Čovjeku danas olakšanje živjeti upoznajući druge?

S pomoću svih tehnoloških i ostalih mogućnosti čovjek na neki način postao sretniji, prije završava posao, zadatke, sa napretkom čovjeka on postaje i ka savršenijem biću. Ali, isto tako puno će se radosti zadobiti daleki čovjeku rođaci, prijatelji, poznanici, poslovni partneri, koji mogu munjevitom brzinom razmijeniti vijesti o prilikama, novim događajima, pozivima, što čovjeku omogućava mnogostruko olakšanje. Koliko boli će se otkloniti kada i manje imućni ljudi budu mogli vratiti izgubljeno narušeno zdravstveno stanje, recimo promjenom odlaska u planine, odmarališta, toplice, u toplije krajeve, u svježi planinski zrak. Koje olakšanje će zadobiti kulture raznih naroda, kada se budu/ili već jesu upoznali i priopćili svoje ideje, saznanja, mogućnosti, sposobnosti, iskustva i dostignuća. Tim istim drugim kulturološkim narodima smanjiti se –ili izgubiti predrasude nacionalne mržnje, samoljublje, kada budemo uvidjeti i vidjeti nova saznanja, i kroz individue, tako i kroz cijeli narod, što će nas povezati dublje u veze kroz tehnologiju, znanost, kulturu, religiju, umjetnost, itd.

Rousseau sumnja u napredak?

Napredak nije i ne mora biti sam po sebi nužo pozitivna vrijednost. Što zači da nije sve što napreduje nužno dobro za čovjeka. Znanost, tehnologija, omogućili su svakoj generaciji daljenje napredovanje na putu otklanjanja otpor prirode koja nije čovjekova. Priroda je nešto što je dio nas, uz nas. Dvojica filozofa od Bacona do Decartesa, pa i Rousseua su u svojim dijelima to najbolje objasnili. Onda već u 18. stoljeću Rousseau počinje da sumnja u „poželjnost napretka“. Svojim negativnim odgovorom do tada se – prvi puta nesumnjivi napredak znanosti i tehničkog vladanja prirodom konfrontira sa gubitkom morala,koji teče usporedno s prvim. Taj se moral može tumačiti kao posljedica napretka,ili je napredak samo nesposoban da to spriječi. Rousseau je uvjerljivo mišljenja da napredak pada na teret ćudorednosti individue, i time ujedno na teret socijalne integracije zajednice. Tempo napretka, koji se smatra neimenovnim ,mora se zaskočiti i stoga je jedan od najvažnijih zadataka koji se postavlja liderima država.

Pokvareno stanje napretka čovjeka?

Najpristojniji čovjek ne posjeduje sredstvo kojim bi pobjegao iz bijede, a najveći lopovi se cijene i prisiljeni smo odustati od kreposti, ko se želi postati častan čovjek, kaže Rousseau u Sabranim djelima.

Ono što nam se prikazuje kao temelj ekonomskog i tehnološkog napretka: globalni rast proizvodnje i proizvodnih snaga, itd., uspješno korištenje osobnog interesa za poticanje blagostanja svih – Rousseau to osuđuje, jer umanjuje ćudorednost i izaziva nejednakost, kao i robovsku ovisnost.

Luksuz, izlasci, trgovine, shopping, itd., čine ljude ovisnim jedne o drugima – daje im izmjenične potrebe i zajedničke interese i prisiljava svakog da pridonosi sreći drugoga da bi osjetili svoju. To bi mogli reći da su ideje lijepo prikazane i to u svijetlećem izdanju, ali kada ih pogledamo i promatramo bliže i bez predrasuda, moramo ponešto odbiti od ovih navedenih prednosti. Trebamo se kloniti prikazivati nas onakvim kakvi jesmo: jer na dva čovjeka čiji se interesi slažu dolazi cca 90.000 onih koji imaju proturječne interese i ne postoji drugo sredstvo da bi se došlo do cilja ,nego sve te ljude prevariti ili uništiti. Mogli bi reći da je ovdje pokvaren izvor nasilja, izdaja koja čini nužnim stanjem u kojem svaki,dok proglašava da pridonosi sreći, blagostanju i ugledu drugih, samo teži za time da uzdigne svoje na tuđi račun! A što smo onda dobili puno brbljanja, bogataša i sofista, u stvari to znači neprijatelje kreposti i zdravog ljudskog razuma. Zbog toga smo napustili nedužnost i dobre običaje. Većina ljudi je u bijedi, prepušteni su u robove poroka. Kada tome još dodamo neizvedena zlodjela koja leže u nama spremna i njihovom ostvarenju ne manjka ništa od nezvjesnosti da neće biti kažnjeni, kaže Iring Fetscher

Svi bi se morali upitati možemo li dati svoj doprinos da spasimo napredak Čovječanstva? Jesmo li kao ljudska bića se učahurili bez ikakvog djelovanja da nas „napredak“ ne odvede u razarajuće nedostižne dimenzije?

Piše: Žana Alpeza

Da li možemo spasiti napredak čovječanstva?