Još jedan dan u potrazi… Gdje danas čitavo vrijeme tražim oglase, prevrćem po glavi gdje bih mogla ići.
Toliko više poslanih CV-eva (životopisa) koji je temeljito i dobro napisan, sa svim kvalifikacijama, sa svim dobrim ocjenama, uz to i motivacijsko pismo koje sam tisuću puta pregledala pročitala, što bih detaljnije, profesionalnije izgledalo bez prevelikog pisanja…
Čitav život čujemo od sviju, naravno prvo od roditelja (sine moj završi školu, šta ćeš, kud ćeš bez škole). I tako dani prolaze, ti kada odrasteš, završiš školu i plasiraš se na tržište rada, u potrazi za zaposlenjem, „surfanje“ na webu, međusobno raspitavanje, obilazak i nasumično javljanje potencijalnim poslodavcima, dobija novo značenje, ne samo pomenutom srijedom, već u biti svakodnevno.
Sve splasne ubrzo što zbog konkursa koji nemaju ni takvo svojstvo (s obzirom da mnoge firme izdaju kvazi oglase čija je primarna funkcija besplatna reklama same firme), što zbog konkursa za koje već znaš da su raspisani za nekog, što zbog muka i tišine sa „druge strane linije“ odnosno ignorisanja tvoje prijave za posao za koji si ipak imao nade u onaj 1% šanse… A šansa je ono što je potrebno, i čemu se svakodnevno nadaš. Naime svakom čovjeku, pa i meni, bitno je svojim radom, kao radno sposobna osoba, obezbjediti sebi i svojim bližnjima mogućnost egzistencije, zbog čega postoji potreba za zaposlenjem u svrhu zarade i podmirivanja životnih troškova (porez, stanovanje, školovanje, zdravstveni računi, itd.), kao i efikasnog doprinosa produktivnosti rada, svojim znanjem i sposobnostima.
Naravno uza svu muku, beznađe, koje se svakim danom sve više javlja, tu je i ono „tračanje“ ako si nezaposlen, komentariše se o tome kako bi i gdje trebao da se zaposliš, ako si ipak zaposlen onda svako ima komentar na tvoju platu, posao, profesiju uopšte; ako si išao na fakultet mnogi komentarišu da ti je to bilo gubljenje vremena, ako pak nisi išao na fakultet većina komentariše da ti je to velika greška; ako nisi u braku ili nemaš djece komentariše se da bi tebao to da “ubrzaš”, ako ipak jesi u braku ili imaš djecu komentariše se da si pogriješio što si “ubrzao”; ako imaš rodbinu u inostranstvu komentariše se da si budala što se ne ”uglaviš” rodbini gasterbajterima, a ako odeš za inostranstvo komentariše se da si izdajica, i lažov koji “ko zna” kako se i na koji način snašao tamo, pa sad prkosi “običnom” balkanskom šljakeru; i sl.
Najgora je spoznaja i činjenica da posjedujete znanje i sposobnosti za rad, i da imate veliku želju i volju za produktivnim i efektivnim radom, a da niste u prilici da radite, često dovodi do velikih frustracija i osjećaja nesigurnosti, nezadovoljstva i razočarenja u sebe i društvo, što se negativno odražava na kvalitet života.
Naime, otežana uloga običnog čovjeka u društvu (borba za školovanje, zaposlenje, obezbjeđenje porodice, itd.) je teška sama po sebi, a još je otežavajuća činjenica da postoje mnogi koji iz takve muke nastoje da izvuku što veću ličnu korist.
Kolumna Objavljena na BH Mreža Mira//:
http://www.mreza-mira.net/kutak-za-aktivistice-i-aktiviste/u-potrazi-za-poslom/
