Gadura je snažna žena koja iz svoje sposobnosti neovisnog razmišljanja, osobito u svijetu koji još uvijek prisiljava žene na samoodricanje, crpi golemu snagu. Takva žena ne živi prema tuđim, nego samo prema vlastitim mjerilima. To je žena koja igra prema vlastitim pravilima, koja ima osjećaj samopouzdanja, slobode i snage.
Kako u svakodnevnim razgovorima često izgovaramo joj, ona je „kučka“…, po čemu to zaključujemo… po tome što je život uzela u svoje ruke, i ima svoj stav, uzela odgovornost za vlastite probleme?
Kako god primitivno se mi izražavali, što u XXI vijeku samo za sebe onda možemo reći da smo „nazadni“, istina je da životne probleme treba riješiti… Iako ova tvrdnja može zvučati „idiotski” tautologično ili očigledno, ali iako mnogima izgleda kao takvo, većina nije sposobna da je u potpunosti razumije.
A zašto se to dešava – zbog unutrašnje prisile da prihvatimo odgovornost za problem, prije nego li ga počnemo riješavati…
Prema mišljenju mase, žena koja ima stav, koja poštuje druge, ali se vodi ličnim izborom, voli svoju slobodu kretanja, ponašanja, govora, i ne pristaje na potčinjavajuću ulogu – je kučka čije snove i ambicije nastoje sputati, jer se drznula da živi svoj život i da vrednuje sebe po svom mišljenju, a ne tuđim očekivanjima.
Međutim, biti žena, majka, kraljica ili domaćica, zaposlena ili nezaposlena, u željenoj profesiji, oblasti, ili ne… sve to je do ličnog izbora žene, a ne do očekivanja i pravila drugih. Krajnje je vrijeme da se prestane sa diskriminacijom i etiketiranjem, a da se intezivnije djeluje u pravcu tolerancije razlika i razumijevanja.
E, zato je i ovaj naš prokleti na neki svojstven način Balkan, već dugo važi za pogodno tlo stereotipa i etiketiranja populacije koja je tu nastanjena. Žene su te koje su ipak najviše izložene mnogim socijalno poželjnim očekivanjima koje treba da zadovolje, kako bi “umirile” svoju socijalnu sredinu. Npr. socijalno je poželjno da su žene školovane, ali ipak “najbitnije” je kakve su u kući (kuvanje, spremanje i sl.). Takođe je bitno da li su udate; ako nisu to teško pada rodbini, komšiluku i poznanicima; ako su udate onda je “krajnje” potrebno da imaju djecu, bar dvoje (to je pak prosječni standard na Balkanu), po mogućnosti dječak i djevojčica. Ali već ako se nađe u društvu neka žena, koja želi više od dvoje djece, nailazi na paljbu i osudu dužebrižnika, (jer ko će ih tolike prehraniti), a ako ih ipak ne želi uopšte na meti je opšte društvene osude. Takođe je socijalno poželjno da se žena bavi “ženskim poslovima”, da bude ta koja će da žrtvuje svoje radno i slobodno vrijeme, kako bi ugodila drugima, da svojom “emancipacijom” ne ugrožava i ne remeti uobičajenu “balkansku” svakodnevnicu, opšte poznatu od “pamtivijeka”, itd.
Znate tko je po mom mišljenju „kučka“? To je ona žena koja ne vidi metar dalje od sebe, koja svoje vrijeme provodi da druge maltretira (bilo obitelj, susjede, poslovne kolege), ona koja nikada nije znala raditi na sebe kao zrelijoj zdravoj ličnosti, ona koja ide u crkvu nedjeljom da se kaže kako ona je dobra katolkinja. A kad se vrati u svoje gnijezdo ono postaje plodno tlo „zla “i mašte kučke, ona koja ubija drugima njihove želje, snove, itd… i prije svega smatram da je to jedna primitivna teško kompleksna osoba.
Kolumna objavljena na BH Mreži Mira//:
