Za djecu treba roditelji trebali predstavljati ” Bogolika Stvorenja”, ali je li tako ???
Da li je tako u našem životu?
Promatraju roditelje mi gledamo, učimo i prihvaćamo, primjenjujemo sve što rade, jer ne možemo drugačije. Kako se živjeti odrastati, koračati u životu onih djece koji potječu iz kaotičnih obitelji, neurednih domova, gdje je samo ponekad prisutna ljubav!
To što sam navela “neuredan kaotičan način života”, da ne mora značiti da je roditelj lopov, kriminalac ili slično. Isto tako mogu biti roditelji koji se bave nekim od profesije medicine, prava, i nama čini se da imaju uredan život, a zapravo na lišen “ljubavi”.
Rodtitelji koji odgajaju svoje djece na način da nemaju vremena za njih, nemaju paznje, nemaju snage, itd., Oni će poduzeti mjere usred njihove nestašluke, bezazlene igre, itd …
Na način koji je brutalno bijesan, bez promišljene namjere, i neanalizirajući problem, o tome koji je konkretan. Oblik reakcije bio potreban. S druge strane, oni roditelji koji posvećuju svojim djeci pažnju, ljubav, vrijeme, itd., Oni će ih primijetiti na suptilni način, promatrati najmanje detalje kako jedu, kako izgovaraju bezazlene laži, kako se smiju, itd. Ova djeca će se izrasti u jedan samosvjesnu vrijednog čovjeka što je bitno bitno za mentalno zdravlje, a predstavlja samodiscipline pukotine.
Ali znamo da se ovo ovakvo uvjerenje mora steći u ranom djetinjstvu, u mračnim godinama je to teže nadoknaditi s tim da se treba reći da ova djeca, tj. Poslije odrasle osobe, koje nisu imale oslonac potpore roditelja, uglavnom ne svi, imaju “ugrađeni kompas” koji im pruža i pokazuje i unutarnje osjećaje sigurnosti i vrijednosti.
Ali što je onom djecom koje su napuštene, da li zbog smrti, zanemarivanja ili zbog nedostatka ljubavi. Ta djeca koji su psihički ili stvarno napušteni sazrijevaju bez osjećaja da je svijet sigurno mjesto. Zbog tog osjećaja oni ga smatraju strašnim, zbunjujućim, zastrašujućim, a nisu spriječeni da se u sadašnjem trenutku odreknu trenutnou stanju u ime veće zadovoljstva, ljubavi, sigurnosti za budućnost.
Zato ih zovemo ” Grijesi otaca ili Grijesi roditelja “, upravo iz opravdanog razloga, a to je da im nisu pružili osnovni bazu, stup, au nekom će se slučaju trajno, ali mukotrpno uspinjati, a to uspinjanje nažalost nerijetko završi “Neuspjehom” ,
Slušajući i proučavajući dr. Profesora akademike Vladetu Jerotića na njegovim predavanjima, na kaže da te osobe koje su u nekom smislu bile ljepe ljubavi, pažnje, oslonca, potpore u mladim danima za životnu pripremu budućeg života, desi nešto što na kaže “Božje milosrđe” Kažemo za osobu koja je ostala bez roditelja, prolazila težak život, izrasla u jednu dobru, stabilnu zrelu osobu ….
Ali nažalost rijetki su.
Napisala: Žana Alpeza
Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira //:
