Tko kažnjava šutnjom, a tko sipa otrov na sve strane?

Kako rečeno zastrašujuće, ali što je od ovoga gore…“šutnja ili otrov“?? Smatram da je obadvoje na svoj način pošast koja prelazi razmjere normalnog stanja. U današnjem svijetu za ljude koji zive u 21. stoljeću nekako bi normalno bilo riješiti sve sa dijalogom, razgovorom… a što se sve treba doživjeti da čovjek odluči sam na svoju volju za činom „osvete“??

Kada pričamo o pojmu „osvete“ naravno da nju možemo svrstati u mnoge kategorije od: ljubavne osvete, materijalne osvete, osvete nanešene uvredama, ratne osvete, rasne, religijske, političke itd. Bez obzira o kojoj god bilo vrsti osvete, ona je mračna, iscrpljujuća, temeljito isplanirana (jedna od najgorih), i na kraju ništa dobro ne donese!!!

Psihološki razlog osvete je taj što ne možemo da zaboravimo. Ne možemo istinski da zaboravimo. Možemo samo istinski da oprostimo, premda, kako bismo izbjegli ovaj „naporan posao praštanja“ ove neprijatnosti često pokušavamo da potisnemo iz svoje glave… Ovdje ću navesti primjer: moguće je da žene koje je njihov otac ili očuh zlostavljao to zapravo zaborave. One čak ne mogu niti da se sjete da se to ikad i dogodilo, jer su to potisnule. Međutim javlja se dublji problem sa vremenom, kada ta žena recimo završi na terapiji obično zbog krajnje užasnih veza koje u svojim životima pokušavaju da uspostave s muškarcima. To rano iskustvo, kojeg ne mogu da se sjete, nastavlja i dalje da ih proganja. No ovdje je lako reći idemo ili suočiti se, ili oprostiti… najbolje bi bilo oprostiti, ali možda će zvučati brutalno, no znamo, to sam pisala i u prošlim člancima o „problemu Zla“, kada nam neka /neke osobe koje su Zle sa namjerom urade loše nama ili našoj obitelji, itd. I vrijeme prolazi, polako to „blijedi“, i taj netko nema nikakve grižnje savjesti za kajanjem, za isprikom, ili bilo čim sličnim. Onda nam sve ovo nakupljeno u glavi polako, ali „opasno“ raste u srdžbu, gnjev, i na kraju osvetu…

I dolazimo do čina osvete?? Nekada nema logičnih niti razumnih objašnjenja. Neke loše stvari se jednostavno dogode.

Onda kako preživjeti ružne, nepravedne, štetne, nemilosrdne događaje koje su nam iz bilo kojeg razloga nanijeli? Jer što se više i duže budemo držali svoga bijesa, sržbe sve više ćemo opet povrijeđivati sebe.

Čekajući pravdu??

Svo to uzvraćanje šamara, kleveta, laži, nepravde truje zapravo nas, i opet nastradamo mi sami… jer će tako i vrijeme pokazati… Trebali bi da znamo da „Napadanjem zla sa zlom dovodi do gomilanja zla u vrtlogu“ iz kojeg nema izlaza osim ako ne napravite nešto najteže, nešto za što morate biti ekstremno jaki i još više ludi.

Što nam to može donijeti osveta, nije niti slatko niti donosi mir i zadovoljstvo. Želja za osvetom prvi je znak slabosti, a tolerancija je najviši stupanj moći. Teško se u ova klimava vremena toga držati, ali tolerancija je plemenita i mudra, dok osveta ne rješava problem. Umjesto osvete odaberimo mudrost i iskoristimo to kao dobru školu. Loši ljudi daju snagu dobrim ljudima. Podsjećaju na to kakvi nikad ne smijemo postati. Trebamo im zahvaliti jer pomiču naše granice. Trebamo im zahvaliti za glad za boljim i ispravnijim. Treba im zahvaliti za vjeru i nadu koju nisu uspjeli ubiti nego su ih učvrstili u toj teškoći. Treba im zahvaliti za lekciju. Kada se oslobodimo od potrebe za osvetom, za mahnitim kamenovanjem svih koji nas kamenuju i ranjavaju, tek tada smo zapravo mirni. Sva ta borba teška je, dugo traje ali je i prava katarza za jačanje karaktera – mučna ali u životu neizbježna. I za to sve im hvala.

Kako se inteligentni ljudi osvećuju onima koji to zasluže?

Inteligentni ljudi znaju da će klasičnim osvećivanjem emocionalno iscrpiti sebe i srozati se na nivo onoga tko ih je povrijedio, pa niti ne posežu za tim.

Oni neće u ruke uzimati vudu lutkice i bosti ih iglama, niti će kovati planove i smišljati kako se konkretno osvetiti. Također, neće se ni povući kao neki ljudi i zatvoriti među četiri zida izbjegavajući susrete s tom osobom, niti će im to narušiti samopouzdanje. Umjesto toga, oni će takvog čovjeka početi ignorirati

Kada čovjeka netko ignorira, on se zapita zašto. Usto, ako je svjestan da je ovakvu reakciju potencirao svojom lošom namjerom, tada mu to neće dati mira. Stalno će se pitati što onaj koji ga ignorira misli, hoće li napraviti neki potez i kakav itd.”, objasnila je psihologinja Elizabeth Mayer.

Upravo zato je ignoriranje najbolji vid obrane od zlikovaca, a tako su znali govoriti i mnogi stari mudraci. To će im pokazati da ste iznad njih, i mentalno i na svim drugim poljima. Također, to će ih pomalo nagrizati iznutra i kopkati jer neće moći pročitati iz vašeg ponašanja što mislite o njima. Na kraju će shvatiti da su vam uzalud išli napakostiti, jer vaše burne reakcije nema.

Naravno, neki ljudi vas mogu povrijediti nesvjesno, ali u tom slučaju moraju se biti spremni ispričati za to što su napravili, a vi trebate biti spremni oprostiti im – to pokazuje koliko je netko velik i koliko je iznad prizemnih emocija i nagona.

 

Članak objavljen na BH web portalu Mreža Mira//:

http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/osveta-kaznjavanje-ljudi-zbog-njihovih-postupaka/