Sve ću vas reći “BOGU”- Kolumna

 

Sve ću vas reči Bogu, je rečenica koju je zadnji put izrekao u životu umirući
Sirijski dječak, koji je ranjen te za njega nije bilo spasa ,ali tu rečenicu koliko
sam puta je ponovila, toliko dubokoo značenje ove rečenice.
Taj dječak je za mene poseban ,imam sliku u glavi kako izgovara ovu zadnju
posljednju rečenicu u svome kratkom životu. Tek počeo živjeti, željan života,
uzdaha, igranja, odrastanja, sanjajući kako će sa prijateljima jednoga dana kada rat
završi, ovaj svakodnevni ljudski užas, igari sa prijateljima nogomet.
Toliko je toga pred njim ,toliko toga je pred djecom koja prolaze svu patnju ljudske
slabosti, pohlepe,moći, slave. Bože, zar ne vidiš šta se dešava, zar on mora kada
dođe na nebo ti reči koje zlo vlada, kako ljudi pate, kroz koju patnju, agoniju
prolaze…. zašto ti on to mora reći?
Sve ću Vas reći Bogu, koja dubina značenja, čovjek kada počne razmišljati o njoj
prestraši ga, izaziva u nama nešto ..što je to nešto? Koliko ljudi svaki dan umire
od rata, koliko ih umire od gladi,od siromaštva zbog toga što nisu imali zdravstveno
osiguranje, od hladnoće,…zašto?
Tog dječaka nikada više sa nama, ta djeca nikada više neće sanjati navečer kako će
im sutra biti novi dan bolji, ljepši, radosniji,koliko snova se ugasilo, koliko
nadanja,osmjeha na licima djece.
Razmišljajući o ovoj izgovorenoj rečenici pitam se koliko je intelektualaca,
političara, znanstvenika, književnika, filozofa, psihologa koji su ostavili trag o
povijesti čovječanstva kroz svoje knjige, priručnike, mudrosti, savjete, zapisali
kako se može mirno živjeti, kako je čovjek taj od kojega je sve počelo, rat,
tuga,uništenja, razaranja,osvajanja,…

ali i dalje je čovjek koji jedini nanosi ZLO!

 

 

 

Objavljena kolumna u RS na portalu //

http://www.portalomanija.com/sve-cu-vas-reci-bogu/

Autor:  Zana Alpeza

Samo posmatrajmo

Napisala: Žana Alpeza

Što sve naše „oči“ vide u jednoj sekundi, minuti, satu, u jednome danu, jednoj godini, a kamoli u životu.

Pogledajmo strah,pogledajmo očaj, pogledajmo pohlepu, okrutnost, patnju tolikih neizrecivih nevjerovatnih razmjera koja mi kao „napredna bića“ tzv. ljudska nanosimo jedni drugima, ali ne ostajemo na tome, nanosimo okrutnost tamnu stranu „uma“ i drugim oblicima života na planeti.

Nećemo osuđivati… Samo ćemo posmatrati

Je li grijeh? Je li ludilo? Dali je to ono naše „nesvjesno“ kada naše oči promatraju svu patnju, nemojmo zaboraviti posmatrati „vlastiti um“.

Um“ upija svu našu svjesnost, pretvara je u mentalni sadržaja, iza toga sadržaja ovisi o nama kako ćemo ga posložiti u našim posamtranjima.

Posmatrajmo uokolo, samo posmatrajte naučite se da ništa ne tumačite, ne razmišljate, ne analizirate.

Gledajte lijepe strane oblika,boje, teksture, budite svjesni tog trenutka posmatranja.

Posmatrajte „tišinu“ osluškujte njene „zvukove“… Kako li to naučiti… Posmatrajte svoje disanje, osjetite kako zraka ulazi i kako izlazi,osjetite vanjsku ernergiju života, osjetite energiju Vašeg tijela.

Dozvolite i omogućite sebi da se spustite u sadašnji trenutak,i iz njega posmatrate jer je on tu i on je „sada“

Ostavite iza sebe umirući svijet mentalnih apstrakcija ovog vremena. Izidjite iz kuta promatranja ludog „uma“, koji isisavaju vašu životnu energiju.

Posmatrajte iz sna vremena ovog trenutka i uđite u trenutak uloge „posmatrača mislioca“.

 

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira//:

Samo posmatrajmo

 

 

Vlastiti bijeg iza maske -Kolumna

Čini se da svaki čovjek, bar na svjesnom nivou, zna što je najbolji za njega?
Međutim, unutarnje sile su toliko jake da u borbi sa svojim unutarnjim bićem
ima male šanse. U ranoj mladosti nije tako, još uvijek može odložiti, da se
oslanja na druge, da izbjegne one koje ijedi izbjeći, još uvijek se čini da mogu
izvaditi i provoditi, ali kako godina prolazi da postaje sve teže.,
Suočavanje s Obavezama, biološkim satom , Drugi ljudi, sobom – kao da se sužava
krug, a sve je manje vremena za Bijeg
Otuda tolika i silno razočaranje – ne zato što ljudi ne znaju što će sa sobom, nego
zato što dobro znaju što i kako ali to Ne mogu ostvariti , Budi u njima stid,
šteta spušta pogled na ljude, rađa nemoć.
Što se više fantazira u mladosti, podmukli zabole udarci poslije, kada se zanima konačnost stvarnosti u najosjetljivijim mjestima
.
Otuda jad u čovjeku, zavist, mržnja, ljubomora – baš zato što nije prošao ono što je
očekivalo da prođe, a onda se vlastita nezadovoljstvo pročije na sve drugo. Čovjek
sam mora da podnese svoje nesreće. Drugi će reći – “uz tebe smo”, “razumijemo te”
ali da je sve tako daleko od unutarnje praznine koju nosi u sebi.
Nereijetko mi prolaze glavom ljudskih destinacija koje okružuju. Svako vuče za sobom,
i sa sobom svoje tragediju. Čak i oni koji nisu bili doživjeli, u smislu nekog velikog
gubitka, nos u sebi povredu koja malo može ispuniti.
Nekad mi se čini da je sve MASKA!
Kada ti neko pri upoznavanje kaže da je doktor znanosti, da vozi ferrari, da je duboko religiozan, da je najbolji u ne znam čemu. Kao
da su sve do MASKE od nečega što se skriva.
Civilizacija je maskirala čovjeka, uskladila nagone, prigušila instinkte,
prevaspitala ga, ali nešto, ono neobjašnjivo, i dalje izlazi iz čovjeka. Čovjek
je nezadovoljno biće, to je možda najbolja definicija. Ne ni biće rada, ne ni biće
igre, ne ni biće politike, nego baš to – nezadovoljno neurotično biće koje vječito
krpi pukotine koje osjećate.
Kako doći do ključa vlastite patnje?
Koliko čovjek treba da se spušta u sebe, i razriješi, oslobađa potisnuto impuls da
bi razriješio nesreće koje ga stalno progoni. NE PUNO!
U početku mjenja frizura,
Partnere, radna mjesta, obrazuje se, radi na svom tijelu, ali zna da je njegov problem mnogo dublje, a ne samo u vanjskim stvarima. Onda se
preispituje, istražuje, traga za odgovorima, pronalazi ih, ali malo što oslobađa
onaj suštinski dubinski bol koji se nosi u sebi.
Da li se mora prihvatiti, da ide kroz život s njim, kao nešto neizbježno, ili da i
dalje istražuje, da se spušta u sebe, nastojeći da ga riješi …
Sve ovisi o nama!
Idemo li u životu sa maskama / ili Otkrivena lica! Ali malo šta razrješava onaj suštinski dubinski bol koji nosi u sebi. Da li se mora prihvatiti, da ide kroz život s njim, kao nešto neizbježno, ili da i dalje istražuje, da se spušta u sebe, nastojeći da ga riješi … Sve ovisi o nama! Idemo li u životu sa maskama / ili Otkrivena lica! Ali malo šta razrješava onaj suštinski dubinski bol koji nosi u sebi. Da li se mora prihvatiti, da ide kroz život s njim, kao nešto neizbježno, ili da i dalje istražuje, da se spušta u sebe, nastojeći da ga riješi …

 

Sve ovisi o nama! Idemo li u životu sa maskama / ili Otkrivena lica!

Objavljena Kolumna u RS na portalu //

http://www.portalomanija.com/vlastiti-bijeg-iza-maske/

Autor:  Zana Alpeza

Samoća u gomili ljudi- Kolumna

 

Toliko ljudi u našim životima, a osjećamo se usamljeno, pitamo se kako je to moguće?

Tako je dubok, tako tećak osjećaj „usamljenosti“,koliko je samo ljudi prošli i
prolazi kroz naše živote,svaki dan pijemo kave, rzgovaramo o različitim
temama,smijemo se, istražujemo, radujemo,no nekada uz svu tu gomilu poznanstava
ljudi koji prolaze kroz naše živote ,neki na nas ostave trag pa ih pamtimo po nečemu
što nam stvara ugodu, komfor, lakoću življenja. Drugih se i ne sjećamo jer se nismo
našli na istom polju djelovanja, zamišljanja, amfiniteta,prazni su ,ne ispunjavaju
nas.
I onda sve to prođe i ostajemo sami sa sobom u tišini naših misli, dolazi ka nama
taj osjećaj „usamljenosti“ kako ćemo ga popuniti plakanjem,hobijem, razmišljanjem o
tome kako smo se dobro osjećali kako su nas znale male ludosti ispunjavati, sitnice
uljepšavati,.Kako vratiti vedre misli kada nas je osjećaj „usamljenosti“
preduhitrio, sjedimo u kutku sobe i razmišljamo, sutra je novi dan biti će bolje,
stisni zube i proći će taj trenutak ,sutra ćemo se vratiti u ono naše staro stanje,
opet ćemo raditi,veseliti se, pokriti ćemo šminkom podočnjake, iza maske se ništa ne
vidi,..
Kako djeluje sve besmisleno kada je čovjek usamljen, uspjeh,prijatelji, obitelj
djeca sve to prolazi mimo nas,i ne možemo da zadovoljimo prazninu,koja vapi iz
dubine i uvijek traži nešto drugo!
Kada se život doživi kao nepresušna radoznalost, oko nas postaje sve bolje, ima
smisao, ima nadu, vjeru, ljubav, postaje igra beskonačnog međusobnog upoznavanja
sebe, gdje za usamljenost nema mjesta!

Objavljeno na portalu u RS //

http://www.portalomanija.com/samoca-u-gomili-ljudi/

Autor:  Zana Alpeza

Tamna strana svakodnevnice

Napisala: Žana Alpeza

Prije par dana se vraćam poslovno iz Sarajeva i navratim u jedan prodajni centar van grada na putu prema Hercegovini. Ulazeći na ulazu na podu sjedi mlada žena, negdje oko 35 do 40 godina. Prvo što mi je duboko ostalo u pamćenju su oči, ništa drugo, a ne vide se jer su promrzle, crvene, krhke ruke… crvene od hladnoće, vani je jako hladno, gleda u pod, i ispružila ruke da joj netko nešto da.

Prvo što sam pomislila i uradila je da sam iz torbe izvadila rukavice i dala joj… (te joj dala nešto novca). Ulazeći u centar kroz glavu me misao ne prestaje pratiti, treba se voziti još dva i pol sata do kuće, a ova slika mi u glavi. Znam da svaki dan viđamo ljude koji prose, pogotovo Romi, ali ova žena mi je ostala sjećanju… Gledam joj jaknu, dugi teksas, sjedi na papiru, kosa joj dugo neoprana… Pitam je kako može biti tu uz ovakvu hladnoću. Kaže nema gdje, da ljudi nešto daju, nema posla, ima bolest u kući… tuga…

Uđem i razmišljam što ću… ne mogu mirne savjesti biti, i uzmem u centru hrane, kruha, salame, pašteta, slatkiša, sok, itd… I razmišljam, može se par dana hraniti da ne bude na ovoj hladnoći.

Ostavim joj tu hranu, ona mi se do neba zahvaljuje.

Tamna strana naše svakodnevice… zašto moraju ljudi biti gladni, a mi bacamo hranu… zašto kupujemo odjeću i obuću, a nemamo više mjesta u ormaru… koliko se dotjerujemo, šminkamo, friziramo…itd… Ova žena ne može da obezbjedi osnovnu hranu za preživljavanje..

Nekome je tamna, nekome nije…

 

Kolumna objavljena na web portalu Mreža Mira//

 

Tamna strana svakodnevnice

 

Nadživjeti zemljaski život-Kolumna

Što danas sve Čovječanstvo i sam čovjek ne poduzima da postane velik… Jeli nam to
potrebno. Osvrnemo li se kroz povijest krenimo u Egipat i stare civilizacije,što je
bila ljudska potreba za tim“ Velikim“ da sve ne učini.. Kolike godine rada, muke su
gradili piramide, .Kolike potoke krvi su ljudi prolili u bitkama u kojima je
Aleksandar Veliki želio ostaviti trag svoje veličine….idu do tolikih razmjera da
se „otmu“ zaboravu….
Ali sve sa jednim ciljem da bi njegovo „ime“ nadživjelo njegov zemaljski život!!!
Mislimo li da smo u pravu da onaj tko najbrže trči pravi velike korake..Biti velik
se postaje i uči svakim danom našega života, hodajući kroz razne puteve ovog dana
svakom svojim lijepom riječju, lijepim darom, sa riječju zahvalnosti, sa djelom da
pomognemo drugome, da uradimo nešto dobro plemenito se postaje velik.
Znate kako to najbolje mozemo osjetiti, kada smo uradili nekome nešto bez ikakvog
dara natrag primanja, interesa, čisto davanje.

Mozemo graditi piramide, zgrade, satelite, svemirske rakete bez obzira koliko išli
naprijed u tehnologiji ,globalizaciji, moramo biti u jedno sigurni i svjesni da smo
mi „gosti“ na ovoj planeti, a kada dodješ u goste učili su nas da se ponašamo
ljubazno, lijepo, zahvalno,plemenito ,jer će doći vrijeme kada se moramo ustati i
otići..

u tehnologiji ,globalizaciji, moramo biti u jedno sigurni i svjesni da smo mi
„gosti“ na ovoj planeti, a kada dodješ u goste učili su nas da se ponašamo ljubazno,
lijepo, zahvalno,plemenito ,jer će doći vrijeme kada se moramo ustati i otići..

 

 

Kolumna objavljena RS na http://www.portalomanija.com/nadzivjeti-zemaljski-zivot/

Autor:  Zana Alpeza