Prizor koji mi ne izlazi iz glave … jedan poslijepodneva sa kolegicom idem na jedan svetište u susjednom gradu gdje ćemo prisustvovati svjedočanskim i euharistijskim …
Sjedim na jednoj klupi prije crkve, gomila ljudi prolazi, i toj gomili i hrpi ljudi koje ne doživljavam vidim jednu osobu koja stoji pored ulaza u crkvu ..
Prvo što vidim je da je to druga osoba od ostalih … zašto?
Zato što vidim da nešto odskače od “ove gomile” … i uočavam muškarca negdje 40-ih godina možda starosti, sam u jednoj maslinastoj boji poduže jakne, s dubokim onima starim naočalama koje su prije nosile, traperice … Ništa od toga nije skrenulo moj pogled već njegovo držanje, vidim da u ruci drži cigaretu koju svaki trenutak usadava u usta točno zbog velike nervoze ili anksioznosti, nemirnog i skučenog pogleda, vidim da sam nema nikoga pored njega.
Pored klupe gdje sjedim, djevojka i mladić pitaju ih da znaju ovaj čovjek koji stoji pored ulaza u crkvu, a mi odgovaram da ne poznaju, razmišljam kako ću mu prići.
No, međutim, želim pričekati još nekoliko minuta da vidim kako ljudi reagiraju na svoje sreće da otpustiti, to jest ispovjediti se.
Prolaze ljude pored njega kao da ih nitko ne vidi, ali razumijem ih, jer ipak moraju stići na vrijeme da ih netko vidi, moraju sve rengskim očima memorirati koji su vidjeli pa poslije malo “bezbolno gnjaviti” …, ali naravno ima ljude koji zaista od srca idu na pravu euharistiju i koji su istinski vjerni … Žalim što im je svaki dan sve manje, ali to je tema druga …
Vidim poneki ljudi zastaju da se popričaju s njim, netko mu da novac, netko mu ostavlja kutiju cigarete, ali gledam ljude koji mu daju nešto novca ili cigareta, i mislim da su ljudi koji su iz radničke klase, obiteljski, ali oni Što su takozvane “kvazielite” ili “kvaziposlodavci”, neće ni da ga pogledaju, idu u crkvu da kažu svećeniku svoje sine, i da kažu kako oni i nemaju srama, kako pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Kažem ja kolegici da me pričeka jer ću se približiti, ali kako imam malo iskustva s ljudima koji imaju psihičke ili intelektualne poteškoće u ovakvim situacijama, najbolje je prići prirodnije i početi neku temu. Tako sam ja prišla i rekla “dobar dan ja nisam iz ovoga grada znam li kad počinje ispovijed”, i tako je započeo razgovor, drago mu je što priča s nekim nepoznatim, drago što se može otvoriti, kako ga gledam u očima vidim straha, nemir, drhtavicu, duboki izgubljeni pogled.
I kaže da je 35 godina da je iz ovog grada, da ima dijagnozu “shizofrenije” da mu je dijagnosticirana prije mnogo godina, kaže da pije terapiju za dijagnozu, ali da mu je inače loše, kaže mi dolaze mi crne i svakakve misli u glavu. Kaže nemam novaca da kupim cigarete (inače cigarete umanjuju stres, nemir, tjeskobu itd., Mislim da svaki normalni psihijatar pacijentu tko piši reći ce da može, olakšava koliko-toliko), živi kaze sa roditeljima, nigdje ga nitko neće zaposliti …
TKO ĆE NJEGA ZAPOSLITI SA DIJAGNOZOM PSIHIČKOG OBOLJENJA … naklon do poda tko to uradi !!!!!
Meni kroz glavu prolazi tisuće razmišljanja, jedan mladi život, u ruralnoj provinciji, koji ga ljudi mahom zaobilaze, na stoji / čuči sam u svom bolesti, bez empatija, bez riječi podrške, bez IČEGA što bi ljudi trebali drugima dati tko je bolestan …
I da smo mi ljudi pred CRKVOM, pred kojom na ulazu stoji bolestan čovjek, i ulazimo bez trunke savjesti da mu uputimo lijepu riječ, pet minuta vremena … NE … NE … NE … Mi idemo u Crkvu otpustiti naše sine, biti bolji, poslušniji , pokorniji.
Napisala: Žana Alpeza
Kolumna objavljena na web portalu BH Mreža mira //
http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/shizofrenicar-pred-crkvom/
