Budimo ljubazni! Koliko samo znači kada se nasmijete, pozdravite i upitate na šalteru blagajnicu “Jesu li danas umirali?”. Još malo će kraj radnog vremena. Kako joj je drago .. A mi dođemo namggođenog lica, tromog hoda, pognuti, bez da kažemo “Dobar dan” ili “Doviđenja”. Nema izprike neljubaznosti. Ne možemo znati kako se netko osjeća. Da li smo mi hodajući rendgen pa možemo vidjeti što se nalazi u glavi, srcu, duši jednog pojedinca, pa otežavamo situaciju / okolnost. Ne možemo, ali radimo opet i opet. Tko će znati što se nalazi u dubinama stijene zatrpane u klisurama duboko u duši ili svjetlosti koje svaki novi situacija se trudi da izađe.
Potrudimo se nekome uljepšati dan. Koliko puta sam vozeći se sjeli nekoga tko stopira.. i ono što ostaje je da me toliko blagoslovi sa lijepim dubokim riječima, zahvaljuje se neprekidno što smo ga/ju povezli, čak i jedva iziđe iz auta, jer se toliko zahvaljuje… kako divan osjećaj..
-Loše stvari se ne dešavaju dobrim ljudima… U nama je neprekidna borba dobra i zla, demona i anđela… kako gledamo na to ovisi koliko smo svjesni te činjenice,
Moramo pronači LEKCIJE koje su zakopane u PATNJI… one su tamo.
Plačimo više! Tko će plakati o čemu ja pričam? Ali plakanje tako našu psihu oslobodi od one negacije , one potisnute gromade lave. Osobno kada plačem, poslije se bolje osjećam. Nije plakanje samo iz tuge, procesa žalovanja ,itd… plakanje od sreće kada smo postigli nešto koliko smo se namučili, plakanje kada nam dijete pobijedi u plivanju, plakanje kada vidim one bore na licu stare bake, koliko je samo priča isteklo iz njih..
Budimo sebi prijatelj. Previše vremena smo sami sebi „neprijatelji“, a drugima prijatelji.. Upoznajmo sebe, odvojimo vrijeme za sebe, trenutke opuštanja, razgovarajmo sa sobom ..sve su to alati da budemo dobri prema sebi..
-Promjena je korisna. Svaki dan isti, isto ponavljanje, isti ljudi, ista mjesta, ista hrana, itd. Većina ljudi ima tu kolotečinu, u kojoj dobro funkcioniraju, idu na posao, u školu. Mozak nesvjesno upija sve to i postaje rutina. Idemo se probuditi iz sna. Kada smo zadnji put spavali ljeti vani u šatoru i gledali u nebo, hodali bosi, kupili maskotu, putovali?
Otpustimo kolotečinu.
-Imajmo suosjećanja prema svima. Suosjećati sa osobom koja je prekinula vezu, ohrabriti je, zagrliti, souosjećajmo se sa ljudima koji su po našem sudu učinili neka loš djela.
Povrijeđeni ljudi povrjeđuju druge.
Ne odbijajmo priliku. Nemojmo odbiti priliku zato što se bojimo, idemo to okrenuti u drugu stranu, upotrijebimo taj „strah“ on je nesvjesni kompas, i neka nas vodi u pravcu koji ce nam najviše pomoći da poboljšamo svoju ličnost..
Tri stvari nikada ne možemo vratiti:
-Izgovorenu riječ,
-Ispaljenu strijelu,
-Odbijenu priliku.
-Budimo zahvalni na još jednom danu što smo se probudili živi i zdravi, na današnjem lijepom danu, toplom domu, krovu nad glavom, ručku što mozemo jesti.
-Brinimo se za zdravlje. Ono je temelj na kojem je izgrađen naš cijeli život, kada je temelj slab, sve što je izgrađeno na njemu se ruši. Bolesti ne dolaze nama kao grom iz vedra neba, nego se razvijaju u nama na temelju svakodnevnih prekršaja prirodnih zakona. Počnimo graditi temelje već danas ..
-Usporimo. Mi u svijet današnjeg načina života gubimo svake godine sve više ležernost. Trčimo, kao da nema stajanja. Život je veće uživanje kada idemo ležernijim tempom.
KOLUMNA Objavljena na webu Portalu Hocu.ba //
