Da bi mogli razumjeti otkada je čovjek na zemlji njegovo ponašanje, moramo početi od osnova čovjeka kao individue, od antropološkog, etnološkog, neurološkog psihološkog asepkta razumjevanja njegovog nagona koji se zove agresija. Agresija je po Freudu jedna od većih ljudskih prepreka u svim segmentima života. Možda je nagon agresije najbolje objasnio Erich Fromm i Freud, u svojim djelima i nastanku i razumjevanju agresije.Na samu riječ agresija pomislimo da se radi o obliku fizičkog nasilja, napada no ona ima jače i dublje destruktivna razarajuća stanja osim fizičkih. U ovome Članku pobliže o agresiji.

Psihoanalitički pristup razumijevanju agresije

Nudi li psihoanalitički pristup metodu shvaćanja agresije, koja je izbjegla nedostatke i biheviorističkog i instinktivističkog pristupa? Na prvi pogled izgleda da je psihoanaliza ne samo izbjegla njihove nedostatke već u stvari pati od kombinacije jednih i drugih. Psihoanalitička teorija je istovremeno instinktivistička u svojim općim teoretskim pojmovima, a environmentalistička u svojoj terapeutskoj orijentaciji.

Da je Freudova teorija, koja objašnjava ljudsko ponašanje kao rezultat borbe instinkta samoodržanja i seksualnog instinkta (a u njegovoj kasnijoj teoriji između instinkta života i instinkta smrti) instinktivistička, i suviše je dobro poznato da bi zahtijevalo dokazivanje. Environmentalistički okvir može se također lako prepoznati, ako razmotrimo da analitička terapija nastoji objasniti razvoj ličnosti specifičnim environmentalnim konstelacijama u najranijem djetinjstvu, tj. utjecajem porodice. Međutim, ovaj aspekt usklađen je s instinktivističkom pretpostavkom da modificirajući utjecaj okoline djeluje kroz strukturu libida.

U praksi, međutim, pacijenti, publika, a često i analitičari sami, ne pridaju stvarnu važnost nestalnosti seksualnih instinkata (često su te promjene rekonstruirane na temelju »podataka« koji su zasnovani na sistemu teoretskih očekivanja) i prihvaćaju u potpunosti environmentalističku poziciju. Njihov aksiom je da se negativan razvoj kod pacijenata mora shvatiti kao rezultat štetnih utjecaja u ranom djetinjstvu. Ovo ponekad dovodi do iracionalnog samooptuživanja roditelja, koji se osjećaju krivim za svaku nepoželjnu ili patološku crtu koja se pojavljuje kod djeteta poslije rođenja, i do tendencije da ljudi u analizi često optužuju roditelje za sve svoje probleme i izbjegavaju suočavanje s problemom za koji su sami odgovorni.

Photo by: OBSSR – NIH

Mozak kao osnova agresivnog ponašanja

Proučavanje odnosa rada mozga i ponašanja bilo je ukovođeno uglavnom Darwinovom pretpostavkom da strukturom i radom mozga upravlja princip opstanka jedinke i vrste. Od tada su napori neurofiziologa bili usredotočeni na traženje površina mozga koje su supstrati najelementarnijih impulsa i ponašanja potrebnih za opstanak. Postoji opća suglasnost s MacLeanovim zaključkom, koji je nazvao te osnovne mehanizme mozga F-a (feeding, fighting, fleeing and…): »hranjenje, borba, bijeg i seksualne aktivnosti«. (P. D. MacLean, 1958). Lako je uočiti da su ove četiri aktivnosti neophodne za fizičko održanje jedinke i vrste. O tome, da kod čovjeka uz ove potrebe za fizičko održanje postoje i osnovne potrebe čije ostvarenje je neophodno da bi mogao funkcionirati kao totalno biće, bit će govora kasnije.

Što se tiče agresije i bijega, rad jednog broja istraživača, W. R. Hessa, J. Oldsa, R. G. Heatha, J. M. R. Delgadoa i drugih, ukazuje na to da njima upravljaju različite neuralne površine u mozgu. Pokazano je, na primjer, da afektivna reakcija srdžbe i njoj odgovarajući agresivan obrazac ponašanja može biti izazvan direktnom električnom stimulacijom raznih površina, kao što su amigdala, lateralni hipotalamus, neki dijelovi mezencefalona i centralne sive tvari, ili može biti spriječen stimulacijom drugih struktura, kao što su septum, cirkumvolucija cinguluma i kaudalna jezgra. Velikom kirurškom spretnošću neki su istraživači uspjeli usaditi elektrode u specifična područja mozga. Uspostavili su dvostranu vezu za promatranje. Električnom stimulacijom niskog napona bili su u mogućnosti proučavati promjene u ponašanju životinja, a kasnije, i čovjeka. Mogli su, na primjer, direktnom električnom stimulacijom nekih površina demonstrirati izazivanje intenzivnog agresivnog ponašanja, i sprečavanje agresije stimulacijom nekih drugih. Na drugoj strani, mogli su, pak, izmijeniti električnu aktivnost tih različitih površina mozga kad su osjećaji, kao što su srdžba, strah, zadovoljstvo itd., bili izazvani stimulansima iz okoline. Također su promatrali stalne posljedice izazvane uništenjem nekih površina mozga.

Zaista je veoma dojmljivo vidjeti kako relativno malo povećanje u električnom naponu elektrode usađene u jednom od neuralnih supstrata agresije može izazvati iznenadan nastup neobuzdanog, krvožednog bijesa, a kako smanjenje električne stimulacij ili stimulacije centra koji inhibira agresiju, može isto tako naglo zaustaviti tu agresiju. Delgadov spektakularan eksperiment zaustavljanja bika koji napada stimulacijom površine koja inhibira agresiju (upravljanjem iz daljine) izazvao je određen interes za ovaj postupak. (J. M. R. Delgado. (1969)

To što se reakcija aktivira u nekim površinama mozga, nije ni u kom slučaju karakteristično samo za agresiju: ista dualnost postoji i s obzirom na druge poticaje. Mozak je, u biti, organiziran kao dualni sistem. Ako ne postoje specifični stimulansi (vanjski ili unutarnji), agresija se nalazi u stanju tekuće ravnoteže, jer površine koje aktiviraju i površine koje inhibiraju održavaju relativno stabilnu ravnotežu. To je naročito jasno uočljivokada se aktivirajuća ili inhibirajuća površina uništi. Počevši s klasičnim eksperimentom Heinricha Kliivera i P. C. Bucya (1934), dokazano je da je, na primjer, uništenje amigdale preobrazilo životinje (rezuz majmune, vučice, divlje mačke, štakore i druge) do te mjere da su izgubile — barem privremeno — svoju sposobnost za agresivne i silovite reakcije, čak i pod snažnom provokacijom. Na drugoj strani, uništenje površina koje inhibiraju agresiju, kao što su male površine ventromedijalne jezgre hipotalamusa, izaziva permanentnu agresiju kod mačaka i štakora.

S obzirom na dualnu organizaciju mozga, nameće se ključno pitanje: koji to faktori poremećuju ravnotežu i izazivaju vidljiv bijes i njemu odgovarajuće silovito ponašanje? Već nam je poznato da je jedan način na koji možemo izazvati takve poremećaje u ravnoteži električna stimulacija ili uništenje tih površina (osim hormonalnih i metaboličkih promjena). Mark i Ervin naglašavaju da takvi poremećaji u ravnoteži mogu nastati i zbog raznih vrsta bolesti mozga koje mijenjaju njegov normalni kružni tok.

Ali koji su to uvjeti koji mijenjaju ravnotežu i mobiliziraju agresiju, osim ova dva slučaja, jedan od kojih je izazvan eksperimentalno, a drugi je patološki? Koji su uzroci »urođene« agresivnosti kod životinja i ljudi?

Freudova i Lorenzova analiza?

Imajući sve ovo u vidu, psiholozi bi opravdano psihoanalizu kao teoriju svrstali u kategoriju instinktivističkih teorija, i tako bi njihov argument protiv Lorenza postao sam po sebi argument ko definirati psihoanalizu? Da li je ona konačan zbroj svih Freudovih teorija, ili pak možemo razlikovati između originalnih i kreativnih i slučajnih, vremenom uvjetovanih dijelova sistema, što je distinkcija koja se može praviti kod svih velikih naučenjaka- istraživača? Ako je takva distinkcija opravdana, moramo se pitati da li teorija libida sačinjava srž Freudovog rada ili pak je ona samo jedan oblik u kojem je on organizirao svoja nova za¬ pažanja, jer nije imao drugi način na koji bi mislio i izrazio svoje osnovne pronalaske u filozoskim i naučnim uvjetima u kojima je živio. (E. Fromm 1970a.)

Sam Freud nije nikada tvrdio da je teorija libida naučno sigurna. On ju je nazvao »naša mitologija« i zamijenio je teorijom Erosa i »instinkta« smrti. Jednako je važno što je on definirao psihoanalizu kao teoriju zasnovanu na pružanju otpora i prenošenju — a ne na teoriji libida, koju zanemaruje.

Ali možda je važnije od Freudovih vlastitih izjava imati na umu ono što je njegovim otkrićima dalo njihovu specifičnu historijsku važnost. Sigurno to nije bila instinktivistička teorija kao takva: teorije instinkta bile su popularne još od devetnaestog stoljeća. Njegovo izdvajanje seksualnog instinkta kao izvora svih strasti (osim instinkta samoodržanja) bilo je novo i revolucionarno za vrijeme u kojem je još uvijek vladao viktorijanski moral srednje klase. Ali čak ni ova specijalna verzija teorije instinkta vjerojatno ne bi ostavila takav snažan i dugotrajan utisak. Mislim da je otkriće nesvjesnih procesa, ne filozofski ili spekulativno, već empirijski, koje je on izložio u nekim od svojih analitičkih slučajeva, a prije svega u svom fundamentalnom opusu tumačenje snova (1900),dalo Freudu njegovo historijsko značenje. Ako možemo pokazati da, na primjer, kod svjesno miroljubivog i savjesnog čovjeka postoji snažan ubilački impuls, od sporedne je važnosti da li mi objašnjavamo te impulse »edipovskom« mržnjom prema ocu, kao manifestaciju njegovog instinkta smrti, kao rezultat njegove povrijeđene narcisoidnosti, ili pomoću nekih drugih razloga. Freudova revolucionarnost sastojala se u tome što nas je učinio svjesnim nesvjesnog aspekta čovjekovog uma i energije koju on upotrebljava da bi potisnuo svijest o nepoželjnim žudnjama. On je pokazao da dobre namjere ništa ne znače ako prikrivaju nesvjesne namjere; otkrio je »pošteno« nepoštenje, pokazavši da nije dovoljno samo svjesno dobro »misliti«.

Freud je bio prvi znanstvenik koji je ispitivao čovjekovu dubinu,njegove donje slojeve, i zato su njegove ideje ostavile tako snažan utisak na umjetnike i pisce u doba kada je većina psihijatara odbijala da ozbiljno shvati njegove teorije.

Ali Freud je otišao dalje. Ne samo da je pokazao da u čovjeku djeluju sile kojih on nije svjestan i da ga racionalizacije štite od te svjesnosti, nego je također objasnio da su te nesvjesne sile, u jednom novom dinamičnom smislu, integrirane u sistem kojem je on dao ime »karakter«.

Freud je počeo razrađivati tu koncepciju u svom prvom članku o »analnom karakteru«. (S. Freud, 1908). Pokazao je da se neke crte ponašanja, kao što su tvrdoglavost, urednost i štedljivost, često pojavljuju zajedno kao sindrom karakteristika. Nadalje,gdje god postojao taj sindrom, možemo naći osobitosti kod zadržavanja nužde uz svjesnu kontrolu sfinktera i u nekim crtama ponašanja koje se odnose na probavu i izlučivanje fecesa. Tako je Freudov prvi korak bio otkrivanje sindroma karakteristika ponašanja i njihovo dovođenje u vezu s načinom na koji se dijele ponaša u sferi probave.

Njegov slijedeći sjajan i kreativan korak bio je povezivanje dviju serija oblika ponašanja teoretskim razmatranjem zasnovanim na ranijoj pretpostavci o evoluciji libida. Ta pretpostavka je da u ranoj fazi djetetovog razvitka, nakon što su usta prestala biti glavni organ požude i zadovoljstva, anus postaje važno erogeno područje i većina libidinoznih želja biva usredotočena na proces zadržavanja i izlučivanja ekskremenata. Naposljetku on je objasnio sindrom karakteristika ponašanja kao sublimacije ili reakcijske formacije protiv libidinoznog zadovoljstva ili frustracije analnosti. Tvrdoglavost i škrtost bile bi sublimacija najranijeg odbijanja da se odreknemo zadovoljstva koje nam pruža zadržavanje ekskremenata; urednost,reakcijska formulacija protiv prvobitne želje djeteta za izlučivanjem kad god zaželi. Freud je pokazao da ta tri izvorna svojstva sindroma, koja su dotada bila nepovezana, sačinjavaju dio strukture ili sistema jer su ukorijenjena u istom izvoru analnog libida koji se manifestira u tim svojstvima, ili direktno, ili u sublimaciji ili reakcijskoj formaciji. Tako je Freud mogao objasniti zašto ta svojstva posjeduju loliko energije i zašto se tako snažno suprotstavljaju promjeni.

Što je eksploatorski karakter?

Jedan od najvažnijih dodataka bio je pojam »oralno-sadističkog « karaktera (što ja nazivam eksploatatorski karakter). Postoje i druga shvaćanja formacije karaktera, ovisno o tome koje aspekte želimo naglasiti: kao što su autoritativan (sadomazohistički) karakter, buntovnički i revolucionarni karakter, narcisoidni i incestuozni karakter. Ovi kasniji pojmovi, većina od kojih ne čine dio klasične psihoanalitičke misli, međusobno su po zezani i poklapaju se. Povezujući ih možemo doći do još potpunijeg prikaza nekih karaktera.

Freudovo teoretsko objašnjenje karakterne strukture bila je ideja da je libido (oralni, analni, genitalni) izvor energije raznih svojstava karaktera, čak ako i ne prihvatimo teoriju libida, njegovo otkriće ne gubi ništa od svoje važnosti za klinička promatranja sindroma, a činjenica da im je izvor energije zajednički ostaje jednako ispravna. Pokušao sam pokazati da su karakterni sindromi ukorijenjeni i njegovani u određenim oblicima odnosa osobe s vanjskim svijetom i sa samom sobom: štoviše, ukoliko društvena grupa ima zajedničku karakternu strukturu (»društveni karakter«), socijalno-ekonomski uvjeti zajednički svim članovima grupe oblikuju društveni karakter. (E. Fromm, 1932, 1936, 1941, 1947, 1970; E. Fromm i M. Maccoby, 1970)6

Naročita važnost pojma karakter je u tome što prevladava staru dihotomiju: instinkt — okolina. Seksualni instinkt u Freudovom sistemu trebao je biti veoma prilagodljiv i u velikoj mjeri oblikovan utjecajima okoline. To novo shvaćanje bilo je mogu će samo zato jer je Freud sve instinkte svrstao pod jedan, tj. seksualnost (osim instinkta samoodržanja). Mnogi instinkti koje nalazimo na listama starijih instinktivista bili su relativno određeni, jer je svako ponašanje bilo pripisano posebnoj vrsti urođenog nagona. Ali u Freudovoj shemi različite su motivacijske sile i razlike objašnjene kao rezultat utjecaja okoline na libido. Paradoksalno, Freudovo proširenje pojma seksualnosti omogućilo mu je zatim da prihvati utjecaje okoline u većoj mjeri nego što je to bilo moguće za predfrojdovsku teoriju instinkta. Ljubav, nježnost, sadizam, mazohizam, ambicija, znatiželja, tjeskoba, suparništvo — ti i mnogi drugi nagoni nisu se više pripisivali posebnim instinktima, već utjecajima okoline (uglavnom važnim osoba ma u ranom djetinjstvu) putem libida. Freud je svjesno ostao vjeran filozofiji svojih učitelja, ali osmišljavanjem superinstinkta on je nadvladao vlastito instinktivističko gledište. Istina je da je on i dalje sputavao svoju misao namećući joj teoriju libida. Vrijeme je da sasvim napustimo tu instinktivističku prtljagu. Ono što ovdje želim naglasiti jest: Freudov se instinktivizam veoma razlikovao od tradicionalnog instinktivizma.

Prikaz koji je dosada dat nameće ideju da »karakter determinira ponašanje«, da karakterna crta, bilo puna ljubavi ili uništavalačka, tjera čovjeka da se ponaša na određen način, i da se čovjek djelujući prema svom karakteru osjeća zadovoljan. Crta karaktera govori nam kako bi se neka osoba željela ponašati. Ali moramo dodati jednu važnu napomenu: kad bi mogla. Što ovo »kad bi mogla« znači?

Princip realnosti

Moramo se ovdje vratiti na jednu od Freudovih najfundamentalnijih zamisli, pojam »principa realnosti« koji se zasniva na instinktu samoodržanja, suprotno »principu zadovoljstva« koji se zasniva na seksualnom instinktu. Bilo da smo vođeni seksualnim instinktom ili neseksualnim strastima u kojima je ukorijenjena karakterna crta, konflikt između onoga što bismo željeli činiti i onoga što zahtijevaju vlastiti interesi ostaje presudan. Ne možemo se uvijek ponašati onako kako nas vode naše strasti; moramo u određenoj mjeri modificirati naše ponašanje da bismo živjeli.

Prosječna osoba pokušava pronaći kompromis između onoga što bi njen karakter želio učiniti i onoga što mora činiti da ne bi iskusila, manje ili više, štetne posljedice. Mjera do koje neka osoba slijedi naređenja samoočuvanja (ego interes), naravno varira. U jednoj krajnosti važnost interesa ega je nula; to važi za mučenika i neku vrst fanatičnog ubojice. U drugoj krajnosti nalazi se »oportunist« kojemu vlastiti interes uključuje sve što ga može učiniti uspješnijim, popularnijim i zadovoljnijim. Karakterizirani specifičnom kombinacijom vlastitih interesa i u karakteru uvriježenih strasti, svi se ljudi mogu smjestiti između ove dvije krajnosti.

Potiskivanje želje-a vodi u agresiju

Do koje mjere čovjek potiskuje svoje strastvene želje ne ovisi samo o faktorima koji djeluju u njemu, već i o situaciji: ako se situacija izmijeni, potisnute žudnje postaju svjesne i izražavaju se. To, na primjer, vrijedi za sadističko-mazohistički karakter. Svi poznajemo tipove ljudi koji su podložni svom šefu, a sadistički dominiraju nad svojom ženom i djecom. Drugi primjer je promjena do koje dolazi kada se čitava društvena situacija promijeni. Sadistički karakter, koji se pravio blagim i prijaznim, može postati nečovjek u terorističkom društvu u kojem se sadizam cijeni a ne osuđuje. Drugi opet može sakriti sadističko ponašanje u svakom vidljivom djelovanju, a da ga pokaže suptilnim izražajima lica i na izgled bezazlenim i nevažnim primjedbama.

Do potiskivanja karakternih osobina dolazi i u vezi s najplemenitijim poticajima. Unatoč tome što je Isusovo učenje još uvijek dio naše moralne ideologije, čovjeka koji se ponaša u skladu s njim obično smatramo budalom ili »neurotikom«; zbog toga mnogi ljudi racionaliziraju svoje velikodušne impulse objašnjavajući ih samointeresom. Ta razmatranja pokazuju da samointeres, u različitoj mjeri, utječe na motivacijsku snagu karakternih crta. Ona impliciraju da je karakter glavna motivacija ljudskog ponašanja, ali ograničena i modificirana zahtjevima vlastitog interesa pod raznim uvjetima.

Photo by: tendencias21.net

Čovjek se ponaša u skladu s vlastitim interesom

Veliko je ostvarenje Freudovo ne samo to što je otkrio karakterne crte na kojima se ponašanje zasniva, već i to što je pronašao načine njihovog proučavanja kao što su: tumačenje snova, slobodne asocijacije i jezičke omaške.

Ovdje leži temeljna razlika između biheviorizma i psihoanalitičke karakterologije. Uvjetovanje djeluje oslanjajući se na vlastiti interes, kao što je želja za hranom, sigurnošću, pohvalom i izbjegavanjem boli. Kod životinja vlastiti interes je toliko jak, da neprestanim i optimalno raspoređenim učvršćivanjem interes za samoočuvanje postaje jači od drugih instinkata kao što su seks ili agresija, čovjek se također ponaša u skladu s vlastitim interesom; ah ne uvijek i ne neophodno. On često djeluje prema svojim strastima, najnižima i najplemenitijima; često je spreman riskirati svoje vlastite interese, svoje bogatstvo, svoju slobodu i svoj život u traženju ljubavi, istine, integriteta — ili za mržnju, pohlepu, sadizam i destruktivnost.

Upravo u ovoj razlici leži razlog što uvjetovanje ne može biti zadovoljavajuće objašnjenje za ljudsko ponašanje.

Ljudska agresija i gomilanje

Ako je gomilanje jedan od važnih uvjeta agresije među životinjama, postavlja se pitanje da li je ono isto tako važan izvor ljudske agresije. Ovu ideju su mnogi prihvatili, a izrazio ju je Leyhausen, koji tvrdi da ne postoji druga pomoć za »pobunu«, »nasilje« i »neurozu « nego »stvoriti brojčanu ravnotežu ljudskih društava i brzo pronaći uspješne načine njenog održavanja na optimalnoj razini «. (P. Levhausen, 1965)7

Ovo popularno poistovjećivanje »gomilanja« i gustoće naseljenosti izazvalo je mnogo zbrke. U svom pretjerano pojednostavnjenom i konzervativnom pristupu, Levhausen zanemaruje činjenicu da problem današnjeg gomilanja uključuje dva aspekta: uništenje odgovarajuće društvene strukture (naročito u industrijaliziranim dijelovima svijeta) i neproporcionalnost između veličine stanovništva i društvene baze za njegovo održavanje, uglavnom u neindustrijaliziranim dijelovima svijeta.

Čovjeku je potreban društveni sistem u kojem on ima svoje mjesto i u kojem su njegovi odnosi s drugima relativno stabilni i zasnovani na općenito prihvaćenim vrijednostima i idejama. To se dogodilo u modernom industrijskom društvu, gdje su tradicije, zajedničke vrijednosti i istinske društvene veze velikim dijelom nestale. Suvremeni čovjek mase izoliran je i usamljen, iako je dio gomile: on ne posjeduje uvjerenja koja bi mogao dijeliti s drugima, već samo parole i ideologije koje mu pruža medij komunikacija. Postao je a-tom (grčki za »in dividual« = nerazdjeljiv), drže ga zajednički, iako često istovremeno antagonistički interesi i novčana veza. Emile Durkheim (1897) nazvao je tu pojavu »anomija« i pronašao da je ona bila glavni uzrok samoubojstva koje je raslo zajedno s porastom industrijalizacije. On je anomijom označio uništenje svih tradicionalnih društvenih veza s obzirom na to da je sva istinska kolektivna organizacija postala za državu sekundarna, a pravi društveni život je bio uništen.

Vjerovao je da je pojedinac koji živi u modernoj političkoj državi » dezorganizirana prašina«.

Izvor: Erich Fromm
Anatomija ljudske destruktivnosti

Piše: Žana Alpeza

Napisala: Žana Alpeza

Kada bi počeli nabrajati počevši od najtežih grijehova što je religija (govorim o kršćanstvu) ostavila čovjeku na zemlji da ih poštuju, da ih ne gaze, da ne počine neko zlo, ali čovjek je složeno i neposlušno biće, uvijek traži više, teži ka boljem, pritom ne razmišljajući da li drugog direktno ili indirektno ugrožava.

Period od 80-ih,90-ih, 2000-ih je prekratak period da bi se čovjek po riječima Junga „individualizirao“ sa novo nastalom situacijom, odlukama,bilo da je riječ o lokalnoj široj ili globalnoj zajednici. Ono što su donijele milenijske kako ih nazivaju godine je teško prilagodljivo čovjeku koji je naučio, težio, živio,ka poštenju,radu, ljudskosti, moralu,principima, idealima. Mlade generacije su ušle bez ikakvih problema u tzv. moderno doba i prihvatilo ga,to jest prigrlilo sa velikom radosti. U ovome članku će navesti nekoliko primjera današnjih grijehova.

Kako se danas postaje bogat?

Bogatstvo bez rada – poslijeratni period je donio vreće plijena za one koji su se obogatili bez ikakve muke, bez rada, bez ikakvog stručnog znanja, iskustva. Oni su kao paraziti koji su se isčahurili, uklopili, stavili masku vuka, pritom bez ikakvog stečenog karaktera na sve su spremni. Uzeli su novce, načine, prilike,te ih pretvorili u bogatstvo. To bogatstvo koje imaju nije normalno-ono prelazi granice svakoga razuma, to su „tajkuni-paraziti“ koji imaju sakupljački nagon. Sakupljački nagon je jedan od nagona koje je teško kontrolirati ili čak nemoguće. Vidjeli smo bogataše koji su recimo kupili jednu kuću ili vilu,ona ima nije dovoljna te kupuje na drugim mjestima-isto je sa tvrtkama, automobilima. No, taj sakupljački nagon osim što ih tjera da kupe sve više i više, nema te rupe koja im je dovoljna. To naravno s vremenom spada u određenu vrstu patologije,gdje ti ljudi vrše ogroman pritisak na svoje djelatnike, užu/širu obitelj, prijatelje. Počnu uživati u situacijama kada druge pogotovo svoje djelatnike potlačavaju, vrše i rade mobing, izrabljuju, tretiraju ih kao ostarjelu iskorištenu bačenu krpu. Jako teško je biti djelatnik kod ovih ljudi koji imaju firme, ljudi su primorani danas raditi za minimalne plaće da bi se prehranili, često i obolijevaju –psihosomatski najviše.

Ova vrsta ili „grijeh bogatstva bez rada“ današnjeg doba je jedno zlo koje je došlo nama u svakodnevnicu nekako rapidno, bez da možemo se uspostaviti, tražiti promjenu.Ova vrsta ljudi koji su se obogatili na razne nezakonite načine bez rada, muke, truda je, kao osobnost nemoguće promijeniti. Ovi ljudi su nezadovoljni frustrirani da li zbog sadašnjeg stanja (jer uvijek hoće više), bez obzira nastavljaju li zarađivati milione oni proživljavaju unutrašnje stanje „manjka“! Kupuju ili pokušavaju kupiti što se može novcem (a oni misle da novac sve kupuje), da bi zadovoljili ili utažili praznine tjelesne i psihološke potrebe.

U normalnim uvjetima poslovanja ljudi koji se odluče na stvaranje poslovne klime, ulaganja, ideje ili općenito krenu u biznis treba proći barem pet godina da se počnu vidjeti rezultati mukotrpnog rada.Ali, svakako uz povoljne ekonomske standarde, socijalnu politiku, i ostale stepenice ka poslovanju. Naravno, to ovako pišući za naše krajeve oni koji su „preko noći“ zgrabili, te postali grabežljivi i sakupljači je smiješno. Zbog toga i jesmo tu gdje jesmo, jedni su abnormalno bogati, dok je ona druga skupina ostatka ljudi siromašna jedva preživljava.Puni je gladnih kojima su „pučke kuhinje“ postali „hramovi spasa“ jer nemaju nikakvih primanja, ili su bolesni, stari, iznemogli, obitelji sa puno djece i slično. I gledajući sliku jednog bogataša koji je iza sebe ostavio nekoliko generacija financijsko situiranih,te drugu sliku siromaštva koji se svakim danom mole da umru pitamo se zar ovo nije „grijeh modernog doba“?

Posao bez morala?Odbačeni kao zadnje krpe

Dvadeset prvo stoljeće,uz pokretačku snagu globalizacije je donijelo širok spektar radnih mjesta.Početak razvijanja industrijalizacije je počeo krajem 80-ih prošlog stoljeća, tako da je u kratkom roku došla globalizacija sa ogromnim promjenama u radnom okružju. Naravno globalizaciju su potakli veliki ultramoćnici kojima je lakše poslovati sa jednog kraja svijeta na drugi. Onda se pomalo javljaju nove pozicije za radna mjesta. U bivšim sustavima država je zapošljavala znači ako si ugostitelj taj posao možeš i obavljati. Danas ova raznolikost je dosta dobro utjecala i utječe na mlade ljude koji su željni putovanja, upoznavanja, učenja. No da li je to tako zaista u stvarnosti? Uzeti ćemo nekoliko primjera današnjih radnih mjesta kako funkcioniraju. Recimo od 90-ih je velika potražanja u modnoj industriji za modelima/manekenkama, ove djevojke moraju imati več predispozicije što se tiče fizičkog izgleda, vanjštine da bi bile primijećene, te da bi ušle u svijet mode.

Kada se desi da su već u vrtlogu modne industrije one su podložene sveme i svačemu. Te mlade djevojke željne slave, dokazivanja, ambicija, novca, putovanja, laskanja su spremne (većina ih) i na ružniju stranu, često su ucijenjene pa moraju uzimati razne supstance od droga, eskort pratnji, izložene su izgladnjivanju bulimiji, anoreksiji. Za rad što odrade na pistama te ostalim angažmanima često nisu plaćene. Znači poslodavci im kažu: znaš ti draga djevojko koliko bi njih bile na tvom mjestu? I tu prestaje sva priča i daljnji razgovor.To se ne može nazvati poslom, to je muka, bez ikakvog morala, dostojanstva. Ali,neću u ovom primjeru izostaviti i one djevojke koje su svojevoljno prihvatile da se drogiraju, budu lake mete i slično.Opet dolazimo čemu išta vrijedi kada te kao osobu ne poštuju,kada si izložena/z raznim maltretiranjima.

Drugi primjer je radnik/ca u samoposlugama, te žene najviše su žene za blagajnama, pakiranjima itd.. su na minimalnim plaćama, one koje se razbole trpe i rade ne smiju reći poslodavcu da je bolesna, jer o čemu pričamo kakvo bolovanje? Pa ti kaže ženo draga znaš li ti koliko ih je nezaposleno pa bi tvoje radno mjesto. Da ne govorim za trudnice koje nekako skupe snage i hrabrosti da im kažu da su trudne. Uz što rade non-stop an nogama, poslije radnog vremena kada e blagajna zatvara nema ići kući – čeka ih čišćenje i ribanje podova. Pa ove radnice ako je u pitanju druga smjena dođu kući oko ponoći. I tako iz dana u dan za koliku plaću od 400 KM do 600 KM. I to ovih šest stotina ako dobiju sretne su. Uz to ih na razne načine omalovažavaju, trpe, pate, nazivaju svakakvim imenima (glupačo, ti si nesposobna, nikad nećeš ništa naučiti, nemaš ništa u glavi).

Gdje je ovdje osnovno ljudsko pravilo-pravilo da se prema drugima postupa ljudski, s poštovanjem da li prema starijem, nema toga to je već odavno u ovome stoljeću prošlost,i to prošlost koje se sa nostalgijom većina sjeća.

Religija bez žrtvovanja-Bože pokaži im poniznost!

Večina religija uči i utiče (bi trebalo) svoje vjernike da je ljubav, poštenje, skromnost, poniznost, itd. ono što je Bog ostavio da nam bude bolje na ovoj zemlji. No, oni koji su (sada govorim o kršćanstvu) naslijedili Isusa Krista od apostola, svećenika se svojim pozivom ponašaju i rade li to tako?

Kakav je to primjer žrtvovanja jednog od svećenika koji gleda kako će pojesti najskuplju hranu? Kakav je to primjer žrtvovanja svećenika koji bez novog automobila ne želi sjesti u staro izdanje Volkswagen golfa II ili slično? Kakvo je to žrtvovanje kada mu je komfor interijera i eksterijera najmoderniji i usklađen prema željama? Kakvo je to žrtvovanje kada svećenik ili vjerski voša bilo koje druge religije nikada nisu posjetili stare i bolesne, mlade i bolesne (osim onih što im daju bolesničko pomazanje), i mogli bi nabrajati u krug bezbroj. No, religija bez žrtvovanja za više ima i smisla? Ima li smisla i za običnoga čovjeka koji isto tako svaki dan pogotovo u današnje vrijeme može pomoći na bilo koji način onome kome treba. Zašto nekome trebaju desete cipele ili trenirke (markirane u raznim bojama), zar nije ljudski, religijski, humano da se udijeli onome kome treba.

Što je se desilo sa skromnošću i poniznošću? Nigdje ih nema. Propali. Nestali. Izgubili se. Ne vidimo ih duže vremena, što je to moglo ili tko je to mogao razoriti nešto poput poniznosti? Samo čovjek, samo je čovjek to mogao-i on je to učinio,a zašto? Iz pohlepe, iz privida da mu je materijalno postalo prioritet, da je zatamnio i donio crne oblake nad skromnosti koja ljude čine boljima, plemenitijima, ispunjenijima. Da samo čovjek-kojega je novac zaslijepio, kojemu je zatamnio dušu i zatrovao tijelo.

Kakvo to žrtvovanje za drugoga smo uradili, za obitelj, prijatelje, za potrebite za Boga upitajmo se!

Uživanje bez savjesti – Apokalipsa današnjice

Kako je život lijep, kako može čovjeku i pruža razna zadovoljstva, sreću, radost, ispunjenje. Čovjek u njegovoj raznolikosti može uživati svakim jutrom kada se budi, i večeri kada ide spavati. Nekada je čovjek uživao u malim sitnicama što njemu i njegovoj obitelji puno znači, djeca su nekada odbrojavali dane do Božića i sakrivali pod jastukom zapisane datume koliko je ostalo do Božića radujući se pomisli i činjenici da će otac ili majka koliko su mogli priuštiti donijeti poklon, o kojemu se cijele godine priča. Bakama i djedama je bilo toplo u dugim zimskim noćima pokriveni pod gunjem slušajući kako vjetar puše. Uživanje majkama i očevima je bilo kada su svi skupa za stolom za večerom,gledajući i uživajući u pogledima djece kako im se lica smiješe, lupajući pod stolom jedni drugi tko će sljedeći pitati majku ili oca do koliko još smiju gledati televiziju.

Ova bajka što sam gore napisala danas više ne postoji, postoji u sjećanjima onih koji su je imali, doživjeli, i živjeli s time. Za ostale ovo je samo jedna bajka, i to bajka sa podsmijehom. Tko danas djecu može zadovoljiti za gomilom poklona, i to ne čekajući blagdane-što god da im roditelji kupe nezadovoljni su. Više i ne viđam, djedove i bake,one što negdje sretnem ostalo je u njihovim očima tuge koja gleda na ovaj svijet danas,na ovaj labirint bez kraja. Kažu bake i djedovi „ne znaju sinko uživati u životu“, i točno je tako.

Današnje uživanje se svelo na prazno ništavilo materijalnog gomilanog smeća. Ljudi samo nogom to smeće uklone u stranu. Što čovjeku treba da bi uživao-malo sreće koju stvori, okružen dragim ljudima, prijateljima, malim sitnicama, velikim dušama, širokim osmjesima, razigranom pjesmom,i smijehom koji ne silazi sa usta.

Ne zna današnji moderni čovjek kako je to prekrasno uživanje,on srlja što dublje u živi pijesak tražeći ruku spasa,tone do ruba apokalipse!

Krenemo se pridružio petnaestak i više godina, te uključio televizor, i to će biti reklama za početak emitiranja reality show-a, otvorite li internet vidjet ćemo kako će se pojaviti mediji. su došle, što su odjenule, dali je novi umetak plastične operacije poboljšao već postojeći plastični izgled. Odemo li na jutarnju kavu čut ćemo kako se otvaraju teme kako je neki tzv. „Tajkun“ – kako je kupio novi automobil, kako je skijao na eminentnom skupu zimovanja, ljetovao u Nici sa novom kupljenom jahtom i tako dalje.

Nema dana da ne prođe u našem društvu neizostavan od ovih tema koje ljudi zanima, koji prate, koji stvaraju sliku hedonizme, koja pate od razmišljanja „joj da je meni biti taj / ta“.

Kako li će nam budućnost izgledati nastavi li se trend ovi ispraznih propuha, koje čine od ljude idiote, a i oni koji njih prate ništa drugo nisu nego idioti koji mogu podnijeti banalnosti, perverzije, vulgarnost, debilizam i slično.

Što je to starleta?

(engl. starlet; doslovno “zvjezdica”, od riječi star za “zvijezdu”) je izraz, najčešće pežorativan, kojim se opisuje mlada žena koja nastoji ostvariti karijeru u industriji zabave pri čemu se manje oslanja na talent ili ozbiljan rad u svojoj profesiji, a više na privlačan fizički izgled, buran privatni život koji privlači pažnju senzacionalističkih “žutih” medija ili raznorazne egzibicionistčke ispade. Izraz se prvi put počeo koristiti u Hollywoodu 1930-ih kako bi opisao sličan fenomen, odnosno mlade žene koje su na takav način pokušavale postati filmske zvijezde. Kasnije se, zahvaljujući razvoju masovnih medija, počeo koristiti i za druge djelatnosti, pa se danas često vezuje uz žene koje pokušavaju steći slavu nastupima u reality emisijama (izvor Wikipedia).

Zanimljivo je to da se naziv „starleta“ počeo koristiti čak i 30-ih godina u Hollywoodu gdje su djevojke pokušavale da bi došle do uloge u glumi koristite osim „talenta“ i druge fizičke atribute. Negdje u 60-ima, 70-ima, pa čak i 80-ima manje se taj termin koristio i rijetko se nailazilo na njega, dok je poslije 90-ih rapidnim stopama ušao u našu svakodnevicu.

Starleta koristi svoj fizički izgled za njeni interes, da li bio on materijalni, financijski, da li da bi dobila radno mjesto, bolju ocjenu i slično. Ono što se polako zaboravlja, a čak i mislim da su starlete masovno počele da zamjenjuju prostitutke. Ali naravno to pokušavaju da rade tajnovito, skriveno, dok djevojka koja se bavi profesijom prostitucije obavlja javno posao.

Starlete su „plijen“ bogataša, ljepljivih tajkuna, pohotnih seksualnih manijaka, starijih dobrostojeći i slično. Kada vidimo mladu djevojku od 20-ak godina u zagrljaju sa 78-godišnjim djedicom i pritom izjavi kako su sretni i zaljubljeni. Čovjeku kada vidi ovu sliku ona zategnutog tijela, napućenih usana, grudi bujne od silikona, koža nježna i mlada, u zagrljaju sa senilnom starcem ćelave glave, kože zgužvane, ali jadan, on sa skupocjenim odijelom, cipelama, satom, pa i umecima kose, i slično pokušava biti „in“ ili mlađi. Starlete su odredile u glavi: koristit ću koliko mogu svoj izgled, jer će on brzo i „odapeti“ u pokušaju da bude situirana. U narodu umjesto riječi starleta ljudi ih često nazivaju sponzorušama. Isto tako starlete nailazimo sa sinovima od „tajkuna“, pjevača, sportaša i slično pa ih onda mediji prate u stopu, prateći svaki korak. Puno ulažu u svoj izgled koji u najvećem broju je podvrgnut nekoj operaciji, da li povećanja usana, grudi, stražnjice, ne razmišljajući o cijeni svake operacije kao rizika, operacije koja može dovesti do komplikacija. Trpe bolove poslije operacija, natečene usne, jedva da se mogu ustati iz kreveta dok nekoliko tjedana traje oporavak… Sve za ljepotu!!!!

Starlete nisu naučene da se snalaze same kroz život, rijetko koja da ima posao kojemu je radno vrijeme 8-10 sati, ne znaju ništa raditi od kućanskih poslova, a kamoli drugo. Najčešće im je namjera da se bogato udaju, no i najčešće završe bez tog uspjeha jer ih zamjenjuju drugima. U tom svijetu ima i konzumacije narkotika, ima i suicida, također možemo i pročitati kako je neka djevojka ubijena, itd.

Kako je društvo u vrlo kratkom periodu promijenilo sustav vrijednosti, tako su i ove djevojke koje pokušavaju nekorištenjem svoga znanja, stručnosti, talenta itd. podlegle su lažnim blještavilima sjaja koji se brzo ugasi.

Što je to tajkun?

Riječ tajkun potječe iz japanske riječi taikun. Doslovno prevedeno znači veliki zapovjednik tj. naslov šoguna u Japanu. Ranije se je ta riječ koristila za strance u Japanu da bi se naglasio da je šogun jedan od najviših vladara zemlje. Službeno je ta riječ bila prvi put korištena u ugovoru o “američko-japanskom prijateljstvu i trgovini” od 29. srpnja 1858. godine (izvor Wikipedia).

Za prvi milijun nitko te više i ne pita. Kažu da je vrijeme je novac! Profit je sve. Morala nema. Tko hoće moral neka ide u Crkvu, govorio je naš ideolog vulgarnog pragmatizma. Tajkun je, zapravo, neformalni izraz kojim se označava čovjek koji zauzima istaknuto mjesto u svijetu industrije, zahvaljujući čemu je stekao veliko bogatstvo. To je veoma bogat i moćan poslovni čovjek ili industrijalac, koji je poslovnim (ne kriminalnim) potezima uspio da iskoristi ekonomsku šansu u nekoj industriji. Suvremeni svijet se danas tako brzo razvija da, nažalost, psihopate dobivaju sjajnu priliku da se nametnu. Zapravo, suvremena civilizacija sama traži psihopate.

Riječ tajkun se koristi i za osobu/e koje su stekle svoje bogatstvo i ušli u svijet novopečenih bogataša. Kako i na koji način je moguće nakon 90-ih poslijeratnom periodu (pričam o balkanskim državama) da stekne bogatstvo koje je poslije preusmjereno u neki biznis? Svi koji će logično razmišljati reći će da je legalnim, moralnim putem to nemoguće. Nemoguće je iz razloga što je prekratak period stjecanja bogatstva. Da bi u normalnim uvjetima osoba koja kreće u poslovni svijet ka ideji da otvori kompaniju, minimalan broj godina je 20-ak. Na našim prostorima svjedoci smo da je nakon 1996. – pa do današnjeg dana „tajkuni“ ili novopečeni bogataši upravo u periodu od 1996-do cca 2002. stekli financijska bogatstva. No, kako su točno odabrane osobe mogle steći upitno podrijetlo novca, to je nešto što bi institucije svake države kroz sudstvo trebalo istražiti. Imali smo nekoliko većih suđenja osoba tzv. tajkuna koji su završili iza rešetaka, većina ih je na slobodi, većina ih je u društvu ugledna, ljudi im se ulizuju, niti razmišljajući kako ih iskorištavaju, uskraćuju radna prava, itd. Ali nažalost, jako loša ekonomsko socijalna slika čovjeka dovede da „mora trpjeti“ da bi prehranio obitelj. Ovi novopečeni bogataši pretežno imaju naglašene narcisoidne psihopatske osobnosti, pa se često iskaljuju na svojim radnicima, radnici rade prekovremeno bez plaćanja, bez godišnjih odmora, s torturom mobinga. U većini slučajeva zapošljavaju rodbinu, ulizice, dvorske lude, koji žele da klimaju glavom što god oni kažu, te isti ti maltretiraju radnike, pogotovo one koji imaju svoj stav, koji ne pristaju baš na sve i slično. Radnici koji rade kod ovakvih tajkuna češće oboljevaju od psihosomatskih bolesti, jako su nesretni, nezadovoljni, razmišljajući da li će biti bolje.

Niti političko vodstvo bilo kojih država ovoga prostora nema sluha da ih procesuira, jer različite političke stranke se financiraju od ovih „tajkuna“, pa možemo ih vidjeti kao vođe političkih stranaka zajedno s njima, u medijima na otvaranju nove poslovnice, novog otvaranja pogona tvornice. Dugo vremena ovo traje da je obični čovjek izgubio nadu da će biti bolje za njega. Ovaj novopečeni bogataš je omogućio svojoj užoj i široj obitelji sigurnost za nekoliko generacija.

Što je to reality show?

Pogledamo li samo očima skrivene kamere u neku obitelj/osobu koja nestrpljivo čeka kada će početi novi reality show, možemo vidjeti idiota koji/a svoje vrijeme baca u nešto što je perverzija prvenstveno, onda vulgarnost, banalnost, ponižavanje, budalaština i slično.

Prvi od reality showa po istraživanju je počeo u Nizozemskoj, i dobio je ime Veliki brat ili „Big Brother“. Kao epidemija u kratkom roku se proširio po svijetu. Onaj ili oni koji su stvarali ovu ideju za gledanost su napravili „pun pogodak„ za njih. Možda ni sami nisu bii svjesni činjenice da širenje ovoga idiotizma poprima ogromnu masu gledanosti. TV program traži s ovim što više debila, koji će s uživanjem gledati kako se pljuju, kako psuju, kako se tuku, kako bijednici ono što je malo ostalo morala u njima rasipaju po TV ekranima.

Prije negoli počne emitiranje npr. Big Brothera, on ustvari njima daje određena pravila, pravi roba od njega/nje, oduzima mu/joj slobodu, a za što – za šaku eura i mjesec dana popularnosti. A kada kažem popularnost tko se može sjetiti tko je bio pobjednik prve emisije Big Brothera ili nekog drugog reality showa?? Nemam pojma – većina će ih reći. Zašto – zato što nije bitno, zato što ove emisije ljude kratko zabavljaju, ujedno i ispituju tržište, zarađuju dobre novce, ustvari zajebavaju u zdrav mozak!

Kolika je cijena da bi osoba mogla prihvatiti da bude manipulirana, stvorena joj psihička, pa i fizička bol od drugih osoba, nikada nije u javnosti baš izišlo što to kandidati koji su odabrani potpisuju s ovim Đavoljim ugovorom, kakva je to stvarnost iza?

Ali, sudionici su svojevoljno pristali da budu robovi, da se što više od njih traži da budu bahati bezobrazni, vulgarni, prosti, bestidni, pohotni,te će imati veće šanse za svoj prolazak. Budete neko vrijeme u zatvorenom prostoru s nepoznatim ljudima različitih namjera, perverzija, koji kroz ključaonicu kupatila vas gledaju. Kao gladijatori u Areni, što luđa, jača, perverznija osoba više popularnosti, nema granica. Oni koji plasiraju ove emisije ljudima pokušavaju da smisle još luđe ideje, ništa što je do sada viđeno ne može biti zanimljivo kao nešto novo, možda –seks sa životinjama? Sve se može očekivati od njih, jer oni žele još veću gledanost, idiota, debila kojima oči iskaču gledajući ove reality emisije.

Što da radimo? Kako da se sklonimo ?

Kako da se obranimo od debilizacije društva?

Šta mi treba da radimo kao građani?

Isključite, gospodo, televizijske ekrane u vašim domovima. Uključite mozak!

Skinite se sa aparata za kontrolu. Ne konzumirajte nešto što će pokvariti vaše ukuse.

Ima mnogo važnijih stvari koje treba da naučite. Ne gubite vrijeme na paćenike i luđake u društvu.

Piše: Žana Alpeza

Ne moram nikome ništa objašnjavati, umorio me život, jedino sebi i dragom Bogu. Od nikoga ne tražim ništa, idem stazom koju sam sagradila, polako učeći svakim danom što je to ono što nam pruža tajanstveni otok. Otok na kojem se dobro osjećam, ali dođe vrijeme kada se čovjek umori od puno toga.

Umorna sam od praznih priča koje svaki dan čujem, od beskičmenjaka koji pokušavaju nešto dokazati…

Umorna sam od pokušaja da me uvedu u tračeve, ljudi svoje nedostatke nadopunjuju tračajući i ogovarajući druge, pritom ne znajući što je prava istina, pritom ne znajući da to nekome zadaje bol.

Umorna sam od čuđenja: kako si ovo? – kako možeš ono – pustite svoju maštu i kreativnost na svijetlo, sanjajte više, usudite se, život nema reprizu.

Umorna sam od medijskih savršenstava, prelijepih žena, isklesanih tijela bez mana, pružajući lažni prikaz i privid onima koji ne znaju kako je u stvarnosti. Nitko nije – niti može biti – savršen, budite ono što jeste sa svim nedostacima i pretvorite ih u kalupe zadovoljstva.

Umorna sam od svakodnevnih kukanja i jadanja. Što ti nedostaje – imaš zdravlje, krov nad glavom, obitelj, potporu. Nisi među postotkom onih potlačenih, siromašnih, bolesnih, koji se svaki dan mole Bogu da ih uzme sebi.

Umorna sam od onih koji bi svojim idejama stvorili Mir u svijetu, a svome djetetu kupe puške, pa se djeca bezbrižno igrajući upucaju brata ili sestru.

Umorna sam od lažnih uvlakača sa slatkorječivošću bez kraja, pritom praveći dvorske lude od sebe, a ustvari misle da su nešto postigli. Onima kojima pune ega ližući i puzeći pred njima sve sto zatraže.

Umorna sam da objasnim ljudima da je život sanduk pun sitnica. Te sitnice meni predstavljaju lijepo sunčano jutro, kišu koju slušam pod pokrivačem ušuškana u krevetu. Sitnica je uraditi svaki dan dobro djelo, sitnica je smijati se do suza, plakati gledajući film, sitnica je hodati bosa početkom proljeća do jeseni, sitnica i bogatstvo je zahvaliti se Bogu na još jednom zdravom danu što je dobro prošao, sitnica je poljubiti svoje najdraže, zagrlit nekoga dragoga, skriti se u kutku tišine i osluškivati je sa otvorenim srcem.

Našla sam utočiste za svoj mir, ne gledajući iza sebe turbulencije kroz koje sam prošla. Sagradila sam kućicu blagostanja, tišine u kojoj polako promatram život, u kojoj se nalazi sanduk sa blagom.

Umor me učinio da sam izišla iz paukove mreže u kojoj su zarobljeni oni koji ne vide život drugim očima.

Piše: Žana Alpeza