Konzumerizam – Novi vid manipuliranja ljudima 21 stoljeća!

Da bismo mogli da shvatimo što u današnjem vremenu konzumerizam znači, trebamo početi od povijesno sociološkoga stajališta ovoga fenomena. Nažalost svakim danom sve više ljudi pogotovo prema statističkim podacima (više žena) ne može se oduprijeti ovoj vrsti manipuliranja. Pošto kao hedonisti po prirodi volimo sve što je lijepo, sa antropološkog stajališta smo ljudi koji udovoljavamo sebi, rijetki su oni koji su uspjeli imati svoje mišljenje i oduprijeti se ovome fenomenu.

Povijesno sociološko obrazloženje:

Pojam se konzumerizma javlja još od 1766 godine kada teoretičar engleske političke ekonomije A. Smith iznosi da se radi o jedinome cilju i svrsi proizvodnje (Duda, 2005:21). Cook (2005 prema Hromadžić, 2008) navodi da bivanje potrošačem nije više opcija, već nužna aktivnost i identitet onih koji žive u eri zreloga potrošačkog kapitalizma (Tomić-Koludrović i Leburić analiziraju tekstove Touarinea od sredine 60-ih do sredine 80-ih godina; autor se, između ostaloga, bavi teorijama strukturalnih i kulturalnih dimenzija u postindustrijskim društvima te tvrdi kako masovna kultura ima dva suplementarna oblika i to stratifikaciju na planu potrošnje i hijerarhiziranje formi osobne autonomije što, između ostaloga, znači da se kulturna ponašanja pojedinaca diferenciraju u odnosu na kulturne modele i to s obzirom na osobne potrebe i privatni život, a ekonomski problemi više nisu u središtu društvenih konflikata. Potrošačka se društva sve više orijentiraju prema tzv. potrošačkoj socijalizaciji. Životni stilovi i socijalna stratifikacija u društvima u kojima su zajamčene slobode individualnoga djelovanja utječu na to da se društvene skupine razgraničavaju na temelju načina ponašanja, a koja se između ostaloga, odnose i na navike konzumiranja. Riječju, sustav kapitalističke proizvodnje i njegova potrošačka etika zamjenjuje radnu etiku i u tome kontekstu izraz „potrošačka kultura“ znači da su svijet robe i načela njezina strukturiranja presudni za razumijevanje suvremenoga društva (asprave između „kvalitativnih i kvantitativnih pristaša“ Marshall ( u Tomić-Koludrović – Leburić, također tumači kao sukobljavanje različitih epistemoloških pozicija. HUM XI (2016.) 16 VLADIMIRA ŽAKMAN-BAN i KATARINA ŠPEHAR FIŠKUŠ Termin potrošačko društvo, kazuje Peračković, ušao je u uporabu nakon Drugoga svjetskog rata, osobito kada je kapitalističko društvo ušlo u fazu visoke masovne potrošnje. (Usp. Peračković, ) Prema Rostowu ( prema Čolić,) pojam potrošačkoga društva blizak je tzv. državi blagostanja. Međutim, obilježja potrošačkoga društva ne nalazimo samo u potrošnji proizvoda već i u području usluga te načinu trošenja slobodnoga vremena. Potrošači se na svim razinama življenja iskazuju kao izrazito pasivni. Peračković potrošnju definira kao „svako društveno djelovanje pojedinca, skupine ili institucije koje započinje procesom kupnje, tj. plaćanjem neke robe (dobara, proizvoda, usluga ili iskustava) koja zadovoljava određenu potrebu, ali ispunjava svrhu nekog djelovanja, a može se konzumirati ili sačuvati te pomoću koje se može riješiti neki problem korisnika ili nešto doživjeti.

Konzumerizam kao ovisnost:

Individualni poremećaji u području zadovoljenja potrošačkih potreba mogu se sagledavati, kao što je rečeno, i u kontekstu socioloških definicija. Konzumerizam se kao ovisnost može svrhovito pojašnjavati i terminom simulakrum (lat. simulacrum). Pojam se vrlo često rabi u kritici postmoderne kulture u kojoj nestaje jasna granica između stvarnosti i njezinih kopija odnosno reprezentacija. Simulakrum obuhvaća različite pojave: od zabavnih parkova preko povijesnih rekonstrukcija do virtualne stvarnosti i „umjetnoga“ života. U osoba se ovisnih o kupnji javlja sličan model i/ili slika koja vremenom postaje „stvarnija od stvarnosti“, da bi je na kraju potpuno nadomjestila.

Prvi termin za opis onoga što danas nazivamo „kompulzivno kupovanje“ jest oniomanija, manija kupovanja (grč. oniomai). Prvi je spominju Kraepelin (1915), zatim Bleuler (1934) držeći da se radi o poremećaju iz kategorije reaktivnih patoloških impulsa.Potom se otprilike 60 godina o ovoj ovisnosti više ne govori. Posljednja dva desetljeća tzv. kompulzivni shopping, kako ovu ovisnost nazivaju uglavnom psihijatri, ipak postaje predmet interesa specifičnih istraživanja uglavnom u psihološkoj i psihijatrijskoj literaturi, ali i u tržišnim istraživanjima ponašanja potrošača, a spominje se i u sredstvima javnoga priopćavanja. Valja istaknuti da se neki stručnjaci protive terminu „konzumerist“ i to prvenstveno zbog stigmatizacije koju ovaj pojam podrazumijeva (Elliot, 1993).

Uglavnom, neka istraživanja ove vrste ovisnosti oslanjaju se na kliničku sliku, neka uspoređuju kompulzivne i normalne potrošače, dok neki autori ispituju kompulzivnu kupnju kod adolescenata. Ovisnost se prepoznaje kao nezaustavljivo i besmisleno kupovanje, gomilanje bespotrebnih artikala što u konačnici rezultira ozbiljnim psihološkim, financijskim i obiteljskim problemima, depresijom, dugovima, razvodima i svim ostalim problemima koji se uočavaju i kod drugih ovisnika. Osobe, gledajući izložene proizvode, osjećaju tjeskobu, nekontrolirani strah, nervozu i brigu, a smiruju se tek kada ih kupe. Valja naglasiti da se fenomen ovisnosti o kupovanju ne može promatrati isključivo iz biološko-medicinske perspektive. Torre () se zalaže za povratak na biopsihosocijalni model socijalne psihijatrije kao psihijatrije u zajednici uz imperativno uključivanje osobe koja manifestira poremećaje u ponašanju kao sukreatora politike mentalnoga zdravlja. Razvijene medijsko-reklamne kampanje koje potiču na konzumerizam učestalo su utemeljene i na postignućima plaćenih znanstvenika, a što je slično različitim „trikovima“ poznatim u kockarnicama odnosno kasinima. Primjer su i restorani brze hrane (fast-food); korisnici se „… poslušno kreću do pulta, naručuju ono što žele, plaćaju, odnose hranu do stola, pojedu ju, sakupe sav otpad, odlože ga u košaru za otpatke i napuštaju restoran“ (Ritzer, ). Radi se o nepisanim, općepoznatim pravilima, ma kako bili dehumanizirani. Prema nekim podatcima, čak više od 80.000 građana Hrvatske ima ozbiljne poremećaje vezane uz nekontroliranu, patološku kupnju, a koja nije utemeljena na stvarnim potrebama i realnim financijskim mogućnostima. Smatra se da se u tim slučajevima može raditi o prijenosu serotonina, moždanoga hormona sreće; prilikom kupovanja osoba doživi olakšanje, ali odmah potom, iz istih razloga, i grižnju savjesti. Ovisna osoba anksiozno teži novim potrošačkim trendovima, senzacionalnim iskustvima, eksibicionizmu sve do opsesivno-kompulzivne želje za stvaranjem slike o sebi koju promovira ta nova potrošačka (anti)kultura (kupnja isključivo „brendiranih“ artikala, provođenje slobodnoga vremena s obitelji u tzv. šoping centrima sve do nepotrebnih, kontroverznih medicinskih zahvata na vlastitome tijelu tako da osobe, osobito žene, izgledaju kao klonovi – slične usnice, grudi, proporcije tijela u zavisnosti o trenutačnoj modi). U određenim krugovima tzv. elite odnosno „društvene kreme“ medijski se eksponiraju čak i intimistički podatci o porođajima u određenim „trendovskim“ privatnim klinikama

Osobama s poremećajima pri kupnji zajedničko je i nisko samopoštovanje (što je uočljivo i kod drugih ovisnika o alkoholu, psihotropnim supstancijama, u osoba s poremećajima u prehrani među koje spadaju oboljeli od anoreksije, bulimije, a u novije vrijeme osobito muške osobe koje se pretjerano bave „jačanjem mišićne mase“).

Ovisnost o kupovanju nije uvijek priznata kao samostalna bolest ovisnosti već je mnogi, uglavnom psihijatri, smatraju poremećajem nadzora nad impulsima, opsesivno-kompulzivnim poremećajem ili pak bipolarnom bolesti, kako ističe slovenski psihijatar Rozman

Za prepoznavanje problema poremećaja kupovanja kvalificira je sljedeće: prema vlastitoj izjavi njezin (kada je riječ po ženi), način kupovanja „nije uvijek ciljan“; često kupuje nepotrebne stvari, istoga tipa (npr. u većim količinama, ali različitih boja), a koje već posjeduje. Priznaje da mnoge kupljene artikle „zaboravlja“. Kupuje prema tzv. ženskome obrascu (šminku, odjeću, mirise), a kasnije se dosjeti doista nužnih životnih potrepština koje više nije u mogućnosti kupiti (npr. djetetu pribor za školu). U posljednje vrijeme već upada u ozbiljnu financijsku krizu, ali nastavlja s kupovanjem jer u suprotnome, prema vlastitim riječima, „postaje nervozna“. Pravi problem samo djelomice osvješćuje i verbalizira, ali se povjerava da pri nestašici novca isti posuđuje. Osobito se usredotočuje na bračne probleme.

Društvenom fenomenu konzumerizma imanentni su, između ostaloga, i životni stilovi koji se izgrađuju kao negativne odnosno disfunkcionalne navike konzumiranja koje karakteriziraju iracionalni izbori.

Povijesno promatrajući iznalaze se mišljenja da sustav neoliberalne kapitalističke proizvodnje i njegova potrošačka etika zamjenjuju radnu etiku i u tome kontekstu izraz „potrošačka kultura“ znači da su svijet robe i načela njihova strukturiranja presudni za razumijevanje funkcioniranja suvremenoga društva i čovjeka. Intelektualne i materijalne mogućnosti svakodnevice, razvoj tehnologija preko kojih se, ponekad, zadire u privatnost ljudi, (ne)kontrolirano prezentiranje i neselektivnost medijskih informacija također rezultiraju dominacijom određenih manipulativnih segmenata usmjerenih prema pojedincu. Svekoliki je rezultat da čovjek počinje rabiti stvari ne zbog njihove funkcionalnosti već posjedovanja i stvaranja nerealne slike o sebi. Ovaj način potrošnje može se smatrati fikcijom koju, između ostaloga, potenciraju različita sredstva javnoga priopćavanja, reklamne kampanje, veliki trgovački centri odnosno korporacije, banke, određene eksponirane javne osobe i ostali društveni subjekti radi ostvarivanja dobiti.

Photo source: novi svjetski poredak

Uloga medija:

Javnost, osobito mlade ljude, potrebno je podučavati obilježjima konzumerizma kao društvenoga fenomena jer je danas sloboda odlučivanja, koja pripada temeljnim ljudskim slobodama, izrazito ograničena, između ostaloga i brojnim selektorima dostupnih informacija. Negativne posljedice konzumerizma kao društvenoga fenomena i kao osobne ovisnosti mogu se, uz ostalo, ublažiti i ponudom sadržaja koji bi pretendirali promjeni životnih stilova i to u smislu njihove konceptualizacije povezane s vlastitim izborima kvalitetno ispunjenoga slobodnog vremena. Glede sustava vrijednosti valjalo bi ga usmjeravati na zajednicu odnosno poticati solidarnost (npr. različitim humanitarnim akcijama, volonterskim radom i sl.) Osim toga, na ovome se području rješenja mogu tražiti i u edukaciji i promociji zaštite ljudskih prava među koje spada i edukacija potrošača i mogućnosti za njihovu privatnost. Iako su trgovački centri i mjesto određene socijalizacije, treba jačati društveni otpor konzumerizmu tako da čovjek izgradi svoj vlastiti identitet koji omogućava slobodu pri izboru informacija i različitih mogućnosti djelovanja. Iz negativnih obilježja konzumerizma proistječe i podcjenjivanje poslova obrazovanja, znanosti i odgoja nove generacije koja se formira pretežito na sadržajima komercijalnih televizija i internetskoj razbibrizi. U ovome segmentu problema velika je uloga stručnjaka i znanstvenika pod uvjetom da osobno osvijeste navedene probleme te svekolikim javnim djelovanjem i uspostavljanjem suradničkih odnosa u javnosti izgrađuju svojevrsnu odbojnost prema konzumerističkim stilovima života.

Individualizirani rad prepoznatih ovisnika o kupovanju trebao bi se temeljiti na kognitivno-bihevioralnome pristupu tako da se osobu pokuša educirati o „opasnostima“ predominantno potrošačkoga životnog stila, usmjeriti je na druge sadržaje i podučiti je da troši zarađeno, a ne da koriste različite kreditne instrumentarije banaka. Primjerice, ako osoba na skali sustava vrijednosti preferira ono materijalno, valja spojiti određeni hobi sa zaradom (npr. izrađivanje nakita, prenamjena i uređivanje nepotrebnih predmeta koje već posjeduje), uputiti je na volonterski rad, a poželjne su i aktivnosti grupnoga karaktera (sport, planinarenje, briga o životinjama, starijim osobama i dr.). Valja je, u najvećoj mogućoj mjeri, izdvojiti iz miljea osoba sličnoga sustava vrijednosti. Dakle, nakon detektiranja problema izrađuje se hodogram planiranih aktivnosti, a osim bihevioralnoga aspekta, na kognitivnoj razini, osobu treba podučavati svim vještinama održavanja primjerene materijalne egzistencije i to kako nje same, tako i njezine uže socijalne sredine. Timski (ekipni) osmišljeni tretman ovisnika o kupovanju valja započeti detektiranjem biti problema s osobom kao sukreatorom. Ovo je, vjerojatno, i teže no kod drugih ovisnosti koje su društveno prepoznatljivije i stigmatiziranije. U široj socijalnoj sredini nužno je aktivirati sve relevantne društvene subjekte koji bi mogli prevenirati odnosno ukloniti negativne posljedice i destrukcije konzumerističkoga života suvremenoga čovjeka. Tretman ovisnika o kupnji („konzumerizam kao relativno nova prepoznata ovisnost“) ne može biti uspješan bez uključenosti stručnjaka najrazličitijih relevantnih profila. Dakle, na razini logosa fenomenu konzumerizma valja prilaziti transdisciplinarno, a na razini praxisa timski (ekipno). Laici, ali i stručna i znanstvena javnost, moraju biti osviješteni o problemu za koji se može pretpostaviti da će u budućnosti eskalirati. Ritzer, iako ne suviše optimističan u vezi sa svladavanjem negativnih posljedica konzumerizma, svoju knjigu završava efektnim HUM XI (2016.) 16 VLADIMIRA ŽAKMAN-BAN i KATARINA ŠPEHAR FIŠKUŠ stihovima pjesnika Dylana Thomasa: „Ne idite pitomo u tu ugodnu noć…Bjesnite, bjesnite protiv umiranja svjetla.

Source: Vladimir Žakman Ban – Katarina Špehar Fiškuš
Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kriminologiju – Centar za odgoj i obrazovanje Lug

Piše: Žana Alpeza

 

Konzumerizam – Novi vid manipuliranja ljudima 21 stoljeća!

SPECIJALNA NAGRADA ZA INDIVIDUALNI RAZVOJ FILANTROPIJE Žani Alpeza

Mi smo ljudi jer činimo DOBRO i upravo DOBRO je ono što nas čini ljudima!”❤️👌🏻
Večeras na dodjeli nagrade DOBRO za filantropiju ovih osam je pokazalo da je ova tvrdnja istinita!😇

 

Fondacija Mozaik je u petak, 22. ožujka u sarajevskom ‘Hotelu Europa’, na svečanoj ceremoniji nagradila osobe

i tvrtke koje doprinose društvenom razvoju i tako zahvalila svima koji svjesno i planski čine DOBRO/*/

 

 

Specijalna nagrada za porodični doprinos u BiH razvoju filantropije – porodica Ćorović❤️

Specijalna nagrada za individualni doprinos u BiH razvoju filantropije – Žana Alpeza❤️

Nagrada za korporativnu filantropiju (srednje kompanije) – R&S d.o.o ❤️

Nagrada za korporativnu filantropiju (velike kompanije) – Bosna Bank Internacional ❤️

Nagrada za korporativno volontiranje (srednje kompanije) – BAUERFEIND❤️

Nagrada za korporativno volontiranje (velike kompanije) – SPARKASSE BANK ❤️

Nagrada za individualnu filantropiju (17-35 godina) – Ibro Puca❤️

Nagrada za individualnu filantropiju (preko 35 godina) – Ramo Hastor❤️

DOBRO JE BITI DOBAR!

Ogovaranja i tračevi – preživjeti ljudsku zlobu!

Nemoguće je zamisliti jedan dan u našem životu da ljudi ne pričaju, ogovaraju, tračaju o „Nekome“? Zašto je to tako – nepristojno ,bezobrazno, pohlepno, opasno pričati o „nekome“ bez njegove/njezine prisutnosti! Kada bi se ovoga pravila pokušali pridržavati i ostati pribrani da „pazimo što govorimo o nekome“, uvidjeli bismo da tračevi i ogovaranja nemaju dugoročnu korist. Ali, teško je to, skoro nemoguće, a u ovome članku ćemo vidjeti na osnvu istraživanja, sociološko-antropološkog stajališta, zašto čovjek kao biće ima potrebu za ogovaranjem ili tračanjem.

Neka istraživanja koje sam čitala kažu da žene dnevno izgovore 24 tisuće riječi, a muškarci oko 12 tisuća riječi. Onda, ako je istraživanje doista točno, žene su po evolucijskoj i genskoj kategoriji sklonije više tračati no muškarci!

Dio svakodnevnog ispijanja kava zasigurno je dijeljenje informacija o ljudima čije šalice kave nisu za tim stolom. Prema rezultatima nekih istraživanja, oko 60% razgovora odraslih ljudi uključuje osobe koje tim razgovorima ne prisustvuju. Međutim, kada se dijele informacije o odsutnima, a kada se zapravo radi o ogovaranju? Postoje li i neke „dobrobiti“ ogovaranja? Jesu li ogovaranju skloniji muškarci ili žene?

Kako bi izgledala ili izgleda definicija ogovaranja?

Zapravo nije lako definirati ogovaranje riječima, a da ta definicija odgovara intuitivnom shvaćanju svih ljudi o tome što je to ogovaranje.

Mnogi ljudi pod ogovaranjem podrazumijevaju čisto iznošenje činjenica o nekome (npr. Ivana nije primljena na medicinu; Josip je jučer zaglavio u prometu sat i pol vremena). Da bi se takav razgovor smatrao ogovaranjem, iznošenje činjenice (informacije) mora biti praćeno evaluativnom informacijom. Drugim riječima, treba biti praćena informacijom na osnovu koje možemo procjenjivati neku osobu, i to na način da nam ta osoba „padne u očima“, odnosno da ju procjenjujemo na negativan način. Primjerice; „Ivana je bila lijena i nije se puno pripremala za maturu pa nije primljena na medicinu; Josip je glup, odbio je moj savjet da ne ide tom ulicom na posao pa je zaglavio u prometu sat i pol vremena“.

Dakle, dvije su komponente ključne u definiranju ogovaranja: razgovor mora biti o trećoj, odsutnoj osobi (ili osobi koja je prisutna u prostoriji, ali ne čuje razgovor), te informacija koja se tijekom razgovora iznosi mora biti evaluativnog sadržaja (dakle, da utječe na procjenu osobe o kojoj se govori).

Bez evaluativne komponente ne bi bilo razlike između dijeljenja informacija o nekome (činjenica) i ogovaranja. Osim ove dvije „glavne“, u razgovoru moraju postojati druge komponente da bi on bio smatran ogovaranjem. Vrlo je važna valencija informacije koja se iznosi, odnosno odnosi li se ta informacija na nešto pozitivno ili na nešto negativno o odsutnoj osobi. Iako ljudi iznose i pozitivne informacije o drugima, to se smatra hvaljenjem (hvalisanjem; ako se iznosi pozitivno o bliskoj osobi).

Kad ljudi ogovaraju, najčešće se radi o tome da „iznose smeće“ (spread dirt, talking trash), često prije toga priznajući da znaju da to što govore nije dobro („Mrzim ogovarati, ali…“; „Sad širim loše informacije, ali…“).

Bitna karakteristika ogovaranja je i njegova neformalnost. Ona se odnosi na to da informacije koje se iznose tijekom ogovaranja ne moraju nužno biti istinite. Za trač se „zna“ da nije 100% točan kao informacija. Ljudi obično ne vjeruju svemu što čuju i skeptični su kad čuju neki trač. Stoga je ogovaranje uglavnom neformalni oblik komunikacije. Osim toga, prema laičkoj teoriji ogovaranja, ogovaranje je usputni razgovor između ljudi koji provode neko vrijeme zajedno. Zapravo, često se na ogovaranje gleda kao na „pauzu“ koju ljudi uzimaju da se „odmore od formalnog života i razgovora“. Tako se često ogovara za vrijeme pauze za kavu ili cigaretu – u trenucima kad se ljudi, na primjer na poslu, mogu „ponašati neformalno“.

Zatim, budući da se ogovaranje odnosi na treću osobu, onu koja ne prisustvuje razgovoru, ono je indirektno i često se na njega gleda kao na oblik indirektne agresije (kao što je spomenuto u prošlom članku).

Iz navedenog se može zaključiti da ogovaranje nije lako definirati. Zaključna bi definicija mogla biti: ogovaranje je neformalni oblik razgovora o odsutnoj osobi (osobi koja ne prisustvuje tom razgovoru) na način da osoba koja je slušač negativno procijeni osobu o kojoj se govori, odnosno da joj ta odsutna osoba „padne u očima“.

Kako bi svrstali ogovaranja i tračeve?

Postoje dvije osnovne vrste ogovaranja, s obzirom na njihovu funkciju i motivaciju, odnosno cilj osobe koja ogovara.

U skladu s laičkim poimanjem ogovaranja, u podlozi ogovaranja većinom su antisocijalni motivi – radi se o namjernom pokušaju ocrnjivanja neke osobe. Međutim, u podlozi ogovaranja mogu biti i prosocijalni motivi. Netko može širiti negativne informacije o trećoj osobi s ciljem da osobu s kojom razgovara zaštiti od nepravde ili iskorištavanja koju je sam doživio od strane osobe koju ogovara. Na primjer, Dunja može upozoriti Anu na suradnju s Ivom, tj. reći Ani da joj suradnja s Ivom nije „upalila“ jer Iva često „zabušava“ i mijenja dogovorene termine radnih susreta ili se uopće na njima ne pojavi.

Tako Feinberg (2012) govori o „vrlinama ogovaranja“ (virtues of gossip), Znanstvenici su stoga uveli termin „dobro ogovaranje“, a pod njim podrazumijevaju svako ogovaranje koje nema sebične ciljeve.

Dakle, „dobra strana“ ogovaranja bila bi negativan utjecaj na ugled („reputaciju“) ljudi čije ponašanje nije društveno poželjno i upozoravanje drugih ljudi na takva ponašanja (tj. ljude). Na osnovu takvih informacija dobivenih ogovaranjem, ljudi mogu bolje (kvalitetnije) odabrati romantične partnere, poslovne partnere ili prijatelje.

Što kažu antropolozi-zašto je to tako?

Uz to, rezultati antropoloških i socioloških istraživanja pokazali su da su najčešće teme ogovaranja osobne kvalitete i posebnosti, ponašanja koja nisu uobičajena za neku osobu („iznenađenja u ponašanju“), mane i nedostaci, naglašavanje razlike između onoga što neka osoba govori i onoga što radi, socijalno nepoželjno ponašanje (laganje, varanje), životne nesreće (na poslovnom ili osobnom planu) i propusti u ponašanju.

O kome ljudi vole slušati „sočne priče“?

Zainteresiranost ljudi za neki trač ovisi o tome o kome je taj trač (koju se osobu ogovara). Ljudi su osobito zainteresirani za informacije o partneru, rođacima, kolegama iz struke, poznatim javnim osobama, i to osobito ako se radi o osobama istog spola. Osobe istog spola prema evolucijskoj su psihologiji glavni društveni suparnici, a i isto tako i važni prijatelji i suradnici. Takvi odnosi najčešće postoje između osoba slične životne dobi, stoga su ljudi najčešće zainteresirani za informacije o drugim osobama istog spola i slične dobi. Nekoliko je istraživanja to i potvrdilo (npr. McAndrew, Bell i Garcia, 2007). Ta su istraživanja pokazala i ovo: ljudi vole znati o „skandalima“ i nevoljama (ne o pozitivnim događajima) svojih suparnika i ljudi na visokim položajima u javnosti jer su im te informacije važne u socijalnom natjecanju. S druge strane, ljudi vole znati o pozitivnim događajima svojih prijatelja i rodbine jer će ih najvjerojatnije nastojati iskoristiti u svoju korist kad to bude moguće.

Spol i ogovaranje

Što se spolnih razlika tiče, riječ „trač/ogovor“ godinama se veže uz ženski spol. I u Bibliji se poziva na oprez u vezi ogovaranja općenito, a posebno ženskog ogovaranja. Biblija je pretežno pisana u muškom rodu, uz zamjetljivu iznimku kod opisa udovica:

…“ A uz to se (udovice) uče biti besposlene i skitati se po kućama, i ne samo biti besposlene nego i ogovarati, miješati se u tuđe poslove i govoriti ono što ne bi smjele“… (Timoteju 5,13)

Percipirana univerzalnost povezanosti između ženskog spola i zlonamjernog ogovaranja također se ogleda i u staroj kineskoj poslovici prema kojoj je „jezik mač žene i žena se brine da on ne otupi“. Stavljajući narodnu mudrost na stranu, postavlja se pitanje postoje li konkretni podaci da su žene sklonije ogovaranju nego muškarci i jesu li sklonije ogovaranju na agresivan način, s namjerom narušavanja odnosa neke osobe s drugim ljudima? Podaci postojećih istraživanja upućuju na sljedeće:

Žene su, u odnosu na muškarce, sklonije ogovaranju drugih osoba istog spola.!!! (zapamtite).

Muškarci „tračeve“ najčešće dijele sa svojim romantičnim partnerom, a žene podjednako i s romantičnim partnerom i s osobama istog spola (drugim ženama).

Iako su muškarci „zainteresirani“ za novosti o drugim muškarcima, ta njihova zainteresiranost je ravna nuli kad se pogleda zainteresiranost žena za informacije o drugim ženama.

Općenito, žene ogovaraju više nego muškarci i to obično bliske prijatelje i rodbinu. Muškarci su skloniji pričati o sebi i svom poslu i više se samopromoviraju.

Međutim, to sve ne znači da su žene agresivnije i „zločestije“ od muškaraca već govori o tome koju vrstu nasilja preferiraju žene.

Na ogovaranje se gleda kao na uobičajeno i zapravo društveno nepoželjno ponašanje. Kao što svaka medalja ima dvije strane, i ogovaranje ima svoju dobru i lošu stranu. „Mračna“ strana ogovaranja je ta da je ono način manipulacije ugledom drugih osoba prenošenjem negativnih informacija o osobi, koje ne moraju nužno biti istinite. Dobra strana je ta što na taj način ljudi mogu saznati informacije na osnovu kojih mogu bolje odabrati prijatelje, romantične ili poslovne partnere. Svevremenska pretpostavka da su žene sklonije ogovaranju u negativnom kontekstu više je od stereotipa. Žene su osobito zainteresirane za životna događanja drugih osoba ženskog spola i, u usporedbi s muškarcima, često ogovaraju na agresivan, kompetitivan način…

Bez obzira koliko ljudi tračali, ogovarali nas ostanimo svoji, prisebni, ne spuštajmo se na granice koje nemaju smisla, ili koje donose samo nevolje. Jer ipak je vrijeme najbolji pokazatelj!

Izvor: istraži.me

Piše: Žana Alpeza

Ogovaranja i tračevi – preživjeti ljudsku zlobu!

Prirodne djevojke 21. stoljeća – Vrsta u izumiranju

Kao da počinjem pisati o nekoj životinjskoj vrsti koja je na rubu izumiranja, pa pod svaku cijenu trebamo poraditi na to da prirodno je ono što je tvornica čovjeka ovog svijeta stvorio Bog. Ono što je stvorilo na svoju sliku i kako bi bilo svakodnevno reći majku priroda što je podarila “ne dirajte”. Tekst koji naslov nosi najveći broj mladih djevojaka, kao i mladića, neće se složiti. Zašto – iz jednostavnog razloga, rođeni su u nekom novom vremenu koji je donio puno drugoga osim onoga da što je priroda dala ostaje “sveto, netaknuto, božanstveno”. Ne mogu se sjetiti bas u posljednje vrijeme da sam zamijetila “prirodnu djevojku”, pri tom kada kažem prirodno mislim osim na vanjski izgled, pristojno ponašanje, skromnost, odnos prema starijima, odnos prema potrebama i mnogo drugog. Ono što ženu / djevojku čini posebnom i lijepom je prije svega njena samouvjerenost, lakoća komunikacije, bontonski stav, pristojno ujedno i elegantno ženstveno odijevanje, itd.

Nekadašnje djevojke: \ t

Ima ih i danas da ne budemo u zabludi, ali uistinu ih na prste nabrojati i mislim da svatko tko je zamijeti u srce od dragosti zatreperi. Kada kažem nekadašnje djevojke, osobno bih postavila granicu negdje do 80-og godišta. Za su generacije djevojaka kao i mladića koje su imale usađene odgojem stavove tako čvrste da je nemoguće ih pomjeriti. U svakodnevnom životu posebnost je izražena u njenom čistoj koži, sa malo rumenim obrazima. Kosa je prirodne boje, odijevanje je elegantno sa skrivenim izražavanjem ženstvenosti. Djevojke su imale odnos prema roditeljima izraženih s poštovanjem, kada bi se razmislili razgovor o biološkoj terapiji za rješavanje svih problema. Isto tako bez ikakvog pogovora slušala su, ne zbog pokornosti već usađenih moralnih vrijednosti. Ne koristi se u svojoj komunikaciji vulgarne riječi,

Nekada i sada: \ t

Nekada je bilo nepojmljivo odlučiti za tetovažu, što je danas za djevojke i mladiće normalna svakodnevnica.

Današnje djevojke nose platforme potpetice, a ne štikle ili visoke pete. Nemoguće je i zamisliti kako hodati u njima je opterećenje za zdravlje.

Kada nekadašnje djevojke gledaju film zaplaču uz crno-bijeli ekran televizije, dok današnji mladi uz nove ekrane i nemaju vremena gledati u miru film, jer je njima dosadno i čeka kada će početi sa emitiranjem nekih od Reality-a, što im čini zadovoljstvo gledajući idiote koji za sekundu razbijaju prljavštine iz svojih života za minut slave.

Više od šminke na licu i nabildanih bicepsa i slično na kilometar možete vidjeti kada je djevojka ili mladić “SVE ZA LJEPOTU”. Ne, ne znaju da ljepota dolazi ne izvana, nego ljepota treba zračiti iznutra, ono što nosimo u sebi.

Prirodne djevojke kada u mislima odlutaju, ne grickaju zanoktice noktiju, ne smiju se kroz zube gromoglasno, već se smiju GLASNO jer znaju da iskren osmjeh očarava i nema cijenu.

Prirodne djevojke nakon izlaska uživaju u mirisu kiše, one skinu cipele i hodaju po pločniku bose, zato što su sretne, a ne pijane.

Ne pada im na pamet da stave umjetne trepavice, na suncu ne koriste razno-razne kreme protiv UV zraka… kao da će kreme spriječiti, znaju da je vitamin D od sunca jako zdrav. Kada počne proljeće i veće temperature skinu se u majice da ih sunce počne tamniti, ne pada ima na pamet da tokom cijele godine budu preplanulog tena, jer je to nezdravo. Na plaži se igraju sa kamenčićima i sakupljaju školjke, uzmu razglednice i pišu prijateljima pozdrave sa mora, dok modernim djevojkama ne pada na pamet takvo nešto, pa ih ispod ogromnih šešira i naočala gledaju ispod oka s podsmjehom, a ne znajući kako se zabavljaju, dok se moderne djevojke na rubu živaca zbog kojih crta celulita, a kamoli ne daj BOŽE kilograma viška… već je na rubu depresije.

Opuštaju se uz pucketanje kocke leda i starih ploča, One se uz šampanjac i narodnjake ne puće već smeju. Kada čuju trubu pomisle na jazz, ne na isplovljavanje broda, kazalište ne obilaze ili samo posjećuju… stalno mu se vraćaju.

One uvijek sanjanju u boji, tako jako i stvarno da se snovi i u snu ostvaruju.

photo https://www.pinterest.co.uk/pin/575968239816276111/

One ne maštaju o čudima, one ČUDA stvaraju.Kada prođu pored Vas vrijedne su divljenja i poštovanja, jer nažalost kako nam vremena dolaze sve više nam se u svakodnevnici stavlja nešto umjetno/vještacko, gubeći onu prirodnu ljepotu, čar sto je priroda ostavila!

Piše: Žana Alpeza

 

Prirodne djevojke 21. stoljeća – Vrsta u izumiranju

Depresija je golgota zbog životne torture!

Autor: Žana Alpeza

Kako je sve počelo?

Donosim priču o čovjeku koji živi u predgrađu Beograda. Još jedna od nizu sudbina ili zle kobi što bi narod rekao.

Kao i većina trauma, oštećenja, čovjeka kao ispunjene cijelosti individue počinje sve sa djetinjstvom. Djetinjstvo je period u kojemu se formira osoba kroz karakter, navike, poštenje, dobrotu, zloću i slično. Mnogi psihijatri 21. stoljeća počevši od stoljeća prije i oca psihijatrije Sigmunda Freuda, koji je rekao da dijete se ne bi trebalo odvajati od majke do treće godine svoga života. Zašto je to tako? Upravo iz razloga kada dijete dođe na ovaj svijet je najranjivije treba i traži sigurnost, ljubav, pažnju. Sva ona djeca koja su imala na bilo koji način neispunjen život ostaviti će kroz život ožiljke!

Kada će se ti ožiljci pojaviti, i u kojem obliku ovisi o puno segmenata. Prvenstveno od genetike dali smo jači karakterom ili smo emocionalniji. Kada bi roditelji samo znali koju štetu nanose svojoj djeci zanemarivajući ih, zlostavljajući (verbalno, fizički) koje oštećenje i zacjeljenje mora trajati do kraja života zbog njihovih krutih odluka, tradicionalnih običaja, i drugoga (u negativom smislu) vidjeli bi da plače Bog nad njima!

Maltretiranje i nasilje u djetinjstvu!

Jako teško oštećeno djetinjstvo gdina Vladislava počinje kada je kao maleni dječak željen istraživanja, igranja, uživanja u djetinjstvu počinje tortura od malih nogu od strane oca koji je maltretirao majku, koji je gledao svojim tužnim dječačkim očima kako majku tuče. Svako malo ovo dijete gleda bespomoćno kako otac muči, vrši nasilje nad majkom, ubija životinje pred ovim dječakom bez trunke kajanja, bez trunke suosjećanja.

Teško je pogledati samo jedanput da otac majku tuče, da ubija nedužne životinje, da iskali svoju agresiju na svakoga tko naiđe. Pritom njegovi prijatelji dječaci se bezbrižno igraju u dvorištima maštajući o novim dječjim igrarijama, dok on tužnim dubokim očima se svaki dan pita zašto se to događa?

Majka kao majka sve trpi, uz svu svoju muku ona krhka, emocionalna pokušava koliko-toliko sakriti od djeteta torturu, ali teško! Naš dječak kako stasava biti stariji i mladić, dolaze i životne situacije s kojima se mora čovjek nositi, ali kako se nositi kada niste primili ono najvažnije u životu, kako savladati ovolike gromade planina kada Vam roditelji nisu rekli kako prevazići životne nevolje.

Bijeg u umjetnost!

Urušivši se sve pred njim, nije bio sposoban da se nosi sa realnošću ovog svijeta, te je pobjegao u umjetnost i maštu, jer je umjetnost preživljavanje! Umjetnost je nešto gdje možeš 24 sata na dan pobjeći od svega i svakoga, pobjeći u maštu osjećajući se korisnim i živim.Polako godine prolaze dan za danom, bavljenje umjetnošću na nekoliko načina kao i profesor na faksu primijenjenih umjetnosti, držao privatno kurseve, otvorio privatnu radnju „kuća strih zanata“ (umjetnička keramika, narodno grčarstvo, kalupi itd.), polako kroz život koračam da budem sve suprotno od onoga što je bio moj otac, taj osjećaj i razmišljanje je uvijek uz mene, ne želim biti kao on, želim postići nešto u životu!

Želim ići kroz život srcem i dušom, otvoriti ljubavlju ljudima vrata, pomoći kome mogu, sve do jednog dana.

Umjetnici imaju posebne duše, posebno i drugačije gledaju na ovaj surovi svijet, nježni su i na sve čuju i vide svojim neapokaliptičnim pogledom. Koliko se može od umjetnosti i bavljenjem zanata živjeti, polako dolazi sivilo ovoga lijepog života. Koliko mogu reći lijepog jer je na mojim leđima teret moga djetinjstva, svega se pomalo počinjem plašiti.

Upoznao sam ženu s kojom želim osnovati obitelj, rodila se prelijepa kćerka, kada imate takav život, sigurnu ruku i oslonac uz sebe lakše se sve podnosi. Ali ni ova sreća nije dugo trajala, četiri godine sam bio sa suprugom te onda dvadeset godina odvojeno jer nisam htio se razvesti zbog kćerke, tek kada je stasala na svoje noge i postala starija sam se razveo. I kćerka me napustila… E sudbino što li je nad mnom se svilo?

Ono što mi istinski daje smijeh ponekad na ovome umornome licu je pas i male tri mačke, oni su vjerni, oni ne znaju šta je ljudska zloba, šta je sablast. Volim ih neizmjerno. Zahvaljujem Bogu što su sa mnom.

Stanje u državi-skok u depresiju!

„Stanje u državi se odražava na stanje psihe normalnih i poštenih ljudi,jer za njih nema pravde, večite žrtve. I ja patim dugo, još od devedesetih prošlog vijeka.Pokušao sam sve moguće da se oslobodim ali ništa nije dalo neki značajni rezultat,ne ostaje osjećaj sigurnosti, a on je odličan početak ka sanaciji štete“… kaže i vidi to svojim očima…

Kako proklete devedesete na ovome Balkanu nisu nikome ništa donijele dobro (osim nekoliko postotaka onih koji su se nakrali od nas, onih koji nas gaze krokodilskim cipelama kao mrave, onima koji su kupili i kupuju diplome i razne titule od našeg rada, muke, od onih koji ne znaju kako je to otići navečer spavati a kiša ti pada na krevet jer prokišnjava sve nad tobom, onima koji ne znaju kako je navečer praznog stomaka ući u hladan, mračan krevet, onima kojima nije dovoljno to što su nas sve ove godine krali pa im je malo., pa su ih naslijedili njihova djeca, onih čije supruge od dosade kao u Rimsko doba nas bacaju tigrovima u zatvorenoj areni, i tako dalje).

Kako čovjek uopće da uspije preživjeti dan, tjedan, mjesec, morao sam da zatvorim svoju „kuću starih zanata“ kako ću plaćati porez? Odakle mi novci? Tko više i cijeni i poštuje one prave istinske ljude koji od jutra do sutra rade rukama, više i ponekad ne prepoznajem od rada kakve mi je boje koža. Počinjem se polako gubiti, nastaju ogroman stres, nastaju noćne more, anksioznost,depresija, beznađe.

Kada počnete gubiti, nemati više novaca, perspektive svi pobjegnu od vas jer „nemaju koristi niti osobnog interesa“, svatko sebi gleda svoj komfor. Prokleti Vam komfor, dajte mi samo što mi pripada, kuća mi je u bombardiranju Beograda uništena (jesam li ja kriv)? Pitam se zašto? Dajte mi ono što sam poštenim radom sa mojih pedeset i osam godina koliko sada imam radio… ne tražim, ništa… što će meni krokodilske vaše cipele, i te licemjerne maske na pokvarenim licima. Svako jutro novu stavljate. Pa kao dobivam socijalnu pomoć od šezdeset eura… I poneki prijatelj kojega sam pronašao na Facebooku mi pomogne, pošalje mi nešto, hvala im… znam da uvijek ima dobrih ljudi… nikada nisam u to prestao vjerovati.

Upoznao sam ženu s kojom želim osnovati obitelj, rodila se prelijepa kćerka, kada imate takav život, sigurnu ruku i oslonac uz sebe lakše se sve podnosi. Ali ni ova sreća nije dugo trajala, četiri godine sam bio sa suprugom te onda dvadeset godina odvojeno jer nisam htio se razvesti zbog kćerke, tek kada je stasala na svoje noge i postala starija sam se razveo.

DEPRESIJA – Moja svakodnevnica!

Crnilo se nadvilo nad mnom, petnaest puta sam završavao na Psihijatriju u bolnici. Dragi ljudi zamislite samo jedan dan da živite u mraku misli, beznađu života, crnilu potoka, praznina duše, umrli bi mnogi najradije. Pogledajmo samo našeg heroja iz priče, petnaest puta na odjelu Psihijatrije je bio, pošto se liječi od anksioznosti i depresije sa kombiniranim još poteškoćama treba dugo vremena da naiđete na adekvatnu terapiju od koje će vam biti bolje. Bude mi bolje jedno vrijeme, jedan period, onda opet crne misli, crni dani, beznađe i tako u krug. Depresija me zagrlila, nikako me ne pušta, znam duboko u sebi da je to od ožiljaka iz djetinjstva, mučni teški dani, ne vidim perspektivu, budućnost, sve znam inteligentan sam ja. Umjetnici su iznimno inteligentni ljudi!

Koga da sada proklinjem ili kunem? Oca – jednog od glavnih krivaca u mome životu? Prokleti rat – što mi je uništio kuću i snove? I tako dalje da ne nabrajam.. Ja sam rekao i ostajem pri tome da ću biti čovjek sve suprotno kakav je moj otac bio, i borim se, i znam da je teško, i boriti ću se, i znam da će ovo netko pročitati, i znam i vjerujem da mogu još, da imam još što dati ljudima, svoj rad, znanje, iskustvo…

Oprostit ću svima, jer ne želim breme tereta to nositi na leđima Bog sve vidi on ima razlog zašto je meni dao takav put, i hvala mu… hvala mu jer ja NE ODUSTAJEM!

Tužna priča iz predgrađa Beograda

Posvećeno gdinu Mirosavljević Vukoslavu.

Depresija je golgota zbog životne torture!

Besplatne Edukacija NLP-Edukacijski seminar ovladavanja tehnikama izvrsne komunikacije i uspješnog rukovođenja sobom i drugima

Udruga PRAVI Put Ledinac Grude, organizira jednodnevnu radionicu NLP praktičara edukacija,
koja je za pojedine pojedince i timove koji žele da ovladaju tehnikam izvrsne komunikacije
i nauke kako uspješno rukovode sobom i drugima.

Osnove uspješnog posla jeste dobra komunikacija. Kada umijemo jasno da postavimo ciljeve, da prenesemo zadatke,
motiviramo i sebe i druge, uspjeh je neizbježan. Pravi izbor za jedan koji žele da razvijaju profesionalni i lični život.
Naš NLP praktičarski trening uključuje tehnike i znanja koja omogućavaju ostvarivanje uspjeha u poslu i privatnom životu.

Edukaciju vodi Jasminka Susmel, certificirana praktičarka i trenerica Neuroligvističkog programiranja
završio edukaciju u Kastrapeli centru za savjetovanje i poduku (Zagreb), što je nadogradnja
iskustveno bogatom dugogodišnjem aktivnom radu sa ljudima koje je kreirala kroz različite
društvene angažirane edukativno-radne aktivnosti putem medija i različitih projekata ,

Iznimnu pažnju posvećujemo razvoju komunikacije, verbalne i neverbalne – proces koji
kontaktira s drugima, definiram svoje želje i ciljeve, razvijamo kreativne inteligencije i
utječemo na svijet oko sebe.

Posebnost rada koji izdvaja Jasminku Susmel od sličnih je izvornost i inovativnost u
pristupu, posvećenost cilja i altruizma koji je uz vječiti optimizam pečat njegove osobnosti.
Vjerna je viziji da svojim usavršavanjem i razvojem svi mi utječemo na rast i razvoj ljudi oko
nas. Vjeruje da svatko od nas učenike i napredovanjem pridonosi i napretku zajednice
u cjelini.
Kvalitetni treninzima i coachingom želi poticati razvoj potencijala svake osobe, a
treninge stalno unapređuje nova saznanjima i iskustvima.
Uspješna je motivacijska govornica i trenerica,

EDUKACIJE:

Široki Brijeg, dana 15.02.2019., S početkom od 16: 30h, na lokaciji Gradska Knjižnica

Prijave za Š.Brijeg putem linka:
https://goo.gl/forms/aaZU044APv56Azfg1

MOSTAR: dana 16.02.2019. subota, s početkom u 13: 00h, na lokaciji
Agromediteranski Fakultet) Džemal Bijedić,

Prijave za Mostar putem linka:
https://goo.gl/forms/TpcHTU6Fxnzl2zaH3

LJUBUŠKI, dana 18.02.2019. sa početkom u 16: 30h na lokaciji
Gradska Vijećnica Ljubuški,

Prijave za Ljubuški putem linka:
https://goo.gl/forms/266JTsVBYsNQKlln1

„Ne idi iz BiH“ – Sunce pod tuđim nebom je zauzeto!

Ostala sam u Bosni i Hercegovini, točnije u Hercegovini, zato što tuđe sunce ljepše ne sija. Mogla sam da odem, pola mojih prijatelja je tamo, pola ovdje. Prvi put sam mogla otići 2005. godine, pa onda poslije još nekoliko puta, ali ipak sam odlučila da ostanem!

Nisam otišla! Ne žalim… Borim se, radim i ostajem tu!

Ja sam dio onoga što zovu “izgubljena generacija”.

Ne znam što da kažem kada u medijima ili u društvenom okupljanjima čujem kako je “preko” bolje, kako teče med i mlijeko ili kada vidim one članke “koja je zemlja najbolja za život na svijetu”. Članke tipa “BiH na posljednjem mjestu u…“ neću ni da spominjem. Ljudi koji pišu te stvari obično nisu pomjerili se više od nekoliko desetaka kilometara unutar BiH i projektiraju svoje jadne živote u tekstove koje pišu. Žalosno je što takve poruke pola naših mladih drže u stanju polu-paralize i iščekivanja. Nitko ne bi ništa da pokrene jer se „ne isplati“ i nema pravde. Najčešće što čujem!

Svi čeznu za nekakvim uspjehom kojega bi preko noći, znate, uspjeh preko noći nije normalna situacija, to je anomalija… Osim ako ne spadaš u onu kategoriju izvrsnih sportaša, umjetnika, glazbenika itd., onda imaš šanse…

Ono što treba da znate je da bez znanja jezika i nekog zanata, teško da ćete dobiti preko neki dobar posao. Učenje jezika i zanata je skuplje kada odete preko zato gledajte da sa tim završite kod kuće. Tamo te niko ne čeka raširenih ruku. Sve pozicije na suncu su već zauzete, ali možeš da se smjestiš negdje u sjenku. Nitko ne voli i ne osjeća se dobro u sjenci. Sve je skuplje i treba ti puno novca da bi uspio preko.

Muke o kriminalu, političarima

Kažu kako je ovdje veliki kriminal! Eh, pa ima ga i tamo u inozemstvu… Onaj tko je išao, ostao i radio vidio je neke stvari kako funkcioniraju.

Neko kaže kako su naši političari veliki lopovi, kako je XY nesposoban, ima nekretnina, kuće, vila, bogatstva razna itd. Onda počnu pričati kako izgledaju fizički??… Šta me briga kakva su mu usta i da li je lijep/a? Mogu ja da ga ne volim, ali treba da poštujemo instituciju… Znate… mi još uvijek imamo državu, a možemo i da je nemamo. Držite do sebe i prestanite da pridajete toliki značaj političarima. Nisu oni toliko sposobni, ni pametni. Njihov utjecaj na vaš život je minoran, ali su sjajan izgovor da nikada vi ne budete krivi.

Netko kaže “idem zbog stranačkih lopova jer sve ide preko veze…”. Kakve veze ima da li je na vlasti Nijemac, Turčin ili neko drugi? Tko je na vlasti nema veze sa mojim patriotizmom. Ja ću gledati da se snađem u svakom slučaju i svakako ne očekujem da me neko od njih zaposli. Hvala meni ne treba. Jel’ vama to treba?

Je li me briga da svaki dan mora proći vremena i vremena da bi vodila računa i gubila vrijeme na neke političare, pa zemlja je u kaosu, to je činjenica… Ali nisam ja!!! Ako je država opljačkana, korumpirana, devastirana, što već nije… nisam ja… nisu moji prijatelji… nije moja obitelj… Ima puno ljudi s kojima radim i s kojima se svakodnevno susrećem koji su pošteni, dobri radnici, roditelji, prijatelji i slično. Ali ne gubimo vrijeme razmišljajući što država ima ovoliko ministarstva, fotelja razno-raznih, dupeuvlakača, uhljeba, itd. Naučite se skloniti od takvih misli, od takvih druženja… Dođe sve na naplatu… Je li teško čekati? Što teško – to je križ Isusov kojega je nosio na Kalvariju, ali proći će, ako ne počnemo od samoga sebe,kako izići na kraj sa svime?

Mislite da političari na zapadu ne kradu? Da nema korupcije? Kradu, ali je to pravno bolje pokriveno. Pitajte pravnike vidjećete da pravda i pravo nisu isto. Kada provedete dovoljno vremena na zapadu, tek onda počnete da primjećujete njihove političke zavrzlame. Ta priča oko krađe je zapadna floskula. Kakve veze ima što je Gadafi ili Sadam imao milijarde kada je narod živio u miru, zdravstvo i obrazovanje bili besplatni i biznis cvjetao? Jel’ sad bolje poslije bombardiranja? Stigla je demokracija? Nije prihvatljivo da politički vođa ima milione, ali je prihvatljivo da zapadna sila koristi poreske milione za osvajanje drugih zemalja?

Treba da znate da cijenite ono što imate. Ako sjediš u kafiću i žvaćeš slamku nemoj da se žališ na državu kako nemaš posla. Sjedi tu i samo shvati da ti ustvari uživaš. Toga nema u Europi, tamo su kafići prazni u toku radnog dana. Ustani i uradi nešto ako umiješ i želiš. Samo nemoj da kukaš.

Mi smo nekako naučili kukati,ili tražiti nekog drugoga tko je krivac… Pa se tko oduži sjediš jedan dan u kafiću, pa tjedan mjesec, godinu i ode u nedogled… Puniš sebe gorčinom, mukom, gađenjem… Skloni se, izađi radi nešto, izađi na njivu zasadi nešto…Sada ćeš reći kome ćeš prodati… nikome… sebi ostavi za zimnicu, itd.

Šta uspjeh znači u životu?

Pitanje je šta ti u životu smatraš uspjehom? Ako je tebi uspjeh da dobijaš redovno plaću, da imaš za pojesti, obući i na more otići onda Ok, ali realno to je samo zadovoljenje osnovnih životnih potreba.

S druge pak strane ako želiš pokrenuti posao što ih je manjina u ovom slučaju opet imaš mogućnosti, pogotovo mladi ljudi, ja kažem da imaju sreće što im je u ovo digitalno doba sve na „izvoli“… Znači mladi čovjek ako je dobar IT programer ili slično,može raditi od kuće, zaraditi honorarce mogu mladi kojima je hrpa stavki dostupna od kuće. I tako dalje, ali ako želite onaj uspjeh u kratkom periodu bez velikog odricaja i rada, što očekuješ… sjediti u kafiću i filozofirat ili tračati… pa onda nastavi

Naša zemlja izgleda loše samo kada se poredi sa zemljom kao Njemačka, ali to je opet relativna stvar. To je kao da usporediš babe i žabe. Nijemci su tačni, precizni, plaćaju porez, poštuju zakon i jako se brinu o integraciji – treba imati u vidu da je par vjekova inkvizicije učinilo čudo za mentalitet i efikasnost zapadne Evrope. E, da li našima što odu raditi kod Nijemca odgovara što je sve tako striktno tamo, što su ljudi tačni i hladni… ali sa druge strane zato kod njih nema rupa na putevima kao kod nas. Mi smo na pola puta između istoka i zapada, kod nas ima više korupcije, ali zato je život ležerniji. Kafići su puni, ljudi se više smiju i plaču, malo je haotično…

Mediji nam objašnjavaju kako smo nekulturni, nedemokratski, nazadni i mi se non-stop trudimo da budemo bolji i konačno uđemo u tu Europu, a oni nas žedne prevode preko vode. Učite povijest… Imamo mi i demokraciju i kulturu, ali sjedimo hipnotizirani za televizorom i internetom.

Odlaskom dajete šansu da zemlja postane gora!

Svojim odlaskom dajete šanse dodatne onima koji kradu,ponižavaju, koji su zaposlili svoju rodbinu, i slično dodatne prilike jer nas je manje. Oni fino sjede u toplim foteljama u kućama pijuckajući neka skupa vina, dok se ti smrzavaš (ako si sam otišao onda vjerovatno dijelite troškove stanovanja), pa se skupite navečer kao siročad, jer po cijele dane radite,ne vidite sunca dođete u stan kasno, samo da se uhvatiti za krevet od umora.

Odlaskom dajete prilike da stvaraju nepovoljnu i negativnu klimu na svim područjima, toliko melankonije unose da bi čovjek rekao da je smak svijeta sutra… Ma ne idite nigdje… Borite se svim snagama… Ne dozvolite sa se još više bogate i kradu, da otimaju sa gromoglasnim osmjehom kada stanu pred TV kamere u onim krokodilskim i skupim odijelima.

Ne idite, u inat onima koji pijuckaju skupocjena vina, ne idite u inat sebi, ne idite zbog svojih roditelja, djedova, ne idite zbog ovog kamena, zbog svoje djece, borite se… uvijek se nađe način… Ne morate živjeti s 3 automobila u garaži, jedan je dovoljan, ne treba ti skupocjena garderoba, namještaj… Nauči se biti skroman i zahvalan, sve će do doći na svoje… JE LI TEŠKO ČEKATI… DA TEŠKO JE, ALI JE NEOPISIV OSJEĆAJ BITI SVOJ BEZ REPOVA!

Ja ne idem nikuda. Branim ovaj kamen. Volim kamen…

Piše: Žana Alpeza

„Ne idi iz BiH“ – Sunce pod tuđim nebom je zauzeto!

DEPRESIJA – Preživjeti BEZDAN bez kraja!

Depresija je stara otkad postoji čovjek. Nije svatko imun na njezin dodir. Kada te jednom dotakne tako vješto se prikriva, da kada se osjećate bolje vrati se poput bumeranga. Koji je to osjećaj, svijet Vam postaje tmuran, u ustima osjećamo gorčinu. Odzvanja negdje u glavi da je to stanje prolazno, pružajući izmorenu ruku očekujemo utjehu, molimo se da prođe. I onda shvatite da ste sami!

Depresija je poput utvare koja vam dođe bez najave, a nema naznake odlaska. Lako je kada nas boli zubobolja, slomimo nogu svjesni smo da je stanje akutno i proći će,  ali kada imate dijagnozu depresije stalno razmišljamo o pitanjima života i smrti – koja je naša životna svrha postojanja, o osjećajima krivnje, straha, opraštanja, osvete, bijesa, ljubomore.

Razlika između depresivne i nesretne osobe?

Postoji razlika, ali kada iskusite i jedno i drugo sami ćete spoznati o čemu je riječ. Kada je osoba nesretna, ako joj se desio težak udarac, ona je u stanju potražiti utjehu, pomoć, prihvatiti i olakšati daljnju patnju. Okrenite se ljudima, na brižnost, suosjećanje i slično. Ali kada imate depresiju nisu vam dostupni, nisu brižljivi, suosjećajni. Uz tu daljinu ljudi, oni vam nisu ni potrebni, čak naprotiv, sve vam smeta i ne želite nikoga.

Zidovi najbolji prijatelji

Zidovi oko vas su postali najbolji prijatelji, zavjese su bijeg da ne postoji svijet iza prozora, telefon i ostale vrste komuniciranja što su dalje od Vas čine Vam se podnošljivijim da ostanete u svome zatvoru zidina.  Da li je počeo III svjetski rat uopće vas nije briga! Ne osjećate potrebu da trebate jesti, crijeva krče, traže zalihe hrane, a u Vašoj glavi samo odjekuje bez ikakve želje da posegnete za kašikom. Ne znate da li je noć ili dan, ujedno svejedno vam je. Slike u glavi pustih krajolika, bezvodnih pustinja, zaleđenih pustara, bezgranični okean. Oko vas je beznađe svega, posrtaj prema praznom obzorju, bespomoćna i nepokretna među zidovima. Najbolji prijatelj je često “san”, jedva da se ustanete na toalet. Oni koji nemaju još poteškoca sa depresijom često imaju panične napade, anksioznost, itd. Tada dolazi još jedan zastrašujuci osjećaj zarobljeništva. Kako tada zaspati uz stalni osjećaj straha? Zna samo onaj tko boluje!

Bijedni zatvorenici i zatvorski čuvar

Depresija je kao zatvor u kojemu je istodobno zarobljen bijednik i okrutni zatvorski čuvar.

Kažete li jednoj osobi da ste u depresiji ili da ste totalno u “komi”, da vam je dosta svega, ne shvaća svatko što te riječi znače, pa počnu dijeliti savjete kao “trzni se”…?? Šta oni znaju, pojma nemaju koji je to osjeđaj BEZDANA. Počnu ljudi pričati kako je sebičan/a.

U zatvoru depresije ljudi su sebični?

Koja idiotska izjava… pa zar nismo svi sebični kada se borimo za vlastiti život? Ljudi koji promatraju s vanjske strane nemaju osjećaj da je osoba u nekakvoj opasnosti, ali vi u zatvoru depresije osječate strah koji je jednako snažan kao strah od smrti.

Nedostatak serotonina?

U 21. stoljeću medicina je puno napredovala da se sa sigurnošću znanstvene strane može reći da je u mozgu osobe koja boluje od depresije nedostatak “kemijske neravnoteže” hormona sreće koji se zove serotonin. Najčešće ljudi koji boluju od depresije imaju ove tri vrste i to:
– klinička depresija (znači da ste jako depresivni),
– reaktivna depresija (znači da ste depresivni postali zbog nekog neutvrđenog životnog događaja), i
– endogena depresija (znači da tu vrstu depresije nije izazvao vanjski uzrok).

Često imamo i sezonske, povratne depresivne epizode i slično. Ono što je bitno reći je da ako osoba sama ne može potražiti pomoć kod psihijatra, da može pomoći netko od prijatelja, susjeda i slično. Depresija u malim postocima slučajeva rijetko ode bez adekvatne pomoći.

Ne treba davati savjete kao “ma proći će to i slično”, antidepresivi te ostali vidovi psihoterapije su veliki spas za oboljele od depresije.

Dozvolite sebi nesavršenstvo 

Kada se počne oporavljati od depresije (ovisno kako bi se počelo oporaviti, da li od antidepresiva ili drugog) razmisliti o tome što bi moglo doprinijeti da vas depresija baci u okove zatvora? Život jednostavno nije lak, nije lako živjeti na ovoj planeti. Ako ste imali nezadovoljan, frustrirajući posao, groznog šefa, razmaženu djecu, malu kuću, neželjen izgled, smrt bližnjih, razvod, preseljenje ili što drugo što bi moglo uzrokovati depresiju, znate da je cijena preskupa da samo jedan dan budete u krevetu, a kamoli period dok vam bude bolje. Dopustite sebi nedostatke, pustite neka vremena neke stvari pokaze, ne “težite”, otpustite puno toga jer znate da zdravlje nema cenu!

Piše: Žana Alpeza

Besplatna savjetovanja iz oblasti Zapošljavanja

Udruga Pravi put ima besplatne usluge Savjetovanja iz oblasti Zapošljavanja za osobe sa slabijim socijalnim statusom, studente, osobe koje su na biro-u rada, osobe sa invaliditetom, žene u ruralnim područjima i slično.

-Aktivno Upravljanje karijerom
(glavne odrednice za upravljanje karijerom, testiranje profesionalnih interesa, zašto promijeniti posao),

-Analize Cv-a (zašto pisati životopis i molbu za zaposlenje, pravila u pisanju, što poslodavcima smeta, iskustava sa poslodavcima, provjerite kakav je vaš životopis),

-Pomoć pri pisanju Motivacijskog pisma,

-Selekcijski postupak (regrutiranje, pred selekcija),

-Pregovori, Ugovori (pregovaranje o plaći, pismena ponuda za posao, potpisivanje ugovora o radu),

-Dodaci, primjeri (najbitnije osobine i vještine pri zapošljavanju, ključ testa profesionalnih interesa).

U 2019 ovaj projekt će se početi održavati kroz radionice i Info Dane, u nekoliko gradova BiH.

Da li možemo spasiti napredak čovječanstva?

Čovjeku danas olakšanje živjeti upoznajući druge?

S pomoću svih tehnoloških i ostalih mogućnosti čovjek na neki način postao sretniji, prije završava posao, zadatke, sa napretkom čovjeka on postaje i ka savršenijem biću. Ali, isto tako puno će se radosti zadobiti daleki čovjeku rođaci, prijatelji, poznanici, poslovni partneri, koji mogu munjevitom brzinom razmijeniti vijesti o prilikama, novim događajima, pozivima, što čovjeku omogućava mnogostruko olakšanje. Koliko boli će se otkloniti kada i manje imućni ljudi budu mogli vratiti izgubljeno narušeno zdravstveno stanje, recimo promjenom odlaska u planine, odmarališta, toplice, u toplije krajeve, u svježi planinski zrak. Koje olakšanje će zadobiti kulture raznih naroda, kada se budu/ili već jesu upoznali i priopćili svoje ideje, saznanja, mogućnosti, sposobnosti, iskustva i dostignuća. Tim istim drugim kulturološkim narodima smanjiti se –ili izgubiti predrasude nacionalne mržnje, samoljublje, kada budemo uvidjeti i vidjeti nova saznanja, i kroz individue, tako i kroz cijeli narod, što će nas povezati dublje u veze kroz tehnologiju, znanost, kulturu, religiju, umjetnost, itd.

Rousseau sumnja u napredak?

Napredak nije i ne mora biti sam po sebi nužo pozitivna vrijednost. Što zači da nije sve što napreduje nužno dobro za čovjeka. Znanost, tehnologija, omogućili su svakoj generaciji daljenje napredovanje na putu otklanjanja otpor prirode koja nije čovjekova. Priroda je nešto što je dio nas, uz nas. Dvojica filozofa od Bacona do Decartesa, pa i Rousseua su u svojim dijelima to najbolje objasnili. Onda već u 18. stoljeću Rousseau počinje da sumnja u „poželjnost napretka“. Svojim negativnim odgovorom do tada se – prvi puta nesumnjivi napredak znanosti i tehničkog vladanja prirodom konfrontira sa gubitkom morala,koji teče usporedno s prvim. Taj se moral može tumačiti kao posljedica napretka,ili je napredak samo nesposoban da to spriječi. Rousseau je uvjerljivo mišljenja da napredak pada na teret ćudorednosti individue, i time ujedno na teret socijalne integracije zajednice. Tempo napretka, koji se smatra neimenovnim ,mora se zaskočiti i stoga je jedan od najvažnijih zadataka koji se postavlja liderima država.

Pokvareno stanje napretka čovjeka?

Najpristojniji čovjek ne posjeduje sredstvo kojim bi pobjegao iz bijede, a najveći lopovi se cijene i prisiljeni smo odustati od kreposti, ko se želi postati častan čovjek, kaže Rousseau u Sabranim djelima.

Ono što nam se prikazuje kao temelj ekonomskog i tehnološkog napretka: globalni rast proizvodnje i proizvodnih snaga, itd., uspješno korištenje osobnog interesa za poticanje blagostanja svih – Rousseau to osuđuje, jer umanjuje ćudorednost i izaziva nejednakost, kao i robovsku ovisnost.

Luksuz, izlasci, trgovine, shopping, itd., čine ljude ovisnim jedne o drugima – daje im izmjenične potrebe i zajedničke interese i prisiljava svakog da pridonosi sreći drugoga da bi osjetili svoju. To bi mogli reći da su ideje lijepo prikazane i to u svijetlećem izdanju, ali kada ih pogledamo i promatramo bliže i bez predrasuda, moramo ponešto odbiti od ovih navedenih prednosti. Trebamo se kloniti prikazivati nas onakvim kakvi jesmo: jer na dva čovjeka čiji se interesi slažu dolazi cca 90.000 onih koji imaju proturječne interese i ne postoji drugo sredstvo da bi se došlo do cilja ,nego sve te ljude prevariti ili uništiti. Mogli bi reći da je ovdje pokvaren izvor nasilja, izdaja koja čini nužnim stanjem u kojem svaki,dok proglašava da pridonosi sreći, blagostanju i ugledu drugih, samo teži za time da uzdigne svoje na tuđi račun! A što smo onda dobili puno brbljanja, bogataša i sofista, u stvari to znači neprijatelje kreposti i zdravog ljudskog razuma. Zbog toga smo napustili nedužnost i dobre običaje. Većina ljudi je u bijedi, prepušteni su u robove poroka. Kada tome još dodamo neizvedena zlodjela koja leže u nama spremna i njihovom ostvarenju ne manjka ništa od nezvjesnosti da neće biti kažnjeni, kaže Iring Fetscher

Svi bi se morali upitati možemo li dati svoj doprinos da spasimo napredak Čovječanstva? Jesmo li kao ljudska bića se učahurili bez ikakvog djelovanja da nas „napredak“ ne odvede u razarajuće nedostižne dimenzije?

Piše: Žana Alpeza

Da li možemo spasiti napredak čovječanstva?