Kategorija: KOLUMNE

Upravo kako sam naslov ovog članka govori … tko je to izmisliti “posebne potrebe” da treba nekim ljudima od djece, mladih itd. Pa svi mi mogu smilovati reći egoistične potrebe s kojima drugi bolesni, mučimo, ispoljavamo svoja nezadovoljstva, Olupine Na dnu mora itd., Nisu potrebni ….

Prije par godina sam u sklopu jednog Edukacijskog programa u socijalnom segmentu za nekoliko mjeseci u Mostaru na praktični i teoretski dio predavanja za “asistenta za osobe intelektalnim poteškoćama”.

Naravno kao iu svim školama, edukaciji itd … naučimo najviše što je u praksi tako i ovdje, ali boraveći svakodnevno od 6-7 sati dnevno u Centru “Los Rosales” sam učio kako djeca, mladi imaju pozitivniji, ljepši, oprezirniji, Ljudski , Svestraniji pogled na život od nas “zdravih” … Uvijek se vraćam koliko i kada mogu u tom centru za djecu, ostao sam u kontaktu s nekolicinom, ali znate što je bitno toliko radovanja, toliko ljubavi, iskrenih riječi, bez nadutosti ega , Pohlepe, nekakvih materijalnih koristi, … pričamo o svemu tko je drag, simpatičan, što rade, pomažu li kad dođu kući, raduju se izletima, putovanjima itd.

Puno sam toga naučila u ovim par mjeseci boraveći dolje, razmišljam u budućnosti ću provesti neko razdoblje druženje s njima … Najdraže mi je kad me zovu drugačije “Žana” izgovaraju,

A to je kreativnost, da je nešto fascinantno, ova slika je nešto što sam učila od tih djevojaka i mladića, da, da … toliko mašte u stvaranju crteža, oblikovanja, … prva moja slika tehnika sa sjemenkama sam učila za cijelu Život od ovih kreativnih Mladića i djevojaka …

Kako vam se čini?

Ne znam zašto su posebne potrebe da volite jednu boju čarapa, što znate tko je loš čovjek pa im kaže u njihovim očima, što ne vole ponekad kišu, vole igranje, lakiranje noktiju da im boja što ostanu duže, što će nositi jedan ruksak za godine Budući da je drago da netko drag, netko koga se rado sjećaju, i tako ga zaštititički čuvaju, vole crtić satima i gledati onoga leptira što ga slikaju i ponoviti bezbroj puta u istom bojicu jer je tako ispravno,

Idemo se staviti u naše potrebe, kakve su naše posebne potrebe … netko nosi ruksak za jedan dan i više, mnoge djevojke ne mogu bez desetine torba, kakve su sve današnje potrebe za noktima, šminkom, frizurom, umecima, razno-raznim, Kakve su ovo potrebe, ili ne možemo reći da ovo spada u naš paket da izgledamo ljepše, itd., Nije to ti paket … Možemo navesti primjere i primjere …

Ne negiramo činjenicu da dijagnosticiramo u medicinskom kontekstu osoba koje imaju intelektualne poteškoće (nekada se zvalo mentalna retardacija) sa stupnjevima, ali bez obzira na sve one osobe od kojih se puno može naučiti, izgraditi zajedništvo, a po mom vidu vidi moj novi HOBI. ..

Tko zna dali bi bih bih ikada naučila da nisam upoznala … ..hvala vam od srca ….

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

„Osobe sa POSEBNIM POTREBAMA” – Svi ih mi imamo!!!!!

Kada ljudi zamišljaju život ženki, najčešće misle da se njihovi životi svode na to da ljudi budu na nas, a mi bježimo od njih i zatrpavamo i liječimo našu tugu i sram hranom …. Naravno, u taj miks upadaju nezaobilazno vezanje serija iz dana U dan i neprestano ležanje prekinuto samo za odlazak u WC ili frizidera.

Ali, Njihova stvarnost je najčešće drugačija. Njihovi životi su zapravo jako slični vašima, a ponekad su čak i privilegovane.

Da, da, privilegirane !!!!!

Da ne bude zabune, ove privilegije ne uživaju samo debele žene. Njih uživaju i, na primjer, neugodne žene koje nisu zgodne ili zavodljive. Sllično, često i butch žene koje nisu “dovoljno” ženstvene.

Ovo su neke od tih privilegija koje bi trebale da se debele žene spoznaju ….
– Mogu da gledam sa kolegom / prijateljem nasamo bez da se situacija seksualizuje od društva, rodbine, itd.
– Ja zauzimam prostor i zato što mi debeli ljudi omogućuju. Vrijeme što sam debela ljudi neviđeno su oprezni oko toga da mi ne bude neprijatno dok na primjer negdje sjedim.
– Nitko nikada nije insinuirao da sam dobila neki posao ili da dobro zaradim jer sam spavao s nekim.
– Kad smo kod toga, nikako nikad nisam nazvao “kurvom”. Ne postoji konsenzus oko toga što to znači biti kurva, svakako ono što je značilo, taj pojam podrazjumeva određene razine agresije i mizogenije koje nikako nije ugodno zadobila.
– Dosta ljudi misle da sam pametna, iako im objektivno nikada nisam dala povod za to, Ali slabi ženama u naše društvo upisuje u najmanju ruku emotivnu inteligenciju i dobrotu.
– Znam da se rijetko kome dopadam, samim tim ni ne osjećam presiju da se sviđaju
– Mogu imati intelektualnu konverzaciju s muškarcem bez da se ona bespotrebno seksualizuje.
– Gro žena me ne vidi kao prijetnju i mogu bez tenzije da blejim sa svojim partnerima.
– S obzirom na to da mi rijetko ko ” muva” , ne osjećam se kao hodajuće meso za mušku konzumaciju i objekt kao i mnogi kolege.
– S tim u skladu, kroz svoje debelost sam sami oduzela sposobnost seksualizacije mojih tijela gledatelja.
– Drugim riječima, moj salo i meso, i tako dalje, sakriva najčešće seksualizovane dijelove tijela kao što su “linija”, struk, jasno izražene grudi, Linije vilice, ITD.
– Neke žene godinama rade na da se izmući svoje tijelo, da njihovo tijelo bude primjećeno, a njihovo se uvijek nameće i bez napora sa moje strane. Moje tijelo je prosto nezaboravno.

Paradoksalno, iako je moj debelo tijelo hiper vidljivo, nameće se, zauzima prostor i odskače, istovremeno sam kao debela žena u ovom društvu nevidljiva, jer ne ispunjavam svoje odgovornosti privlačnosti prećutnog društvenog ugovora.

Dakle, nisam Žena. Jako sam dugo sam patila i borila se protiv toga, ali sam tada shvatila blago slobode koje mi nevidljivost omogućava.

Biti Žena u ovom patrijarhalnom društvu može biti samo krajnje pogubno, tako da se vremenom sve više zahvaljuje za slobodu kretanja koje mi moje tijelo omogućava.

Napisala: Žana Alpeza

Kolumna Objavljena na web portalu Mreža Mira //:

Privilegije debelih žena

Logika zdravog razuma nalaže da volimo da budemo u blizini dragih osoba, da se klonimo osobe koje su po nama loše. Međutim, u praksi je to često drugačije.

Gomila primjera svjedoči o tome da nekad neprimjereno dugo ostajemo u odnosima s ljudima koji su nas posebno loši. Takvi su slučajevi u kojima djeca koja odrastaju pored vrlo loše, kontrollišuće, čak i agresivne majke, kada odrastu ne mogu da se oslobode, osamostale se i nastavljaju svoj put odrastanja, iako je vrijeme za to odavno došlo. Zatim slučajevi gdje u porodicama vlada fizičko, seksualno ili psihološko nasilje nad djecom, koje uostalom ostaje uz roditelje da ih čuva u starosti, jer bi u suprotnom osjetilo jako pogrešno što ih stare i nemoćne napušta. Takođe, slučajevi gdje se žrtve kontinuiranog silovanja “biraju” da ostanu uz svoga agresora čak i kad imaju prilike za bijeg, a kada kasnije čuju da je zlostavljaču nešto loše desilo ili da je nakon više godina preminuo, osjećaju istinski žal i gubitak. Da ne spominjemo partnerske odnose u kojima neki očito trpi nekoga krajnje nepravilnog ponašanja. Sve ovo čini nelogičnim, nerazumnim i paradoksalnim, pa ipak – dešava se …

Mnoge psihološke teorije ponudile su svoje odgovore na ono što je u korenu ovog problema i pokušali objasniti zašto pojedinci prolongirani ostaju u tako neprijateljskom simbiozi …….

Jedna od razvojnih teorija,  teorija afektivnog vezivanja , najdetaljnije se bavi temelje ljudske veze za druge osobe, u prvom redu za majku, i stvaranje prvih osjećaja bliskosti. Čuveni  psiholog Harlou , predstavnik ove struje, svojim eksperimentom s rezusom majmunima pokazao je kako je osnova ovakvog povezivanja nježnosti i topline majke, a ne njezine sposobnosti da podmiri djetetove fiziloške potrebe. U njegovom eksperimentu s umjetnim majkama jasno je dokazano da će avatari prije nego što ode u toplom, plišanom modelu mame koja nema da im ponudi hranu, nego kod žičanog, hladnog modela majke kod koga je flašica sa mlijekom. Harlou je ovim eksperimentom potkrijepio tezu da se ljubav ne naslanja na funkciju hranjenja, i da nije sekundarni motiv.

Pa ipak, kako ovo da objasni sve navedene primjere?

Teorije objektnih odnosa, takođe su zadužene za objašnjenje ranog emocionalnog razvoja. Smatraju da je za ovaj razvoj ključan kvalitet i karakteristike dijadnog odnosa majka-djete. Ovaj odnos predstavlja razvojni događaj u kome djete izgrađuje svijest o svjetu oko sebe i istovremeno svjest o sebi kao nezavisnom biću. Razvoj djeteta ovdje se razmatra kroz prirodno pomeranje od nediferenciranog (simbiotskog stanja u kome je djete „stopljeno“ s majkom) do stanja diferenciranog postojanja kada se djete putem separacije formira u zasebno biće. Navodi se da će ovaj most biti uspešno pređen ako je prisutna „dovoljno dobra majka“, a to je ona koja će u jednom trenutku omogućiti i podržati djete u procesu odvajanja. Grubo rečeno, u zdravom odnosu majka-djete, kao bazi za zdrav psihološki razvoj djeteta, dobra mama će težiti da djetetu što bezbolnije obezbjedi proces odvajanja i osamostaljenja. Sa druge strane, loša mama će, ako je hladna i emocionalno distancirana uvesti djete u autističnu psihozu (ovo je jedan od načina za tumačenje razvoja autizma kod djece), ili ako je suviše kontrolišuća, držaće dijete u simbiotskom odnosu po svaku cjenu, čime će onemogućiti njegovu diferencijaciju i kasniju separaciju….

Ovo se čini kao ozbiljan pokušaj objašnjenja toga zašto neke osobe nisu u stanju da napuste osobu koja im zagorčava život. Pa opet, ovakvim tumačenjima kompletna odgovornost za ostanak u lošem odnosu svaljuje se na „lošu“ osobu, u ovom slučaju majku, a minimizira se učešće same osobe koja ostaje. Da li treba da se pomirimo sa ovakvim objašnjenjem? Ok, imao/la sam lošu mamu koja mi ne dozvoljava da je ostavim i ja tu ništa ne mogu da uradim po tom pitanju!

Da li su ljudi baš toliko bespomoćni? Gdje je tu agensnost, sloboda izbora, lična odgovornost???

U klasičnoj psihoanalizi, donekle se čini da je izbjegnut ovaj problem. Frojd (fantastični Frojd)uvodi pojam primarne identifikacije, kojim nastoji da objasni najraniji i najvažniji vid emocionalnog vezivanja za roditeljske uzore. Po njemu, ovo je psihički proces kojim se osoba empatički povezuje sa osobama kojima se divi, odnosno sa roditeljima kao prvim predstavnicima njegovog svijeta. Kasnije, to je osnovni uvjet za sveukupnu uspješnu socijalizaciju djeteta. Međutim, u određenim slučajevima, kada uzori sa kojima djete treba da se identifikuje nisu poželjni, javlja se identifikacija sa agresorom – mehanizam odbrane koji označava poistovećivanje subjekta sa ugrožavajućom osobom, sa ciljem da se strah od njega ukloni ili makar ublaži. Identifikacija sa agresorom posebno je karakteristična za djecu koja se osjećaju ugroženom i bespomoćnom. U slučaju poistovećivanja sa neprijateljskom osobom, dijete, kao bespomoćna osoba, nastoji da pobijedi svoj strah tako što će „unošenjem” osobina „agresora” izmjeniti sebe i postati mu sličan. Time, nesvjesno, nastoji izbjeći strah od osobe od koje prijeti opasnost.

Vidimo da je ovde odgovornost za ostajanje uz lošu osobu situirana u “žrtvi”, te ova teorija može biti objašnjenje mehanizma ostajanja u neizdrživim okolnostima, ali ona svojim pesimizmom ne nudi ideju šta osoba može da uradi po tom pitanju. Dakle, ona je tu, zaglavljena, trpi, razlozi zbog kojih to radi su jasni, ali ima li svjetla na kraju tunela? Može li se izbeći ova zamka, kako pobjeći? I, šta je sa svim onim osobama koje su žrtve nekog neprijateljskog odnosa, a zbog toga nisu postale nalik agresoru? Šta je sa svim tim dobrim, osećajnim osobama koje i dalje trpe i nemaju snage da ostave svog progonitelja? Čini se da nije dovoljno dati razlog zašto neko nešto radi, već je nužno odgovoriti i na pitanje zašto neko nešto ne radi, u ovom slučaju, zašto ne napušta sumanute okolnosti.

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

Što je neko gori prema meni, teže ga ostavljam! Paradoks Ostavljanja

Ljudi su od početka čovječanstva krotili razne zvijera … Oštar jezik je jedini alat koji svojim češćim korištenjem sve češce

Ali koliko god ljudi pokušavali kroz stoljeća, tisućljeće, itd. Krotiti imaju nešto što danas ne uspijevaju tvrditi, a to je “stvorenje”, a stvorenje čuva se iza dvokrilnih crvenih vrata u dvorani od više od dvadesetak bijelih stubova … ime ove okrutne zvijeri je ” JEZIK”

Jezik je nemirno zlo puno ujeda smrtonosnih, ali jezik postaje preokupiran potocima ljubavi …

Svaka riječ koju izgovorimo kada govorimo otkrivamo svoj karakter.

Moramo se sjetiti često da je jezik smješten na klizavom terenu i da se možemo okliznuti ako ne budemo oprezni …

Koliko god jezik bio zlo ili neukroćen, ako je u nama postoji ljubav, pružanje šanse drugome / ima, pripaziti na tren da bi naš život mogao uništiti ili uništiti ako budemo pazljivi s njom … Puno ljudi se okliznu kroz život na ovom slikovitom terenu Koji nas Brzina i često prevari pa nam poslije bude žao …

“Naravno, u svakom čovjeku se krije zvijer, zvijer gnjeva, zvijer strasne raspaljenosti od vriske mučene žrtve, neobuzdana zvijer puštena s lanaca, zvijer bolesti stečenih u razvrstavanju, .”

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

Okrutna zvijer zvana – jezik

“Nemojte ostarjeti, koliko god živjeli. Uvijek se ponašajte kao znatiželjna dijete pred velikim misterijem zvanim životom.”

Starenje počinje od početka čovjeka života, ali ne od trenutka kada je rođen, već od trenutka kada je počinjen … Nemoguće je odrediti kada prestaje razdoblje razvoja – evolucije, a kada u životu započinje organizacija uključivanja. Kod nekih se osoba znaci starenja javljaju vrlo rano, kod drugih kasnije, a treći pak vrlo kasno, onda često govorimo o “mladim starcima”, a to su ljudi koji u 80-im godinama rade, stvaraju, pišu i bave se sportom , Velike su individualne razlike, što znači da je svaki čovjek za sebe i ima svoj vlastiti biološki sat. Ne postoji sukladnost između biološke i kronološke-kalendarske starosti.

Kad spomenemo riječ starost, gotovo je uobičajeno da mislimo na starog, onemoćalog i bespomoćnog čovjeka, no nije uvijek tako. Organizam starije dobi ima brojne specifičnosti, koje se često razlikuju od srednjeg životnog vijeka organizma. Moramo razlikovati specifičnosti (psihofizičke) starije osobe od bolesti starijih ljudi.

Isto tako smatram da okolina, porodica, načini života imaju jako velik utjecaj da li će osoba koja u trećem životnom vijeku živi “mladim duhom” ili se predati u jamu zaborava.

Nema sumnje da je starenje procesa bez povratka, godine idu i ne možemo započeti naš životni sat ili pomicati unatrag. Daunloudovanje razmišljaju i starenje i starost SU neizbježne pojave – biološki process, Ali promjene koje se događaju u našem tijelu NE znače bol, vektorski Su Prirodni Znakovi starenja, iako nisu ugodni – usporeni SMO, imamo Rane, kosa Je sijeda, žuta nas kosti, tromi NE NE Vidimo i čujemo, gubimo stvari, zaboravljamo, NE sjećamo se ŠTO Je cijepljena danas, Ali pamtimo divne događaje Iz daleke prošlosti, NE volimo se gledati u Ogledalo, Ali ŠTO Je tu, u “zlatnoj” SMO životnoj Dobi,

Treba se prilagoditi i prihvatiti sebe kakav jesi, to je jako važno da bismo se dobro osjećali u starijoj dobi. Treba primijeniti ONU poznatu izreku “dodati Život u godinama” … Svako životno doba IMA svoje čari, Samo trebate potruditi pronaći IH!

Upoznala sam puno starijih ljudi s vedrim pozitivnim psihičkim stanjem duha, puna energije, želja da i dalje postignu od nekih njegovih utvrđenih ciljeva, hobije i slično … također znamo i mnogo starijih ljudi koji u međuvremenu nisu promijenili, ostali su tromi, pessimistični, bez “elane “… ali da im je sama činjenica da je starost to uradila nije točna … oni su takvi rođenjem, načinom na koji su živjeli, itd. Pogledajte ovu sliku: što vam se prvo pada na um?

Prije par dana ulazim u jedan trgovački centar, i vidim četiri „bake“ kako pričaju, kako se smiju, priđem im i zamolim da se pridružim na par minuta. Svakako njima je drago sto sam im prišla i to rekla, kažu okupimo se, sjedimo, pričamo, komentiramo, smijemo se… Istina, ove žene/bake žive u urbanoj sredini, imaju i više vremena za razgovore i susrete, i pričamo o par tema tih nekoliko minuta, i ja kažem uslikati ćemo se… Jaoj, drago njima, brže popravljaju kosu, sklanjaju štapove, ali vidite ovu prvu što se skriva od pogleda (nije zato što se srami ili neće)….Već kaže nemam uređenu frizuru… Ajme, kako je to meni zvučalo simpatično, ja sam se smijala,… neće „baka“ da izgleda loše na fotki bez uređene frizure.

Zasto sve ovo kažem, koliko su “psihički” ili mi kažemo “očuvane”, ali zamislimo na trenutak kakav je težak život bio u njihovim mladim danima, ali je ostao bez obzira na sve optimizam, sreću, radost, iskra u “očima”

Svako životno doba ima svoje čari, samo trebate potruditi pronaći ih!

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //

Nemojte ostarjeti – koliko god da živjeli

Koliko puta se zapitamo Bože zašto sve ovo dozvoljavaš, odakle ovolika patnja, bol, bespotće, muka u ovome svijetu.

Poznato djelo Fridricha Niša koja se zove “Tako je govorio Zaratustra” govori o tome kako je lik u ovom knjizi “Zaratustra” otišao da traži Boga … Prvo što se pitala gdje tražiti Bog je bila crkva, došao je u crkvu i poslušao Euharistiju, vidio sam da nije mjesto gdje Bog živi … Zašto …. Vidio je guba, vidio je laži, vidio je bogoslužje … i rekao ovdje Bog nema!

Gdje da idem da tražim Boga?

Onda je otišao dalje tražiti Bogu, drugo mjesto na kojem je tražio Bog obrazovna institucija, i kada je došao i poslušao učenjake, profesore itd. Vidio sam svatko ima svoja nagađanja, mnogo nagađanja, mnogo pretpostavki. Išao dalje tražiti Boga jer nije na ovim mjestima pronašao Bog, a onda je otišao u Vladu, jer tamo sjede ljudi koji odlučuju o državi, donose odluke koje vodi državu, ali kad je čuo toliko licemjerstvo, vidio da ih Bog stalno interesira,

Onda je otišao na još jedan mjesto da traži Boga, kaže idem na obično mjesto gdje ljudi dolaze, kao pijaca, i kad je došao i vidio kako prodavači mjere voca, svi imaju lažne mjerenja, lazu, varaju ljude.

– Da li postoji istina, što je istina, kako se mogu naći? Postoji pluralitet istine … istina nije jedna, već više njih … Ovo potiče nišu da razmišlja o tome … kako znamo što znamo? Koji su korijeni znanja? Najvažanije pitanje za ljude je li li istina … da je pitanje svih pitanja?

Epistemilogija je nauka o tome kako znamo što znamo … na kaže na temelju filologije ..

“Ne postoji jedan istina postoje razne interpretacije”

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //:

Ima li Boga? Po Ničeu ga nema!

U teška socijalna vremena kada se ne možemo priuštiti normalnom životu svoje obitelji normalno postojanje, moramo da štedimo, moramo se snalaziti kako znamo i umiemo, ali to nije škrtost, to je nagon za preživljavanje.

Ono o čemu ću pisati u ovom članku je riječ o “škrtosti” na bolestan, po mome razmišljanju, načinu. Nedavno sam imao priliku gledati u dokumentarni emisiji “škrti ljudi”, i gledajući tu emisiju kako bi pravazilazi granice normalnosti.

Škrtost nije velikodušnost, odvajate od sebe sve što biste mogli dobiti, ali sebi ili bilo koji drugi oblik davanja.

Postoji škrtost iz straha, ona stvara da bude drugačije, govorim o osudivanju vlastitog stanja.

Podsvjesni vas strah veže da škrtost racionalno spoznavanje gdje da dajete, gdje se otvoriti.

Ima škrtosti iz straha, ne govorim o novcu, već io drugim oblicima.

Kako prevazići doslovno “nesvjesno” koji vlada s nama, ali dati dio novca, dati dio sebe, itd. “Jače je od nas” jer je to “Davanje”, ali ako ne prepoznajete svoj škrtost negdje se blokiraju.

Govoreći o škrtosti stvaramo dojam da pričamo o materijalnoj škrtom, ali ovdje se radi o svim oblicima. Stvaranje onih škrtosti koje svakodnevno živimo stvara u nama “Grč”, onda idemo sve dublje i dublje, toliko da taj oblik poprima i fatalne završetke, kao što je bol itd.

Svi su ljudi na neki način škrti, neki će ljudi reći da imaju “Zmiju u džepu”, a to je strah.

Napisala: Žana Alpeza

Objavljeno na web portalu Mreža Mira //:

Škrtost kao strah ili nesvjesno – možda oboje

Za djecu treba roditelji trebali predstavljati ” Bogolika Stvorenja”, ali je li tako ???

Da li je tako u našem životu?

Promatraju roditelje mi gledamo, učimo i prihvaćamo, primjenjujemo sve što rade, jer ne možemo drugačije. Kako se živjeti odrastati, koračati u životu onih djece koji potječu iz kaotičnih obitelji, neurednih domova, gdje je samo ponekad prisutna ljubav!

To što sam navela “neuredan kaotičan način života”, da ne mora značiti da je roditelj lopov, kriminalac ili slično. Isto tako mogu biti roditelji koji se bave nekim od profesije medicine, prava, i nama čini se da imaju uredan život, a zapravo na lišen “ljubavi”.

Rodtitelji koji odgajaju svoje djece na način da nemaju vremena za njih, nemaju paznje, nemaju snage, itd., Oni će poduzeti mjere usred njihove nestašluke, bezazlene igre, itd …

Na način koji je brutalno bijesan, bez promišljene namjere, i neanalizirajući problem, o tome koji je konkretan. Oblik reakcije bio potreban. S druge strane, oni roditelji koji posvećuju svojim djeci pažnju, ljubav, vrijeme, itd., Oni će ih primijetiti na suptilni način, promatrati najmanje detalje kako jedu, kako izgovaraju bezazlene laži, kako se smiju, itd. Ova djeca će se izrasti u jedan samosvjesnu vrijednog čovjeka što je bitno bitno za mentalno zdravlje, a predstavlja samodiscipline pukotine.

Ali znamo da se ovo ovakvo uvjerenje mora steći u ranom djetinjstvu, u mračnim godinama je to teže nadoknaditi s tim da se treba reći da ova djeca, tj. Poslije odrasle osobe, koje nisu imale oslonac potpore roditelja, uglavnom ne svi, imaju “ugrađeni kompas” koji im pruža i pokazuje i unutarnje osjećaje sigurnosti i vrijednosti.

Ali što je onom djecom koje su napuštene, da li zbog smrti, zanemarivanja ili zbog nedostatka ljubavi. Ta djeca koji su psihički ili stvarno napušteni sazrijevaju bez osjećaja da je svijet sigurno mjesto. Zbog tog osjećaja oni ga smatraju strašnim, zbunjujućim, zastrašujućim, a nisu spriječeni da se u sadašnjem trenutku odreknu trenutnou stanju u ime veće zadovoljstva, ljubavi, sigurnosti za budućnost.

Zato ih zovemo ” Grijesi otaca ili Grijesi roditelja “, upravo iz opravdanog razloga, a to je da im nisu pružili osnovni bazu, stup, au nekom će se slučaju trajno, ali mukotrpno uspinjati, a to uspinjanje nažalost nerijetko završi “Neuspjehom” ,

Slušajući i proučavajući dr. Profesora akademike Vladetu Jerotića na njegovim predavanjima, na kaže da te osobe koje su u nekom smislu bile ljepe ljubavi, pažnje, oslonca, potpore u mladim danima za životnu pripremu budućeg života, desi nešto što na kaže “Božje milosrđe” Kažemo za osobu koja je ostala bez roditelja, prolazila težak život, izrasla u jednu dobru, stabilnu zrelu osobu ….

Ali nažalost rijetki su.

Napisala: Žana Alpeza

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira //:

Grijesi otaca