Koliko li samo ljudskih duša ima pokopanih, gdje ne znamo gdje se nalaze, kroz raspuća ratova, razaranja, ima i onih pokopanih “ duše nad kojima nitko ne plače “.
Kada pokopaju beskućnike koji žive na ulicama vjerojatno najčešće kod sebe nemaju nikakvih dokumenata. Za njh kad umru ne obavlja se isprašiti, nema nitko poznat, nema obitelji, nitko.
Nema ničega na grobu, niti cvijeća, niti svijeće, NIŠTAVILO … taj netko pod imenom “NN” bio je nečiji brat, neko grijeh / supruga, nečiji suprug, otac, itd …
Kako samo zastrašujuće izgleda sama činjenica da ste sami u bespomoćnom mraku, tamnilo, bar zadnji izlaz na ovom planetu da netko bude s njim …
Ali kako je netko mogao postati BESKUĆNIK, na stotinama je ranih “ljudskih sudbina” koje su ljude dotjerale da žive na ulicama bez ikoga svoga, bez toplog doma, bez mira i spokoja … Tko bi želio da se takav život: Rekli bi nitko normalan ..
Na mnoge je utjecala globalna “ekonomska kriza i recesija”, pa su ljudi koji su bili zaposleni imali kredite, pa se preko noći ostane bez posla, onda dolazi jedno pod jedno na naplatu, prvo vas uzmu kuću, obitelj / supruga se rastane ili ide živjeti kod majke, a što je Vama ostalo … Iščupali su vam komadić duše i dostojanstva koje ste cijeli život gradili … Sada ste 60 godina, tražite neprekidno posao, od vrata do vrata, nitko ne vidi u vama potencijal jer kažu da imamo i mlađih da zaposlimo, i tako dan za danom prolazi i ono malo što ste imali u džepu polako ispraznuje, spavate kod prijatelja jednom razdoblju, onda vidite da je njegov supruga ljuti jer narušava nekome mir.
Odlazite dalje i tražite druga rješenja, što je ostalo od opcije, radili biste se raditi samo ako imate posla i krevet gdje možete zaspati, ali kao da ste “prokleti” nemate više snage tražiti, moliti, polako odustajete svaki dan sve više i više, i malo novca u džepu se ispada, odjeća i obuća već neko vrijeme smrdi, ljudi se na ulici okreću za vas jer ste se počeli osjećati, kao da se briga već polako izgubiti doticaj kako je to živjeti kao i ostali. U stomaku se čuje grmljavina jer se treba pojesti, nema više nego otići do pučke kuhinje. Dolazite pred vrata i momentu prije nego uzmete da otvorite vrata kroz glavu brzom bežičnom proljetnom misao “JA SAM BESKUĆNIK”, život mi je u trenu prošao, koliko sam se mučio, radi, trpio, štedio, tražio, odricao … da bih postao homeless …
Ali glad ne pita tko si niti što si… Zahvaljujete se prvo Bogu što ste se nahranili, pitaju vas „nismo vas prije viđali kod nas“, gledate, a ne znate što odgovoriti, ostalo je ono malo riječi u grlu tako ih je teško izgovoriti… Gledate sve te ljude oko sebe pozdravljaju vas, i u tom momentu ste svjesni da ste i vi jedan od njih. Polako se upoznajete, polako se otvarate, pričate životnu prokletu sudbinu, već duže vremena kako niste razgovarali ni s kim, osjećate da vas netko sluša. I tako prolazi dan za danom, zbližavate se sa ljudima koji su sa vama, oni pričaju svoje životne nedaće, svatko ima svoj razlog.
Više i ne osjećate kišu što pada po vama, toliko je tog zamrlo u duši, a kamoli da osjećate hladnoću koja dolazi, osjećaji, dodiri, emocije su već daleko od mene miljama, molim Boga da mi se smiluje, molim Boga da čuva moju suprugu, oprostio sam joj već odavno. Ono što me drži na životu je ono što malo pišem u svoj rokovnik koji sam ponio, svakim danom zapisujem što mi se dešava, da netko nekad ga pročita. Jednog jutra me probudi galama, glasovi ljudi koji nisu u ovome kutku pakla dugo se već čuli, samo mi koji smo tu, i vidim da mi je prijatelj umro noćas u snu… Bože, koja praznina, Bože što si dozvolio ovo, uzmi i mene molim ga prekinjem ga… Prijatelj s kojim sam pričao, koji je dijelio sličnu sudbinu sa mnom, nekada smo se znali tako nasmijati da bi lakše zaspali, on je volio pričati viceve, jako dobro me je nasmijavao, znao je prepričavati tako smiješne događaje da bi mene nasmijao i oraspoložio i izmamio osmijeh na lice, a sada samo tišina, beskonačna tišina u duši koja me ubija, pitam ljude koji su došli po njega gdje će ga odvesti. Ovaj čovjek iz pogrebnog društva mi kaže pokopati će ga na groblju, bez ikoga, sa inicijalima „NN“…
BOŽE, samo mi je prošlo glavom, ovaj muškarac ima ime i prezime, imao kuću, imao je štap, imao je obitelj, ja pokušavam objasniti ovom čovjeku, on kaže takva nam je procedura, oprostite , ali moramo ići … I na njegovom grobu nema tko da pusti suzu, da je napustio zadnji ruž, da upali svijeću, da kaže dva tri rečenice ..
Samo hladna spoznaja mračnog mjesta na kojima nitko ne plače.
Kolumna objavljena na BH Mreži Mira //:
