Samoća u gomili ljudi- Kolumna

 

Toliko ljudi u našim životima, a osjećamo se usamljeno, pitamo se kako je to moguće?

Tako je dubok, tako tećak osjećaj „usamljenosti“,koliko je samo ljudi prošli i
prolazi kroz naše živote,svaki dan pijemo kave, rzgovaramo o različitim
temama,smijemo se, istražujemo, radujemo,no nekada uz svu tu gomilu poznanstava
ljudi koji prolaze kroz naše živote ,neki na nas ostave trag pa ih pamtimo po nečemu
što nam stvara ugodu, komfor, lakoću življenja. Drugih se i ne sjećamo jer se nismo
našli na istom polju djelovanja, zamišljanja, amfiniteta,prazni su ,ne ispunjavaju
nas.
I onda sve to prođe i ostajemo sami sa sobom u tišini naših misli, dolazi ka nama
taj osjećaj „usamljenosti“ kako ćemo ga popuniti plakanjem,hobijem, razmišljanjem o
tome kako smo se dobro osjećali kako su nas znale male ludosti ispunjavati, sitnice
uljepšavati,.Kako vratiti vedre misli kada nas je osjećaj „usamljenosti“
preduhitrio, sjedimo u kutku sobe i razmišljamo, sutra je novi dan biti će bolje,
stisni zube i proći će taj trenutak ,sutra ćemo se vratiti u ono naše staro stanje,
opet ćemo raditi,veseliti se, pokriti ćemo šminkom podočnjake, iza maske se ništa ne
vidi,..
Kako djeluje sve besmisleno kada je čovjek usamljen, uspjeh,prijatelji, obitelj
djeca sve to prolazi mimo nas,i ne možemo da zadovoljimo prazninu,koja vapi iz
dubine i uvijek traži nešto drugo!
Kada se život doživi kao nepresušna radoznalost, oko nas postaje sve bolje, ima
smisao, ima nadu, vjeru, ljubav, postaje igra beskonačnog međusobnog upoznavanja
sebe, gdje za usamljenost nema mjesta!

Objavljeno na portalu u RS //

http://www.portalomanija.com/samoca-u-gomili-ljudi/

Autor:  Zana Alpeza