Dahmer, sadista, silovatelj, nekrofil i kanibal; broj žrtava – 17. U djetinjstvu se igrao dijelovima tijela mrtvih životinja.

Dennis Rader, ubica 10 ljudi – u djetinjstvu mučitelj životinja.

Henry Lee Lucas, ubica 3 – 600 ljudi (koliko je priznao), u djetinjstvu mučio i ubijao životinje.

I mogli bi nabrajati tako dalje….U ovim gore primjerima vidimo što se dešavalo kroz razvoj, to jest kroz djetinstvo i što su kasnije postali. Iznimno je važno naglasiti da se kroz rani razvoj individualizacije ličnosti razvija naš profil, te vidimo često kako dječaci, pa ima i primjera djevojčica, uzmu mačku/psa, ili bilo koju drugu životinju pa je muče, zlostavljaju, i u tome uživaju??

Zlostavljanje životinja, koje uključuje i njihovo mučenje i ubijanje, predstavlja oblik fizičkog sadizma. Takvo ponašanje ima za cilj nanošenje fizičkog bola i sakaćenja, sve do smrti, a to je za sadistu svojevrsni izvor zadovoljstva. Destruktivnim aktima prema životinjama počinilac takvih djela često ispoljava ne samo svoju pravu prirodu, nego i na nedužne stvorove prenosi sadističku strast koju osjeća prema drugim ljudima, a koju iz straha od posljedica nije spreman da prema njima iskaže.

Ova destrukcija postoji strast za neograničenom moći nad drugim bićima ili stvarima.

– Ovakve ljude karakteriše nedostatak moralnog kodeksa, a uzroci za to se mogu naći u odgoju,  ali i genetici. Njihova glavna osobina je nedostatak saosjećanja sa drugima… Kaže i da se takvi zločini, čak i kada su manje okrutni, moraju osuđivati i kažnjavati u svakodnevnim situacijama kako bi se izbjegle brojne predrasude.

Pojedini stručnjaci ukazuju na to da neka djeca od malih nogu malretiraju životinje, što može biti posljedica genetskog nasljeđa, ali i rezultat porodičnih odnosa… Često su ta djeca i bila zanemarivana i zlostavljana, mada to i ne mora da bude slučaj. Imajući u vidu naučno utvrđenu vezu između zlostavljanja i ubijanja životinja i interpersonalnog nasilja, u širem društvenom interesu je da se okrutnost prema životinjama prepozna kao vid nasilja u društvu koje je usko povezano s ostalim oblicima agresivnog i destruktivnog ponašanja.

Zlostavljanje životinje u okviru porodičnog sistema može biti pokazatelj postojanja drugih oblika nasilja u porodici, najčešće nad ženama i djecom.

Najbolji pokazatelj ovoga govori i podatak da je preko 40 odsto žena koje su sada smještene u sigurnoj kući potvrdilo da su njihovi muževi tukli kućne ljubimce pre nego što su fizički nasrtali na njih….

Dugačak put nasilja

Prečesto se na okrutnost prema životinjama gleda kao na dječiju psinu. No, lakomisleno je ignorirati statistike koje pokazuju da djeca koja muče životinje mogu doći na opasan put koji može ići samo prema još gorem, ako se takvo ponašanje ne popravi. Studije su pokazale da postoji puno veća vjerojatnost da su nasilni i agresivni kriminalci u djetinjstvu zlostavljali životinje, nego kriminalci koji se ne smatraju agresivnima.

Kanadsko istraživanje provedeno 1999. na 63 osumnjičena za okrutnost prema životinjama – u rasponu od zanemarivanja životinje pa do namjernog ubijanja – pokazalo je da je 78 posto njih također bilo optuženo za prijestupe koji su uključivali nasilje ili prijetnju nasiljem prema ljudima. Istraživanje iz 1997. je pokazalo da je 46 posto kriminalaca osuđeno zbog seksualnih ubojstava prije toga napravilo čin okrutnosti prema životinjama. Anketa među psihijatrijskim pacijentima koji su opetovano mučili pse i mačke otkrila je da svi također imaju visok stupanj agresivnosti i prema ljudima. Sva su djeca, uključena u ubojita pucanja iz vatrenog oružja u školi posljednjih godina, prvo ‘vježbala’ na životinjama.

Djeci koja pucaju u školi zajedničko je nasilje nad životinjama

– travanj 1999. Littleton, Colorado. Eric Harris i Dylan Klebold iz vatrenog su oružja ubili učitelja i 12 svojih kolega učenika, a ranili više od 20. Oba tinejdžera su se navodno hvalila osakaćivanjem životinja.

– svibanj 1998. Springfield, Oregon. Petnaestogodišnji Kip Kinkel je ubio roditelje i pucao iz vatrenog oružja u restoranu svoje srednje škole, ubivši dvoje te ranivši 22 ljudi. Bio je poznat po mučenju životinja, hvalivši se kako je raznio kravu te ubijao mačke i vjeverice tako da bi im stavio petardu u usta.

– ožujak 1998. Jonesboro, Arkansas. Trinaestogodišnji Mitchell Johnson i jedanaestogodišnji Andrew Golden povukli su školski protupožarni alarm i tada ubili četvero svojih razrednih kolega i učitelja. Golden je navodno imao običaj ubijanja pasa pištoljem.

– prosinac 1997. West Paducah, Kentucky. Četrnaestogodišnji Michael Carneal ubio je iz vatrenog oružja troje učenika tijekom školske molitve. Carneala se čulo kako priča o bacanju mačke u lomaču.

– listopad 1997. Pearl, Mississippi. Šesnaestogodišnji Luke Woodham je iz vatrenog oružja ubio dvojicu svojih razrednih kolega i ranio sedmero njih, nakon što je svoju majku izbo nožem na smrt. Woodhamov dnevnik je otkrio da su u trenutku ‘istinske ljepote’ on i njegov prijatelj izudarali, zapalili i mučili njegovog vlastitog psa Sparklea do smrti…

Zato je mnogo važno „osvjestiti sve nas“ pogotovo kada vidimo da netko zlostavlja životinju, da li nam bio susjed, muž, učitelj, profesor, šef, prijatelj bilo tko… u mnogim istraženim slučajevima, kao što sam gore navela primjere serijskih ubojica, pa žena koje su zlostavljane od strane supruga trebamo reagirati da bi sačuvali sebe, našeg ljubimca ili još gori razmjer mogućeg lošeg scenarija!

Kolumna objavljena na Mreža Mira BH web portalu//

MUČITELJI PASA – tko su ti patološki bolesnici (I dio)

 

 

Koliko li samo ljudskih duša ima pokopanih, gdje ne znamo gdje se nalaze, kroz raspuća ratova, razaranja, ima i onih pokopanih “ duše  nad kojima nitko ne plače “.

Kada pokopaju beskućnike koji žive na ulicama vjerojatno najčešće kod sebe nemaju nikakvih dokumenata. Za njh kad umru ne obavlja se isprašiti, nema nitko poznat, nema obitelji, nitko.

Nema ničega na grobu, niti cvijeća, niti svijeće, NIŠTAVILO … taj netko pod imenom “NN” bio je nečiji brat, neko grijeh / supruga, nečiji suprug, otac, itd …

Kako samo zastrašujuće izgleda sama činjenica da ste sami u bespomoćnom mraku, tamnilo, bar zadnji izlaz na ovom planetu da netko bude s njim …

Ali kako je netko mogao postati BESKUĆNIK, na stotinama je ranih “ljudskih sudbina” koje su ljude dotjerale da žive na ulicama bez ikoga svoga, bez toplog doma, bez mira i spokoja … Tko bi želio da se takav život: Rekli bi nitko normalan ..

Na mnoge je utjecala globalna “ekonomska kriza i recesija”, pa su ljudi koji su bili zaposleni imali kredite, pa se preko noći ostane bez posla, onda dolazi jedno pod jedno na naplatu, prvo vas uzmu kuću, obitelj / supruga se rastane ili ide živjeti kod majke, a što je Vama ostalo … Iščupali su vam komadić duše i dostojanstva koje ste cijeli život gradili … Sada ste 60 godina, tražite neprekidno posao, od vrata do vrata, nitko ne vidi u vama potencijal jer kažu da imamo i mlađih da zaposlimo, i tako dan za danom prolazi i ono malo što ste imali u džepu polako ispraznuje, spavate kod prijatelja jednom razdoblju, onda vidite da je njegov supruga ljuti jer narušava nekome mir.

Odlazite dalje i tražite druga rješenja, što je ostalo od opcije, radili biste se raditi samo ako imate posla i krevet gdje možete zaspati, ali kao da ste “prokleti” nemate više snage tražiti, moliti, polako odustajete svaki dan sve više i više, i malo novca u džepu se ispada, odjeća i obuća već neko vrijeme smrdi, ljudi se na ulici okreću za vas jer ste se počeli osjećati, kao da se briga već polako izgubiti doticaj kako je to živjeti kao i ostali. U stomaku se čuje grmljavina jer se treba pojesti, nema više nego otići do pučke kuhinje. Dolazite pred vrata i momentu prije nego uzmete da otvorite vrata kroz glavu brzom bežičnom proljetnom misao “JA SAM BESKUĆNIK”, život mi je u trenu prošao, koliko sam se mučio, radi, trpio, štedio, tražio, odricao … da bih postao homeless …

Ali glad ne pita tko si niti što si… Zahvaljujete se prvo Bogu što ste se nahranili, pitaju vas „nismo vas prije viđali kod nas“, gledate, a ne znate što odgovoriti, ostalo je ono malo riječi u grlu tako ih je teško izgovoriti… Gledate sve te ljude oko sebe pozdravljaju vas, i u tom momentu ste svjesni da ste i vi jedan od njih. Polako se upoznajete, polako se otvarate, pričate životnu prokletu sudbinu, već duže vremena kako niste razgovarali ni s kim, osjećate da vas netko sluša. I tako prolazi dan za danom, zbližavate se sa ljudima koji su sa vama, oni pričaju svoje životne nedaće, svatko ima svoj razlog.

Više i ne osjećate kišu što pada po vama, toliko je tog zamrlo u duši, a kamoli da osjećate hladnoću koja dolazi, osjećaji, dodiri, emocije su već daleko od mene miljama, molim Boga da mi se smiluje, molim Boga da čuva moju suprugu, oprostio sam joj već odavno. Ono što me drži na životu je ono što malo pišem u svoj rokovnik koji sam ponio, svakim danom zapisujem što mi se dešava, da netko nekad ga pročita. Jednog jutra me probudi galama, glasovi ljudi koji nisu u ovome kutku pakla dugo se već čuli, samo mi koji smo tu, i vidim da mi je prijatelj umro noćas u snu… Bože, koja praznina, Bože što si dozvolio ovo, uzmi i mene molim ga prekinjem ga… Prijatelj s kojim sam pričao, koji je dijelio sličnu sudbinu sa mnom, nekada smo se znali tako nasmijati da bi lakše zaspali, on je volio pričati viceve, jako dobro me je nasmijavao, znao je prepričavati tako smiješne događaje da bi mene nasmijao i oraspoložio i izmamio osmijeh na lice, a sada samo tišina, beskonačna tišina u duši koja me ubija, pitam ljude koji su došli po njega gdje će ga odvesti. Ovaj čovjek iz pogrebnog društva mi kaže pokopati će ga na groblju, bez ikoga, sa inicijalima „NN“…

BOŽE, samo mi je prošlo glavom, ovaj muškarac ima ime i prezime, imao kuću, imao je štap, imao je obitelj, ja pokušavam objasniti ovom čovjeku, on kaže takva nam je procedura, oprostite , ali moramo ići … I na njegovom grobu nema tko da pusti suzu, da je napustio zadnji ruž, da upali svijeću, da kaže dva tri rečenice ..

Samo hladna spoznaja mračnog mjesta na kojima nitko ne plače.

 

Kolumna objavljena na BH Mreži Mira //:

Grobovi nad kojima nitko ne plače

 

 

Kolumna objavljena na BH IT Platformi Hocu.ba//:

https://www.hocu.ba/index.php/hocu.prostor/tko-nam-kontrolira-zivot/

 

 

Gadura je snažna žena koja iz svoje sposobnosti neovisnog razmišljanja, osobito u svijetu koji još uvijek prisiljava žene na samoodricanje, crpi golemu snagu. Takva žena ne živi prema tuđim, nego samo prema vlastitim mjerilima. To je žena koja igra prema vlastitim pravilima, koja ima osjećaj samopouzdanja, slobode i snage.

Kako u svakodnevnim razgovorima često izgovaramo joj, ona je „kučka“…, po čemu to zaključujemo… po tome što je život uzela u svoje ruke, i ima svoj stav, uzela odgovornost za vlastite probleme?

Kako god primitivno se mi izražavali, što u XXI vijeku samo za sebe onda možemo reći da smo „nazadni“, istina je da životne probleme treba riješiti… Iako ova tvrdnja može zvučati „idiotski” tautologično ili očigledno, ali iako mnogima izgleda kao takvo, većina nije sposobna da je u potpunosti razumije.

A zašto se to dešava – zbog unutrašnje prisile da prihvatimo odgovornost za problem, prije nego li ga počnemo riješavati…

Prema mišljenju mase, žena koja ima stav, koja poštuje druge, ali se vodi ličnim izborom, voli svoju slobodu kretanja, ponašanja, govora, i ne pristaje na potčinjavajuću ulogu – je kučka čije snove i ambicije nastoje sputati, jer se drznula da živi svoj život i da vrednuje sebe po svom mišljenju, a ne tuđim očekivanjima.

Međutim, biti žena, majka, kraljica ili domaćica, zaposlena ili nezaposlena, u željenoj profesiji, oblasti, ili ne… sve to je do ličnog izbora žene, a ne do očekivanja i pravila drugih. Krajnje je vrijeme da se prestane sa diskriminacijom i etiketiranjem, a da se intezivnije djeluje u pravcu tolerancije razlika i razumijevanja.

E, zato je i ovaj naš prokleti na neki svojstven način Balkan, već dugo važi za pogodno tlo stereotipa i etiketiranja populacije koja je tu nastanjena. Žene su te koje su ipak najviše izložene mnogim socijalno poželjnim očekivanjima koje treba da zadovolje, kako bi “umirile” svoju socijalnu sredinu. Npr. socijalno je poželjno da su žene školovane, ali ipak “najbitnije” je kakve su u kući (kuvanje, spremanje i sl.). Takođe je bitno da li su udate; ako nisu to teško pada rodbini, komšiluku i poznanicima; ako su udate onda je “krajnje” potrebno da imaju djecu, bar dvoje (to je pak prosječni standard na Balkanu), po mogućnosti dječak i djevojčica. Ali već ako se nađe u društvu neka žena, koja želi više od dvoje djece, nailazi na paljbu i osudu dužebrižnika, (jer ko će ih tolike prehraniti), a ako ih ipak ne želi uopšte na meti je opšte društvene osude. Takođe je socijalno poželjno da se žena bavi “ženskim poslovima”, da bude ta koja će da žrtvuje svoje radno i slobodno vrijeme, kako bi ugodila drugima, da svojom “emancipacijom” ne ugrožava i ne remeti uobičajenu “balkansku” svakodnevnicu, opšte poznatu od “pamtivijeka”, itd.

Znate tko je po mom mišljenju „kučka“? To je ona žena koja ne vidi metar dalje od sebe, koja svoje vrijeme provodi da druge maltretira (bilo obitelj, susjede, poslovne kolege), ona koja nikada nije znala raditi na sebe kao zrelijoj zdravoj ličnosti, ona koja ide u crkvu nedjeljom da se kaže kako ona je dobra katolkinja. A kad se vrati u svoje gnijezdo ono postaje plodno tlo „zla “i mašte kučke, ona koja ubija drugima njihove želje, snove, itd… i prije svega smatram da je to jedna primitivna teško kompleksna osoba.

 

Kolumna objavljena na BH Mreži Mira//:

 

Što je za nas GADURA-KUČKA

 

 

 

Još jedan dan u potrazi… Gdje danas čitavo vrijeme tražim oglase, prevrćem po glavi gdje bih mogla ići.

Toliko više poslanih CV-eva (životopisa) koji je temeljito i dobro napisan, sa svim kvalifikacijama, sa svim dobrim ocjenama, uz to i motivacijsko pismo koje sam tisuću puta pregledala pročitala, što bih detaljnije, profesionalnije izgledalo bez prevelikog pisanja…

Čitav život čujemo od sviju, naravno prvo od roditelja (sine moj završi školu, šta ćeš, kud ćeš bez škole). I tako dani prolaze, ti kada odrasteš, završiš školu i plasiraš se na tržište rada, u potrazi za zaposlenjem, „surfanje“ na webu, međusobno raspitavanje, obilazak i nasumično javljanje potencijalnim poslodavcima, dobija novo značenje, ne samo pomenutom srijedom, već u biti svakodnevno.

Sve splasne ubrzo što zbog konkursa koji nemaju ni takvo svojstvo (s obzirom da mnoge firme izdaju kvazi oglase čija je primarna funkcija besplatna reklama same firme), što zbog konkursa za koje već znaš da su raspisani za nekog, što zbog muka i tišine sa „druge strane linije“ odnosno ignorisanja tvoje prijave za posao za koji si ipak imao nade u onaj 1% šanse… A šansa je ono što je potrebno, i čemu se svakodnevno nadaš. Naime svakom čovjeku, pa i meni, bitno je svojim radom, kao radno sposobna osoba, obezbjediti sebi i svojim bližnjima mogućnost egzistencije, zbog čega postoji potreba za zaposlenjem u svrhu zarade i podmirivanja životnih troškova (porez, stanovanje, školovanje, zdravstveni računi, itd.), kao i efikasnog doprinosa produktivnosti rada, svojim znanjem i sposobnostima.

Naravno uza svu muku, beznađe, koje se svakim danom sve više javlja, tu je i ono „tračanje“ ako si nezaposlen, komentariše se o tome kako bi i gdje trebao da se zaposliš, ako si ipak zaposlen onda svako ima komentar na tvoju platu, posao, profesiju uopšte; ako si išao na fakultet mnogi komentarišu da ti je to bilo gubljenje vremena, ako pak nisi išao na fakultet većina komentariše da ti je to velika greška; ako nisi u braku ili nemaš djece komentariše se da bi tebao to da “ubrzaš”, ako ipak jesi u braku ili imaš djecu komentariše se da si pogriješio što si “ubrzao”; ako imaš rodbinu u inostranstvu komentariše se da si budala što se ne ”uglaviš” rodbini gasterbajterima, a ako odeš za inostranstvo komentariše se da si izdajica, i lažov koji “ko zna” kako se i na koji način snašao tamo, pa sad prkosi “običnom” balkanskom šljakeru; i sl.

Najgora je spoznaja i činjenica da posjedujete znanje i sposobnosti za rad, i da imate veliku želju i volju za produktivnim i efektivnim radom, a da niste u prilici da radite, često dovodi do velikih frustracija i osjećaja nesigurnosti, nezadovoljstva i razočarenja u sebe i društvo, što se negativno odražava na kvalitet života.

Naime, otežana uloga običnog čovjeka u društvu (borba za školovanje, zaposlenje, obezbjeđenje porodice, itd.) je teška sama po sebi, a još je otežavajuća činjenica da postoje mnogi koji iz takve muke nastoje da izvuku što veću ličnu korist.

 

Kolumna Objavljena na BH Mreža Mira//:

 

http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/u-potrazi-za-poslom/

 

Zar tako loše misliš o Bogu?

21 SEP

21. rujna 2017. godine

Kolumna Objavljena na web portalu BH hocu.ba//

https://www.hocu.ba/index.php/hocu.prostor/zar-tako-lose-mislis-o-bogu/

 

 

Život – čovjekova vječita beskrajnost istraživanja, vječita enigma.

Životom svakog čovjeka ponekad vladaju strah i zabrinutost. Možda je riječ o globalnim čimbenicima kao što su rat, glad, politički nemiri ili prirodne katastrofe. Možda je riječ o nečemu osobnom: kad smo bolesni, mi sami ili ljudi bliski nama, kad ostanemo bez posla, kad nas preplave dugovi, kad se pojave sukobi u braku ili zabrinutost za djecu. Takve nas traume često potpuno obuzmu te istisnu radost i sreću iz naših života. Ne možemo uvijek spriječiti nevolje ili pronaći trenutačna rješenja, ali svi smo mi u dubini duše sposobni nositi se s njima tako da nam ne unište život.

Začeće, rođenje, pubertet, odvajanje od roditeljske kuće, stupanje u brak, kriza srednjeg doba, starenje i smrt predstavljaju prelomne trenutke u životu svakog čoveka. U današnje vrijeme većina ljudi umije bolje da se nosi s tehničkim napretkom nego sa svojim sopstvenim razvojem. Životne faze doživljavamo kao nešto negativno i sagledavamo ih kao „krize“ umjesto da ih prihvatimo. Tako gubimo životnu ravnotežu. Posljedice su duševne i tjelesne bolesti i tegobe.

Život se kosi sa svakim vidom logike, prepun kontradiktornosti, s obzirom da se koliko god ko trudio iz njega živ nije izvukao!? Tokom života čovjek se često nađe na ivici ponora ličnog ludila, uslijed ubrzanog tempa života satkanog od trijumfa i brodoloma, uspjeha i poraza… A slom iracionalnih očekivanja o idealnom životu (život kao fer, pravedan, po zasluzi, …), često biva razlog čovjekovih razočarenja. Pa ipak čovjek ulaže mnogo truda boreći se u raskoraku između svojih želja i mogućnosti, nastojeći da učini svoj život što kvalitetnijim, što više ispunjenijim ljubavlju, razumijevanjem i srećom, a što manje brigom. Ta životna bitka traje svakodnevno, i čest je izvor čovjekovog straha od neizvjesnosti.

Život kao svila ili život kao trnje?

Gore sam navela neka događanja koja su u životima najvažnija i ujedno i najstresnija… ali nije svugdje i na isti način svatko pogođen… Recimo u ruralnim sredinama prolaziti faze „ulaska u brak“ za mnoge je stresno, to je nešto što je „očekivano“ od njih, čitav život njihovi roditelji, susjedi, rodbina priča o tome, dok je u urbanim sredinama ipak mnogo drugačije, ne prave ogromna događanja, ne treba im puno ljudi, žele negdje sami provesti taj ulazak u novi identitet osobe. Sve su ovi novi identiteti koje poprimamo ka ulasku u njih.

A je li život svakome pravedan?? Nekome je trnje drugome je svila… Zašto i kako to? Koliko djece na afričkom kontinentu umre od žeđi, dok ovdje govorim o Balkanu mi ne znamo što znači biti žedan na jedan dan, a kamoli danima… Što je sa onima kojima je život već određen putanjom koji su njihovi „bogati“ roditelji već stavili na mapu, sve dobiva u životu…

Spavati na svili, i spavati na prašini je beskonačna usporedba!

 

 

Kolumna Objavljena na web portalu Mreža Mira BH// 17.09.2017.

http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/zivote-pravi-si-kuckin-sin/

http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/zivote-pravi-si-kuckin-sin/

http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/zivote-pravi-si-kuckin-sin/