Depresija je golgota zbog životne torture!

Autor: Žana Alpeza

Kako je sve počelo?

Donosim priču o čovjeku koji živi u predgrađu Beograda. Još jedna od nizu sudbina ili zle kobi što bi narod rekao.

Kao i većina trauma, oštećenja, čovjeka kao ispunjene cijelosti individue počinje sve sa djetinjstvom. Djetinjstvo je period u kojemu se formira osoba kroz karakter, navike, poštenje, dobrotu, zloću i slično. Mnogi psihijatri 21. stoljeća počevši od stoljeća prije i oca psihijatrije Sigmunda Freuda, koji je rekao da dijete se ne bi trebalo odvajati od majke do treće godine svoga života. Zašto je to tako? Upravo iz razloga kada dijete dođe na ovaj svijet je najranjivije treba i traži sigurnost, ljubav, pažnju. Sva ona djeca koja su imala na bilo koji način neispunjen život ostaviti će kroz život ožiljke!

Kada će se ti ožiljci pojaviti, i u kojem obliku ovisi o puno segmenata. Prvenstveno od genetike dali smo jači karakterom ili smo emocionalniji. Kada bi roditelji samo znali koju štetu nanose svojoj djeci zanemarivajući ih, zlostavljajući (verbalno, fizički) koje oštećenje i zacjeljenje mora trajati do kraja života zbog njihovih krutih odluka, tradicionalnih običaja, i drugoga (u negativom smislu) vidjeli bi da plače Bog nad njima!

Maltretiranje i nasilje u djetinjstvu!

Jako teško oštećeno djetinjstvo gdina Vladislava počinje kada je kao maleni dječak željen istraživanja, igranja, uživanja u djetinjstvu počinje tortura od malih nogu od strane oca koji je maltretirao majku, koji je gledao svojim tužnim dječačkim očima kako majku tuče. Svako malo ovo dijete gleda bespomoćno kako otac muči, vrši nasilje nad majkom, ubija životinje pred ovim dječakom bez trunke kajanja, bez trunke suosjećanja.

Teško je pogledati samo jedanput da otac majku tuče, da ubija nedužne životinje, da iskali svoju agresiju na svakoga tko naiđe. Pritom njegovi prijatelji dječaci se bezbrižno igraju u dvorištima maštajući o novim dječjim igrarijama, dok on tužnim dubokim očima se svaki dan pita zašto se to događa?

Majka kao majka sve trpi, uz svu svoju muku ona krhka, emocionalna pokušava koliko-toliko sakriti od djeteta torturu, ali teško! Naš dječak kako stasava biti stariji i mladić, dolaze i životne situacije s kojima se mora čovjek nositi, ali kako se nositi kada niste primili ono najvažnije u životu, kako savladati ovolike gromade planina kada Vam roditelji nisu rekli kako prevazići životne nevolje.

Bijeg u umjetnost!

Urušivši se sve pred njim, nije bio sposoban da se nosi sa realnošću ovog svijeta, te je pobjegao u umjetnost i maštu, jer je umjetnost preživljavanje! Umjetnost je nešto gdje možeš 24 sata na dan pobjeći od svega i svakoga, pobjeći u maštu osjećajući se korisnim i živim.Polako godine prolaze dan za danom, bavljenje umjetnošću na nekoliko načina kao i profesor na faksu primijenjenih umjetnosti, držao privatno kurseve, otvorio privatnu radnju „kuća strih zanata“ (umjetnička keramika, narodno grčarstvo, kalupi itd.), polako kroz život koračam da budem sve suprotno od onoga što je bio moj otac, taj osjećaj i razmišljanje je uvijek uz mene, ne želim biti kao on, želim postići nešto u životu!

Želim ići kroz život srcem i dušom, otvoriti ljubavlju ljudima vrata, pomoći kome mogu, sve do jednog dana.

Umjetnici imaju posebne duše, posebno i drugačije gledaju na ovaj surovi svijet, nježni su i na sve čuju i vide svojim neapokaliptičnim pogledom. Koliko se može od umjetnosti i bavljenjem zanata živjeti, polako dolazi sivilo ovoga lijepog života. Koliko mogu reći lijepog jer je na mojim leđima teret moga djetinjstva, svega se pomalo počinjem plašiti.

Upoznao sam ženu s kojom želim osnovati obitelj, rodila se prelijepa kćerka, kada imate takav život, sigurnu ruku i oslonac uz sebe lakše se sve podnosi. Ali ni ova sreća nije dugo trajala, četiri godine sam bio sa suprugom te onda dvadeset godina odvojeno jer nisam htio se razvesti zbog kćerke, tek kada je stasala na svoje noge i postala starija sam se razveo. I kćerka me napustila… E sudbino što li je nad mnom se svilo?

Ono što mi istinski daje smijeh ponekad na ovome umornome licu je pas i male tri mačke, oni su vjerni, oni ne znaju šta je ljudska zloba, šta je sablast. Volim ih neizmjerno. Zahvaljujem Bogu što su sa mnom.

Stanje u državi-skok u depresiju!

„Stanje u državi se odražava na stanje psihe normalnih i poštenih ljudi,jer za njih nema pravde, večite žrtve. I ja patim dugo, još od devedesetih prošlog vijeka.Pokušao sam sve moguće da se oslobodim ali ništa nije dalo neki značajni rezultat,ne ostaje osjećaj sigurnosti, a on je odličan početak ka sanaciji štete“… kaže i vidi to svojim očima…

Kako proklete devedesete na ovome Balkanu nisu nikome ništa donijele dobro (osim nekoliko postotaka onih koji su se nakrali od nas, onih koji nas gaze krokodilskim cipelama kao mrave, onima koji su kupili i kupuju diplome i razne titule od našeg rada, muke, od onih koji ne znaju kako je to otići navečer spavati a kiša ti pada na krevet jer prokišnjava sve nad tobom, onima koji ne znaju kako je navečer praznog stomaka ući u hladan, mračan krevet, onima kojima nije dovoljno to što su nas sve ove godine krali pa im je malo., pa su ih naslijedili njihova djeca, onih čije supruge od dosade kao u Rimsko doba nas bacaju tigrovima u zatvorenoj areni, i tako dalje).

Kako čovjek uopće da uspije preživjeti dan, tjedan, mjesec, morao sam da zatvorim svoju „kuću starih zanata“ kako ću plaćati porez? Odakle mi novci? Tko više i cijeni i poštuje one prave istinske ljude koji od jutra do sutra rade rukama, više i ponekad ne prepoznajem od rada kakve mi je boje koža. Počinjem se polako gubiti, nastaju ogroman stres, nastaju noćne more, anksioznost,depresija, beznađe.

Kada počnete gubiti, nemati više novaca, perspektive svi pobjegnu od vas jer „nemaju koristi niti osobnog interesa“, svatko sebi gleda svoj komfor. Prokleti Vam komfor, dajte mi samo što mi pripada, kuća mi je u bombardiranju Beograda uništena (jesam li ja kriv)? Pitam se zašto? Dajte mi ono što sam poštenim radom sa mojih pedeset i osam godina koliko sada imam radio… ne tražim, ništa… što će meni krokodilske vaše cipele, i te licemjerne maske na pokvarenim licima. Svako jutro novu stavljate. Pa kao dobivam socijalnu pomoć od šezdeset eura… I poneki prijatelj kojega sam pronašao na Facebooku mi pomogne, pošalje mi nešto, hvala im… znam da uvijek ima dobrih ljudi… nikada nisam u to prestao vjerovati.

Upoznao sam ženu s kojom želim osnovati obitelj, rodila se prelijepa kćerka, kada imate takav život, sigurnu ruku i oslonac uz sebe lakše se sve podnosi. Ali ni ova sreća nije dugo trajala, četiri godine sam bio sa suprugom te onda dvadeset godina odvojeno jer nisam htio se razvesti zbog kćerke, tek kada je stasala na svoje noge i postala starija sam se razveo.

DEPRESIJA – Moja svakodnevnica!

Crnilo se nadvilo nad mnom, petnaest puta sam završavao na Psihijatriju u bolnici. Dragi ljudi zamislite samo jedan dan da živite u mraku misli, beznađu života, crnilu potoka, praznina duše, umrli bi mnogi najradije. Pogledajmo samo našeg heroja iz priče, petnaest puta na odjelu Psihijatrije je bio, pošto se liječi od anksioznosti i depresije sa kombiniranim još poteškoćama treba dugo vremena da naiđete na adekvatnu terapiju od koje će vam biti bolje. Bude mi bolje jedno vrijeme, jedan period, onda opet crne misli, crni dani, beznađe i tako u krug. Depresija me zagrlila, nikako me ne pušta, znam duboko u sebi da je to od ožiljaka iz djetinjstva, mučni teški dani, ne vidim perspektivu, budućnost, sve znam inteligentan sam ja. Umjetnici su iznimno inteligentni ljudi!

Koga da sada proklinjem ili kunem? Oca – jednog od glavnih krivaca u mome životu? Prokleti rat – što mi je uništio kuću i snove? I tako dalje da ne nabrajam.. Ja sam rekao i ostajem pri tome da ću biti čovjek sve suprotno kakav je moj otac bio, i borim se, i znam da je teško, i boriti ću se, i znam da će ovo netko pročitati, i znam i vjerujem da mogu još, da imam još što dati ljudima, svoj rad, znanje, iskustvo…

Oprostit ću svima, jer ne želim breme tereta to nositi na leđima Bog sve vidi on ima razlog zašto je meni dao takav put, i hvala mu… hvala mu jer ja NE ODUSTAJEM!

Tužna priča iz predgrađa Beograda

Posvećeno gdinu Mirosavljević Vukoslavu.

Depresija je golgota zbog životne torture!