Napisala: Žana Alpeza
Ono što je većini ljudi koje znam nedostaje je volja, drskost, pozitivni bezobrazluk i spremnost da šta god da se dogodi da se prebrišu od prašine, ustanu i nastave dalje.
I najmanja sitnica je u stanju da ih razbije i baci u očaj.
Umjesto visoko podignutog glava vidiš pogled u zemlju.
Umjesto bistri pogledi i samouvjerenosti, vidiš pasivnost, bojažljivost i sklanja svima u stranu.
Vrlo ih je lako pokolebati i u svemu što se događa vidi neki loš znak, predskazanje.
Ništa od toga ne postoji, osim u njihovim glavama.
Filozofija kukanja postaje filozofija života.
Filozofija samosažaljenja postaje osnovni pogled na svijet.
Čovjeku osjećam inferiornosti, najčešće, usade roditelji. Kada se njihova nesreća i razočaranja usadi u svoje djece pokušavajući od njih napraviti svoje klonove. Preplašeni od života stvaraju se preplašene od života …
Međutim, kad se čovjek postaje svjestan sebe, postaje svjestan i svoje nedostataka. Ima sve vrijeme svijeta da radi na njima i prevladati ih. Zato je snaga bitna, volja, samouvjerenost, pokretljivost, razigranost. Posebno kad osjetiš vjetar u leđu i osjećam da nitko ne može zaustaviti na svom putu.
Kada čovjek probudi taj neustrašivi polet u sebi ima utisak da je nezadrživ.
Treba pogledati životu u oči … probuditi u sebi životnu silinu, volju, prkos i snagu, a tek onda prava pobjednička osobnost dolazi do izražaja.
Tek tada, sva raspjevana i razigrana. I to je ono što ponajviše, danas, nedostaje
Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira //:
