Pod samodestruktvnim u ovom članku ću navesti primjere kako smo u životu, to jest u našim odlukama, neobično harmonično samodestruktivne.
Možda kao tipičan primjer možemo staviti čovjeka koji je izuzetno kvalificiran, dobro napreduje u svom radu, puno ulaže u sebe, itd. Međutim, onda negdje u kasnim dvadesetim godinama na skoro korak da postane najmlađi potpredsjednik u svojoj tvrtki, on je učinio nešto krajnje nepoželjno, uustvari uprska cijelu “stvar” i na kraju bude otpušten …
Naravno, budući da imamo dobre reference, odmah se zaposliti u drugu tvrtku i početi raditi, napreduje, velika brzina i 29 godina umjesto da unaprijed, napravi nešto nečuveno i uprska cijelu stvar i dobije otkaz. I opet, što ponovi treći, četvri staviti dođe do spoznaje da se kreće nekom “harmonično samodestruktivnom putanjom, zapravo mazohističkim putanjom”.
Navesti ću drugi primjer mazohističko-samodestruktivnog ponašanja; mlada, lijepa, šarmantna, kvalificirana, pametna žena se uporno zabavlja s muškarcima koji su lijenci. Ljudi koji se kreću unutar ovih “obrazaca” kroničnog samodestruktivnog ponašanja često su također žrtvovali niskim zakonskim obećanjima. Često ćemo ih čuti kako govore “nisam imao / la najsretnije djetinjstvo, jer moji roditelji ipak ne čine ono što su najbolji žene”. Često je to slučaj, a da bi znali zašto “jeftino praštanje” ne daje rezultate i zašto je pravo praštanje suštinski korak u bijeg iz ovakvih ili sličnih samodestruktivnih klopki, odgovor se nalazi u osonovi ovog mazohizma.
Najbolji način da pogledamo razloge je da se vratimo natrag u djetinstvo i pogledamo psihodinamiku prisutnima kod djece, jer ono što se kod ljudi često doživljava kao psihopatologija (mentalno oštećenje kod djece) često je potpuno normalno. Navestat ću kao primjer kod djeteta jedan događaj i njegovo ponašanje.
Na primjer, dijete se zove Marko, ima četiri godine i želi da pravi “pitu od blata”, majka mu kaže “Ne, to ne možeš da radš”. Ne, međutim, Marko tvrdi i kaže “Da, mogu!”. Majka mu i dalje uporno govori “Ne, ne možeš”. Na se ljutito penje uz stepenice na viši kat, lupajući nogama i odlazi u svoj sobu. Lupa vratima iza sebe i počinje da jeca. Nakon pet minuta na “jecanje” prestaje, ali je dalje i dalje u svom sobi i njegova majka pomišlja kako nešto učiniti kako bi ga “odbrobovolji”. Pošto ona zna da najviše voli sladoled, napravi mu ga puno ljubavi i popne se da donese. Ulazeći u sobu vidi kako Marko gleda u ćošak. Majka mu kaže “Napravila sam ti najdraži sladoled”, a na kaže “Nee”, izbijaju joj joj iz ruke.
E ovo je pravi mazohizam. Našem liku Marku je pružena stvar koju najviše voli na svijetu, ali on je naprosto odbacuje. Zašto? Razlog leži očito u tome što je, u tom konkretnom trenutku Marko znatno više obuzet mržnjom prema majci nego ljubavlju prema tom istom sladoledu. A u tome se krije mazohizam. Ustvari, on je prerušeni sadizam, prerušena mržnja, prerušeni bijes.
Samodestruktivni ljudi koji se odluče da potraže pomoć dolaze na terapiju na „igru optuživanja“, a što to ustvari znači?
“Pogledajmo kako su me roditelji upropastili“. Ako je to ona kost koju glođu (a, upamtite, oni uvijek glođu sami sebe) njihov primarni, tj. nesvjesni motiv jeste da pokažu svijetu kako su ih te bitange od roditelja upropastile. Ali ukoliko su zdravi, financijski im ide dobro, ako njihovi brakovi funkcioniraju, njihova djeca izrastaju u krasne ljude, kako bi onda mogli da kažu:
„Pogledajte kako su me upropastili“. Ne mogu to zar ne? Međutim, ukoliko je to njihova kost, jedini način da nastave da glođu ogleda se u tom koliko su upropašteni. A, jedini način na koji to mogu da promijene jeste da oproste, iskreno da oproste svojim roditeljima. Ali to je jako, jako teško. No, tada ćete uvidjeti zdravi nastavak života!
Ovo gore navedene tri primjere iz života će ih uništiti, jer će s vremenom uvidjeti da je bilo bolje da rade na putu oprosta, nego tražeći i pokazivajući ljudima “kako su upropašteni”. Iskreno moći ćemo staviti mnoge primjere u “Brlogu samodestruktivnih odluka ili ponašanja”, ali je istina i činjenica da iza toga stoji pozadina našeg djetinstva, našeg odgoja, tako da je “usađeno” duboko u nesvjesnom dijelu nas i jednim dijelom kada ljudi srljaju u takve postupke ponekad zaista mogu reći da su jedini i jedini krivci roditelji “.
Kolumna Objavljena na BH web portalu Hoću.ba //:
https://www.hocu.ba/index.php/hocu.prostor/brlog-samodestruktivnog-ponasanja/
